Bio je to trenutak prosvjetljenja i trajao je kratko. Vrijedi ga, međutim, pamtiti. Nikad, od one večeri u kojoj je Tomislav Karamarko jauknuo da imamo predsjednicu, do dana današnjeg, Kolinda Grabar Kitarović nije s manje riječi više rekla, pokazujući kako ovdje elita može biti bolja od rulje. Držala se i zvučala kao ozbiljna predsjednica pristojne države. Jedino što ju je brzo prošlo.
Da ponovimo gradivo ako slučajno ima netko tko je prespavao zadnja dva – tri tjedna: predsjednica Republike je lijepo, jasno i kratko političkim marginalcima nazvala one koji su službeni posjet Aleksandra Vučića Zagrebu iskoristili da malo mašu zastavama, pjevaju koračnice i govore uobičajene gluposti. Oni, politički marginalci, upalili su se u roku odmah i počeli, manje ili više uvijeno, prijetiti Kolindi Grabar Kitarović da će drugi mandat vidjeti kad i Japan Europsku uniju.
Umjesto da slegne ramenima, odmahne rukom, prevrne očima ili samo otiđe na frizuru, predsjednica je izvela salto u vlastita usta. Što je još pri tome progutala, nije vrijedno pomena.
Istim onim političkim marginalcima koji su službeni posjet Aleksandra Vučića Zagrebu iskoristili da malo mašu zastavama, pjevaju koračnice i govore uobičajene gluposti počela se ispričavati i tumačiti im kako ih poštuje te da nikako, ali ni trena, nije mislila na njih, nego na, eto, Dražena Keleminca i njegovu peteročlanu stranku. Usput je, uz radikalnu desnicu, spomenula i radikalnu ljevicu, čije postojanje u Hrvatskoj i Europi nije znastveno dokazano niti može biti.
Osim ako, kako je nedavno na tribini u Šibeniku rekao predsjednik Radničke fronte, Mate Kapović, radikalnim ne smatramo pravo na liječenje za sve ili stanovanje u objektima čvrste gradnje. Desetljećima je u Hrvatskoj funkcionirala koegzistencija HDZ-ove vlasti i njezine, visokim mirovinama za sve od sedam do 77 godina, osigurane biračke baze. Sustav se zaljuljao onoga trenutka kad su među drugima povjerovali kako su oni stvorili prve, a ne obrnuto.
Jednom rečenicom i na trenutak Kolinda Grabar Kitarović smjestila ih je u milimetar točno tamo gdje spadaju, a kad su se, valjda samo njoj neočekivano, naljutili, odabrala je politiku kontinuiteta: onu što podilazi margini zaboravljajući da svakim ustupkom trasira put za još jedan.
Kad je upotrijebila sintagmu politički marginalci, Kolinda Grabar Kitarović je, naravno, jer nije imala na koga drugoga, mislila na dio članstva nekih od 562 braniteljske udruge, kojima je možda i javljeno, samo se oni prave gluhi, da su u pričuvi. HDZ je, je li, na vlasti, pa su time branitelji, udovice i ostali sretni: njihovo nezadovoljstvo direktno je ovisno o tome tko, a ne kako vlada. Čim je lijevi centar u oporbi, oni su u stanju nirvane.
Ne može se sa sigurnošću reći da sadašnja predsjednica nije razmišljala o tome koliko je bilo pogrešno iz dijela socijalno privilegiranih skupina izdvojiti odabrane, ponuditi im i političke privilegije, od margine napraviti mainstream, suspendirati zakone i općenito pristati na odnose u kojima nečija žrtva legitimira činjenje štete, ali kad je počela nakratko misliti, otkrila je o čemu je, uz ostalo, govorio engleski filozof Thomas Paine: "Dugotrajna navika nerazmišljanja o stvari kao pogrešnoj pridonosi stvaranju vanjštine te stvari kao ispravne".
Kolinda Grabar Kitarović došla je iz onog političkog bloka koji je odgovoran za to što su se pogrešne stvari počele, kako od neposrednih aktera, tako i od promatrača sarazličitih pozicija, percipirati kao ispravne ili, barem, društveno prihvatljive.
Pretvaranje dijela građana s pravom glasa u društveni korektiv samo na osnovu ratnog angažmana ili u njemu stečenog statusa Hrvatskoj je donijelo grandiozan nazadak koji će biti nezaustavljiv sve dok u mainstreamu vlada uvjerenje kako je postizanje nekog cilja ili očuvanje stečene pozicije proporcionalno podilaženju članovima udruga koje, zapravo, niti nešto rade niti čemu služe i upravo su za to do godinama obilato financirane.
Branitelji koji, eto, kriziraju predsjednicu jer ih se ne konzultira oko vanjske politike, udovice koje se čudom čude što nisu, zajedno i odvojeno, do podne urednice na HRT-u, a od podne članice diplomatskog think-tanka, politički su relevantni točno koliko i članovi drugih udruga – ekoloških ili motociklističkih, veganskih ili rodnih - samo što im to nije objašnjeno na vrijeme.
Šatoraški pokret porodio je previše onih kojima se svidjelo biti bitan ili su se, suštinski je zapravo svejedno, osjetili izigranim nakon podjele plijena u "postsavskoj" Hrvatskoj, u kojoj nisu baš svi mogli postati ministri, saborski dopredsjednici, reanimirani gospodarstvenici bez poreznih dugova, ma ni obični zastupnici.
Ljudi se lako naviknu na vlastitu važnost, čak i kad ona nema nikakvih stvarnih temelja. Očekivati da ta navika ima rok trajanja jednako je glupo kao vjerovati da će se politički marginalci, nakon što su se dovoljno dugo osjećali bitnima, dragovoljno, u koloni po jedan, vratiti na pozicije iz vremena kad se od njih očekivalo da glasaju za HDZ te aplaudiraju po potrebi i kome treba, od srpskog predsjednika do onoga tko im se iz stranke obraća, bez obzira na to što govori.
Moć te navike je, očito, nadživjela vrijeme privremenih interesa, pa se nekadašnja draga gošća u Savskoj 66 s njom nenadano sudarila i otkrila da to uopće više nije bezbolno te da, uz sve ostalo, traži i hrabrost. U praksi, ne samo na rukavu kaputa.
