Time što se država, politička stranka ili jedan društveni pokret pozivaju na demokraciju, ne znači da im je doista stalo do demokracije. Povijest nas uči da isti oni koji su pozivanjem na demokratska načela krčili sebi put do vlasti, nerijetko završavaju kao najbrutalniji diktatori i tirani. Nije demokracija za svakoga. Onaj tko ne zna kako s njom, on je siluje. U Hrvatskoj je nedavno uspješno završeno dvotjedno prikupljanje potpisa za raspisivanje dva referenduma: o izmjeni izbornog sustava i o opozivu Istanbulske konvencije.
Koordinatori i volonteri iz dvije građanske inicijative Istina o Istanbulskoj i Narod odlučuje su se ozbiljno angažirali kako bi prikupili dovoljan broj potpisa za referendumske inicijative o izmjeni izbornog sustava i poništavanju ratifikacije Istanbulske konvencije. Prisilio sam se pogledati sve javne istupe koordinatora i predstavnika spomenutih referendumskih inicijativa te mi je bilo jasno poput neonskog znaka da iza svega ovoga stoji manja skupina šovinista i konzervativaca koji su se od silnih problema koji tište državu i narod uhvatili u koštac s onim ideološkim, banalnim i perifernim.
Oni očito nisu u doticaju s istim narodom, u čije ime istupaju, i njegovim problemima koji ga tište, nego žive u nekom svojem imaginarnom svijetu, u kojem su najveći problemi Pupovac, Kajtazi i homoseksualci. Mogu oni siktati na ove opaske, ali ako laže koza, ne laže rog. Ne mogu oni negirati nečija prava na više osnova i istodobno sebi utvarati da su ponosni branitelji “hrvatskog identiteta, hrvatskih interesa i hrvatske vjere” (Kristina Pavlović u “Otvorenom”, 16. 5. 2018.).
No ne mogu također ne primijetiti kako je strateško povezivanje inicijative s gospođom Željkom Markić velik promašaj. Ne ulazeći u (pr)ocjenu njezine osobe i osobina, percepcija gospođe Markić u hrvatskoj javnosti nije briljantna. Mnogi smatraju da je ona toliko kontaminirala hrvatski javni prostor te će svaka buduća inicijativa, s njom u zaleđu, biti osuđena na neuspjeh.
Još se jednom pokazuje da ovaj sve glasniji ultrakatolički kružok ne može pokrenuti ni jednu jedinu inicijativu bez ciljanja na niske strasti, manipulacije informacijama, netrpeljivosti prema onima koji su drugačiji i fokusiranjem na dežurnog krivca (partizani, komunisti, pederi, masoni ili Srbi). Mišljenja sam da ove referendumske inicijative nisu ništa drugo nego jedan sofisticiraniji i moderniji ekvivalent razjarenim gomilama s vilama i bakljama koje su spremne linčovati sve one koji su “nepoželjni”.
Dok je inicijativu o opozivu ratifikacije Istanbulske kon vencije apsurdno više i komentirati, jer ti ljudi ne dopuštaju sebi priznati da su u krivu, inicijativa o promjeni izbornog sustava je načelno dobra i potrebna. Evidentno je da je izborni zakon i sustav u Hrvatskoj nedomišljen i nakaradan te da ne vodi ničemu, osim osobnoj koristi pojedinaca i političkoj trgovini. Idealan primjer su, između ostalih, trojica zastupnika Hrvata izvan Hrvatske, odnosno dijaspore (Željko Glasnović, Željko Raguž i Božo Ljubić).
Za Glasnovića bi bilo najpametnije da svoje retrogradne stavove zadrži za sebe ili da ih pokuša izrecitirati u Kanadi, u koju se toliko zaklinje, Božo Ljubić je jedan od najpoznatijih političkih kameleona političke scene u Bosni i Hercegovini te privatna pudlica Dragana Čovića, a Željko Raguž redovito sjedi u svojoj klupi i konstantno gleda na sat nestrpljivo iščekujući fiktivni kraj radnog vremena u Saboru. Nekad imam osjećaj da ga je netko natjerao u Sabor i ne znam što se netko ne angažira pa ga izbavi iz tih muka.
No oni, između ostalog, svoj cirkus (Glasnović) i saborsko vegetiranje (Ljubić i Raguž) dobro naplaćuju, no to se neće promijeniti tako što ćemo se obrušiti na ljudska prava manjinskih naroda i ostalih politički ranjivih skupina. Riječ je o sve glasnijoj ideji jedne kvazikatoličke društvene filozofije koja je uvjerena da su sve njezine postavke iznad svih ostalih i jednostavno se podrazumijevaju kao takve (“Iznad svih katolička Hrvatska!”).
Ovdje se može govoriti o nametanju hrvatske verzije navodno katoličkog svjetonazora ljudima koji nisu “hrvatski katolici” (čitaj: naši) i koji ne misle kao “mi”. Ovakav način razmišljanja, ako se to uopće može nazivati tako, i referendumski napad na “žrtvene jarce” hrvatske političke scene posljedica je neinformiranosti, zaostalosti, straha od nepoznatog i ideološke zaslijepljenosti.
Nemam ništa protiv jasnih i konkretnih inicijativa koje pridonose cijelom društvu, ali aktualne referendumske inicijative su jasan primjer skandaloznog pokušaja ograničavanja prava nacionalnih manjina i politički nasilnog redefiniranja općeg mnijenja. No ne treba zanemariti da potpisi za referendum ne označavaju automatski usvajanje istog. Živo se nadam da će demokracija ovaj put prepoznati “kukavičje jaje” i na vrijeme ga odbaciti.
