Kolinda Grabar Kitarović u predizbornoj je kampanji djelovala kao osoba koja će ovu državu, u granicama svojih ovlasti, iz mahnite, snobovsko-potrošačke groznice, koja se fiskalno iskazuje kao trajni i duboki proračunski deficit, prevesti u protestantsko-racionalnu fazu kao Mojsije Židove kroz razdvojeno more...
Kolinda je, naime, obećala da će kao predsjednica smanjiti opseg i troškove za dvije trećine; preseliti se u Visoku, biti svakoga dana u tramvaju, među narodom, kao “jedna od nas, obična, skromna žena s Grobinšćine...”
Zasad još nije pokazala ni trunke namjere da ostvari ijedno od svojih obećanja, osim micanja Titove biste iz Ureda. Ne samo da je ostala u rezidenciji koju je Brozu sagradio ruski špijun Ivan Stevo Krajačić, potrošivši na nju cijeli godišnji stambeni proračun grada Zagreba (a Titu se unatoč tome nije svidjela i nikad je nije zavolio) nego su se, čini se, u dvorcu počeli pojavljivati i duhovi predaka...
Kolinda Grabar Kitarović, naime, sve češće se u javnosti pojavljuje u odori, a mnogi nagađaju hoće li se na vojnom mimohodu u povodu obljetnice “Oluje”, pojaviti u bijeloj uniformi, za kakvima su ludovali Tito i Tuđman...
Saborska zastupnica SDP-a Tanja Vrbat čak je u parlamentu taj problem podigla na političku razinu.
"Ono što posebno bode oči jest to da predsjednica hoda uniformirana po Hrvatskoj i stvara neku neizvjesnost i nesigurnost... Građani se pitaju živimo li u vojnoj hunti? Mislim da nije primjereno da vrhovna zapovjednica hoda u nekim prilikama u vojnim uniformama", kaže Tanja Vrbat.
"Meni se to ne sviđa, ali to nije skandalozno jer je ona vrhovna zapovjednica", kaže Žarko Puhovski o opciji da se predsjednica na paradi pojavi u vojnoj uniformi.
Upitno je i kakav će to tip uniforme biti.
"Ako odjene šminkersku, kao što to rade američki predsjednici, onda to nije neki poseban problem iako bih ja radije da bude u civilnom. Dakle, ako ne bude u nekoj grandioznoj admiralskoj uniformi, onda to može proći kao oponašanje američkog predsjednika. S druge strane, ako to bude kao Tuđman ili Tito, onda je to znak lošeg ukusa i politička loša poruka, ali ja vjerujem da se to neće dogoditi, smatra Puhovski i ističe pritom mnogo veće probleme vezane uz militarizaciju politike.Mnogo je veći problem militarizacija u kojoj šatoraši hodaju u uniformama mimo propisa o tome, a ne znaju da, kad ih odjenu, trebaju salutirati. Problemom smatram i to što pjevaju kao da smo usred rata. Ovo što radi predsjednica, nešto je što niti škodi niti koristi", zaključuje Puhovski.
Titovska, bijela uniforma, bila je još u Brozovo vrijeme - odnosno, kako bi Igor Mandić rekao, u “brozna vremena” - zastarjela. Suštinski.
Vladimir Dedijer jednom je prigodom pitao Tita što će mu uniforma kad je rat debelo završen, na što mu je pokojni predsjednik uzvratio ekspozeom o kolektivnoj psihologiji “naših naroda i narodnosti”, kako se tada govorilo.
Tito je, naime, smatrao kako su južnoslavenski narodi civilizacijski zaostali i relativno neobrazovani, pa vole spoj blještavila i autoriteta, koje ništa bolje ne održava od bijele uniforme.
"Kad bi ovo bila zemlja sa 16 milijuna intelektualaca, vrlo bih se rado pojavljivao u civilnom odijelu, ali valjda znaš koliko je kod seljaka razvijen kult uniforme", rekao je Tito Dedijeru.
S druge pak strane još živa slava austrijskog dvora, održavala je tu tradiciju živom i snažnom.
"Što se tiče portreta vladara držali su se obrasca koji potječe još od Habsburgovaca, koji su imali najrazvijeniji ceremonijal i postavili standarde vladarskog portreta. Nikakvu razliku nećete vidjeti kod Tita i Jovanke u usporedbi s portretima careva i kraljeva, to je identičan obrazac - zna se do u tančine kako se stoji, kako se drži ruka, kako se sjedi, kako se grli partner", rekla je jednom Dušica Knežević, kustosica Muzeja Jugoslavije.
Za razliku od Tita, koji je ludovao za bijelom, tradicijski gledano austrijskom uniformom, njegov šef iz Moskve, imenjak Josip Staljin, bijelu je odoru nosio vrlo rijetko - on se nije izvlačio iz sivomaslinaste vojne dolamice, valjda zato što je smatrao da su bijele odore svečane, namijenjene miru i plandovanju, a on je živio u trajnom ratnom stanju, stalno na “mrtvoj straži”, kao Shane iz pjesme Haustora koji živi na granici gdje je život “opasan i tvrd”.
Kako god bilo, ta ih je budnost obojicu spasila, pa su umrli u krevetu. Slično je prošao i demokratski izabran hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je, na užas dijela javnosti, obožavao bijelu uniformu ništa manje od svog prethodnika i, u mnogo čemu, političkog idola, Josipa Broza Tita.
On ju je nosio unatoč demokratskom, višestranačkom poretku. Većina mu to nije zamjerala, a vjerojatno se mnogima i sviđalo.
Mirko Tripalo znao je u užim društvima reći da je na Brijunima jednom razgovarao s Tuđmanom koji je nosio Titovu košulju. Tradicija bijele uniforme za vojnog zapovjednika zamrla je za vrijeme Stipe Mesića i Ive Josipovića. Hoće li je Kolinda Grabar Kitarović oživjeti?
"Vrlo je moguće da će se predsjednica na vojnoj paradi pojaviti u uniformi, jednako kao što bi to bilo prikladno za sve druge predsjednike na vojnim paradama. Odora je kod aktivnih djelatnika obvezna, dok je kod onih koji nisu aktivni ona izbor. Meni se čini da bi to bilo u redu", kaže Milada Privora, nekadašnja šefica protokola u Uredu predsjednika RH.
Ona smatra kako se u Hrvatskoj prema svemu a priori stvara animozitet.
"Zašto se nitko nikad nije pitao zašto vrhovni zapovjednik nije u odori ili zašto ne nosi lentu", pita se Privora.
Visažist Ivica Skoko slaže se s gospođom Privorom.
"Bijelo odijelo - ja ga zovem ‘oficirsko’ - apsolutno nema nikakve veze s konkretnim personama poput Tita ili prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana, pa samim time ne vidim zašto i naša trenutna državna poglavarica na nekom primanju ne bi nosila takvo odijelo... Ona je zgodna žena, odijela joj dobro pristaju, odlično je odijevaju, tako da bih uistinu volio da i ona nogom kroči iz aviona ili automobila u takvom odijelu...", kaže Skoko, i dodaje:
"Ako netko smatra da kopira prvog predsjednika, mislim da to nije usporedivo... Pa kako se njezina politika temelji na njegovoj? Najmanje što još može jest odjenuti odijelo sa svim oznakama, epoletama i ordenima te staviti ‘oficirsku’ kapu na glavu", kaže Skoko...
Ipak- činjenica je da moderni demokratski predsjednici ne luduju za bijelim odijelima. Ona se povezuju s latinoameričkim čvrstorukašima, Peronom, Pinochetom ili afričkim diktatorima - a i oni ih nose sve manje.
Iako je, dakle, Kolinda Grabar Kitarović u politiku došla s magistralnih smjerova koji ne naginju tom tipu komunikacije, s Grobnika i iz Ministarstva vanjskih poslova, nakon solidna školovanja u Sjedinjenim Američkim Državama, Kolinda Grabar Kitarović uklopila se u tuđmanistički politički stil.
Nakon prvog nesporazuma s premijerom Milanovićem zatražila je njegovu ostavku – jer je vjerovala kako joj premijer duguje poslušnost, kao u vrijeme “prve republike” - dok u posljednje vrijeme možemo čuti i priče kako je sve sklonija proširenju predsjedničkih ovlasti.
Predsjednica bi, što neki mediji donose - doduše bez valjane potvrde - htjela imati veće ovlasti u sektorima obrane, i vanjskih poslova, prije svega kod izbora ministara.
Ta inicijativa pod Milanovićevom vladom ne može proći, ali će teško uspjeti i ako Karamarko bude idući hrvatski premijer.
Predsjednica, naime, nije uspjela postati moćna, uglavnom zato što nije pretjerano vješta političarka. Ivo Josipović u prvih je nekoliko mjeseci multiplicirao svoj utjecaj u odnosu prema ustavnom okviru, ona ga je uspjela smanjiti.
Doduše, valja reći da Josipovićev, velik predsjednički utjecaj, nije rezultirao postignućima koje bi nacija pamtila, i zbog kojih bi opet dobio izbore. Stoga se Kolindine šanse danas čine još manje.
Ona je, u prvom redu, propustila povući poteze koji bi je prikazali kao veliku reformatoricu, ženu snažnih poteza, koja može spasiti naciju - a to se danas traži više od ičega. Njezina se politika nakon izbora oštro kosi s predizbornim programom.
Kolinda Grabar Kitarović obećala je smanjiti Ured predsjednika za dvije trećine. Riječ je o dvoru, tek nešto manjem od Sabora. Ured predsjednice, recimo, ima oko 140 ljudi.
Da je doista smanila broj zaposlenih na 50 do 60, koliko ih radi u uredu Boruta Pahora, Kolinda Grabar Kitarović povukla bi briljantan, najvažniji i ujedno najdalekosežniji državnički potez koji, s obzirom na skromne ustavne ovlasti, može povući. Pokazala bi vladi, Milanovićevoj i onoj nakon nje, “kako se to dela”.
Osnovna stvar u ovoj zemlji jest, naime, skresati beskorisna lena, svesti arhipelag činovničkih ustanova na veličinu i gospodarsku snagu zemlje primjernu veličinu.
Još da se preselila u Visoku, u Vilu Pongrac (“vila je savršena za Ured, tamo sam započela karijeru, želim preseljenje čim prije”). Da je, dakle, to učinila, Kolinda Grabar Kitarović postala bi, nema nikakve sumnje, heroina nacije: ovako, vrlo brzo je postalo jasno da je ona u predizbornij kampanji govorila samo zato da se svidi narodu, bez ikakve namjere da svoja obećanja i realizira.
Nije toliko važno što je zbog toga danas upola manje popularna nego Josipović u usporedivoj fazi mandata, koliko je važno – za nju osobno – da je propustila prigodu postati državnica, nadrasti uski postament ustavnih ovlasti, izdići se kao stvarni moralni autoritet nacije.
Zamislimo, samo, ovaj scenarij. Da je predsjednica odmah nakon pobjede, prezentirala novi ustroj Ureda s 50 zaposlenih, koji stoluje u vili u Visokoj, ili na nekoj drugoj, skormnoj adresi; i da je, potom, odredila dan za prijam građana, jednom na tjedan, ili dva puta na mjesec...
Zamislimo da je Kolinda Grabar Kitarović prvoga dana pobjede otišla u šator u Savsku 66 - što jest učinila - ali onda rekla braniteljima ovo: rasklopite šator, idemo k ministru Matiću, a onda ćemo dogovoriti sastanke u mom uredu, i sastančiti dok ne riješimo vaše probleme...
Time bi novoizabrana predsjednica učinila važan korak k pomirenju nacije koja se politički - na šatoru se to jasno vidi – rascijepila kao jabuka; spasila bi Klemma i Glogoškog sramoćenja koje je neizbježno nastupilo, jer se Zoran Milanović s njima sada poigrava kao klinci s Ribnjaka klikerima...
Spasila bi - ne najmanje važno - Tomislava Karamarka devastacije imidža, koji mu, iako tu praktički nije ni kriv ni dužan, radi škvadra iz Savske. I na kraju, obnovila bi povjerenje u institucije države, koje je manje nego ikad. No za to je trebala biti samostalna i hrabra.
Ona se, međutim, u političkim problemima uopće ne snalazi, kao ni ekipa njezinih savjetnika koji su sjajno plaćeni i podjednako brojni kao i u vrijeme Ive Josipovića.
Kako je objavio T-portal, prosječna plaća dužnosnika u Uredu iznosi oko 27.000 bruto, odnosno 17.000 kuna neto. Najvišu plaću ima predstojnik Ureda Domagoj Juričić i ona iznosi 29.441 kuna bruto, a najnižu glasnogovornik predsjednice Luka Đurić 21.322 kune bruto/12.906 neto.
Tu je još masa ljudi. Što smo od svih tih savjetnika doživjeli? Šator ne mogu riješiti. S antifašistima, Kolinda je zaratila zbog Titove biste - što je mnogo manji problem od činjenice da je tako i sama, svojim prvim potezom, razbuktala ideološki građanski rat posve lišen smisla i perspektive...
Ured predsjednice postao je sa svojih 95 hektara najveći hrvatski zabavni park. Građani koji su nedavno posjetili Pantovčak zapanjili su se nedavno kad su u Uredu, za “dana otvorenih vrata” zatekli kartonsku predsjednicu s dva kartonska vojnika...
Takve figure mogu se vidjeti u Disneylandu. Djeca se tamo rado slikaju s Mikijem, Plutonom, Paškom Patkom. Ovdje mogu namjestiti lice u kostimirane čuvare i s Pantovčaka se vratiti sa uspomenom na susret s kartonskom poglavarkom, ako nisu bili te sreće da susretnu pravu.
Anonimni posjetitelj Pantovčaka rekao je za dnevne novine 24sata da je riječ o svojevrsnom cirkusu, i čini se da je njegov stav prilično reprezentativan.
"U subotu oko 12 sati obišao sam dio njihova postava, koji je prvi put otvoren za javnost. Bilo je slikanje s pravom i kartonskom predsjednicom. Ovo je cirkus, rekao je. Sve je to smiješno", dodao je, ožalošćeno.
Dobili smo još sličnih izjava:
"Slobodno napišite da je grupa od 30-tak posjetitelja smatrala da bi dan otvorenih vrata trebao biti popraćen nešto blažim, kulturnim, a ne vojno-akrobatskim programom s puškama i bajunetama, i to pred grupom djece", rekao nam je drugi posjetitelj.
Kolindini su vojnici, naime, pred djecom izveli pravu žonglersku vratolomiju s puškama, pomalo kontroverznu koreografiju, koja se nekima svidjela, a nekima, eto, i nije. Treći je naš sugovornik dodao:
"Meni su zanimljive krunice u posudi za bombone ili voće. Predsjednica, naime, u staklenoj zdjeli drži nekoliko krunica različitih boja i oblika."
Četvrti je bio oduševljen čokoladicama.
"U Uredu su nam podijelili i čokoladice Životinjsko carstvo, te čokoladne tortice s predsjednicom, i to mi je bilo super..."
Pitanje je kako bi Kolinda Grabar Kitarović prošla da je u kampanji govorila o tome da će Ured nakititi kostimiranim čuvarima, specijalistima za oružane koreografije, te kartonskim lutkama sebe i svojih vojnika, krunicama, čokoladicama i bombonima...
No vratimo se visokoj politici. Imenovanje Vladimira Šeksa za savjetnika u jeku lustracijskih ratova također ne pripada briljantnim potezima Kolinde Grabar Kitarović - no to ipak valja pripisati stranačkoj centrali na Trgu žrtava fašizma.
Šeks je, kako pišu mediji, torpediran na Pantovčak po kazni, jer ga Karamarko više nije mogao trpjeti ali mu je ipak ostavio mogućnost za časan uzmak, jer mu se nije otvoreno suprotstavio.
Time je posada HDZ-ovaca u Uredu predsjednice dodatno ojačana. U takve poteze spada i micanje Titove biste, no Kolinda je očito procijenila da joj je bolje zamjeriti se ljevici nego Karamarku.
Možda je taj taktički ustupak, koji proizlazi iz realnog procjenjivanja vlastite moći, bio i pametan, jer Kolinda je osvojila mandat na pet godina, a Karamarko se za Markov trg još mora izboriti - a ide mu sve gore, makar je još favorit...
Čini se da Kolindi Grabar Kitarović najbolje leži uloga svojevrsne “kraljice srca”, kako je nekoć britanski tisak nazvao princezu Dianu.
Ona je pomagala potrebitima, odlazila u pučke kuhinje, bila prijatelj naroda. Kad god posjećuje djecu, siromašne, poplavljene i druge žrtve, predsjednica se sjajno snalazi, i tu je očito na svome terenu, znatno više no što se osjeća “domaće” u visokoj politici.
Bilo bi pametno s njezine strane da pokuša razviti takav pristup jer za druge stvari - i s više talenta - ne bi raspolagala dostatnom ustavnom moći.
Ona je i inače više aparatčik, osoba na daljinskom no što se to do početka mandata moglo naslutiti - no tada smo film počeli vrtjeti retroaktivno, a nalazi su vrlo zanimljivi.
Strelovit uspon Kolinde Grabar Kitarović postao je naime jasan tek mnogo poslije, kada je ostalo dosta vremena za pažljiviju analizu Sanaderove kadrovske politike, čije meandre je, u doba dok je bila živa, malo tko mogao razumjeti u cijelosti.
Danas, kad je Ivo Sanader osuđen čovjek kojega se tereti za veliki broj najtežih kaznenih djela, podsjetimo, Ivo Josipović prozvao ga je čak i za veleizdaju, postalo je jasno da je na tri ključna mjesta, ministra policije, vanjskih poslova i pravosuđa, Sanader stavio ljude koji se neće nimalo miješati u svoj posao...
Cijela se nacija čudila ministru policije poznatom pod nadimkom Kiro Prosviro i ministrici pravosuđa Ani Lovrin - tragično nedoraslima svom resoru - dok je Kolinda Grabar Kitarović, zbog mnogo jezika koje je govorila i otmjena izgleda, bila izdvojena iz te skupine – tek je sad postalo jasno da je ona zapravo bila njezin integralni dio.
Sanader ju je postavio za ministricu vanjskih poslova samo zato da bi, posve nesmetano i bez suprotstavljanja, vladao i tim resorom.
No Kolinda Grabar Kitarović tu se ipak pokazala kao tvrđi orah od Kire, koji je bezuvjetno slušao Sanaderova naređenja, i Ane Lovrin, koja je radila to isto.
Kolinda Grabar Kitarović je, kako se čini, imala svoje, često kritično mišljenje o brojnim njegovim potezima ali je, svjesna svoje moći, umjesto izravne kritike - koja bi je zakopala - počela potkopavati Sanadera suradnjom s kritički raspoloženim medijima.
Nije posve precizno što joj je došlo glave, ali Sanader je za tu suradnju doznao i podivljao od bijesa. A danas se nacija pita hoće li ona voditi paradu u civilu ili bijeloj uniformi, dok Sanader broji zatvorske dane...
