Miro Kovač je do ponedjeljka u podne bio posljednja prijetnja Andreju Plenkoviću na predstojećim unutar stranačkim izborima u HDZ-u. Nakon što je i on odustao od kandidature, Plenkoviću više nitko ne stoji na putu do mjesta šefa HDZ-a.
Ostaje sad samo pitanje koliko će Karamarkovog zamjenika u konačnici to odustajanje koštati jer naivno je vjerovati da su Miro Kovač, Tomislav Tolušić i Darko Milinović odustali od predsjedničke utrke besplatno.
Danas je više nego jasno da iza cijele pomno isplanirane operacije dovođenja Plenkovića stoji Milijan Brkić, čovjek koji to nikako nije imao u planu, no Karamarko mu nije ostavio izbora.
Dakako da Plenković nije Brkićev izbor, i dakako da je vjerojatnije da bi mu, sudeći prema njegovim izjavama u javnosti, na čelu stranke više odgovarao neki Kovač ili Hasanbegović, no među prvima je u stranci postao svjestan da treba što hitnije srezati stvar i smijeniti Karamarka, odnosno što hitnije se distancirati od stranačke politike koju je provodio Karamarko.
Brkić je svog bivšeg prijatelja već dulje vrijeme upozoravao da se mani političkog revizionizma, Tita, ustaša, partizana, UDBA-e., SOA-e i sličnih stvari, objašnjavajući mu da je to bila politika za raju samo dok je Milanović bio premijer, no Karamarko ga nije slušao što je dovelo do katastrofalno loših izbornih rezultata.
U HDZ-u su krive politike postali svjesni čim je počela kampanja za parlamentarne izbore baš kao što su postali svjensi da Karamarkovo generalno ne-obrazovanje u ekonomiji, politici, financijama, gospodarstvu, europskoj praksi i vanjskoj politici postaje najveći uteg stranke.
Upravo je Brkić bio taj koji je u jednom trenutku svom prijatelju sugerirao da više ne govori puno u medijima te da nikako ne ide u sučeljavanje s Milanovićem. U HDZ-u su sami sebe uvjerili da će radikalna nacionalno obojena retorika biti dovoljna za pobjedu jer drugog izbora naprosto nisu imali, morali su s Karamarkom igrati do kraja.
No, nakon što je Karamarko posrnuo u pregovorima s MOST-om i iznevjerio najbliže suradnike ne imenujući ih na mjesta koja su realno zaslužili, ako zbog ničega drugog, a ono zbog lojalnosti što su njegove krive poteze javno podržavali sve do kraja inkriminirajući budalastim populističkim izjavama prvenstveno sami sebe, nezadovoljstvo je eskaliralo u HDZ-u i bio je to početak kraja kojeg nije bio svjestan jedino Karamarko i njegova ambiciozna supruga. Brkić je znao da je samo pitanje vremena kad će se sve raspasti pa je u tišini počeo pripremati Karamarkovog nasljednika.
Taj isti Brkić koji je u međuvremenu vidljivo evoluirao u političkom smislu osvjestio je i činjenicu da se stranka mora iz temelja promijeniti, što je na kraju rezultiralo odustajanjem svih potencijalnih protivnika Andreja Plenkovića. Naravno, to nije i neće proći besplatno. Stranačke konce u rukama trenutno čvrsto drži Brkić i sigurno je da više neće dopustiti ponavljanje slučaja Karamarko.
Zato će Plenković slažući izborne liste nesuđenim protivnicima, htio ne htio, morati dati dobre pozicije, a kasnije ih, u slučaju pobjede na izborima, smjestiti na ugodnu i sigurnu poziciju četiri godine mandata. Trgovina nikada nije bila besplatna, a vidjet ćemo hoće li ovaj kompromis završiti s osmjehom na licu ili će kao Mijo Crnoja žuljati u cipeli i stranku i javnost.
