Špijunski “memoari stoljeća“, autobiografski zapisi Josipa Manolića, koji su za tisak bili spremni još prije pola godine - tajanstveno su nestali!
Manolić je memoare kanio objaviti prije predsjedničkih izbora, ali je zaključio kako bi njegova “vruća bilježnica” proizvela velik učinak na izbore, pa je premijeru odgodio za razdoblje poslije izbora.
O knjizi se mnogo pisalo prije no što je izašla, Manolić je podijelio masu intervjua, a sad je cijela priča vraćena na početak. Premda mu je 95 godina, Manolić se ne predaje.
"Ne mogu oni meni toliko puta ukrasti memoare koliko ih ja mogu napisati", kaže u razgovoru za Express.
Lani su mu, nakon što nam je ekskluzivno otkrio tko eventualno strahuje od objave njegovih sjećanja - a nije ih malo koji su zbog toga imali nemiran san - nepoznati počinitelji provalili u auto.
"U deset minuta su ušli i odnijeli mi laptop. U njemu je bila većina knjige. No primio sam se posla i uskoro će knjiga ipak ići u objavu", kaže Manolić.
Broj Jedan, kako ga zovu u novinarskim i obavještajnim krugovima, planirao je objaviti knjigu 22. ožujka kada je slavio 95. rođendan, ali je sad plan pomaknuo na lipanj.
Naravno, ako ih opet ne ukradu. Manolić vjeruje da su završili u rukama specijalne policije, a lani je kružila priča da su ih već pročitali premijer Milanović i bivši predsjednik Ivo Josipović.
"Jako sam se naljutio kad sam to čuo no oni tvrde da nisu čitali", kaže Manolić…
U intervjuu je naveo kako od njegovih memoara mogu strahovati mnogi zagovornici lustracije, koji, kako je zagonetno rekao, “forsiraju lustraciju protiv vlastitih interesa. Svi koji su zagovornici svi oni potpadaju pod lustraciju kao sitni doušnici.
No ako to žele, to će i dobiti. Mislim da je lustracija sada u nas nepotrebna jer smo je proveli 1990. Tada smo išli u izbore i ja sam se osobno kandidirao u jedinici gdje sam prije toga u vrijeme socijalističke vladavine bio dva puta biran.
Dakle, birači su znali koga biraju. I ja sam te 1997. godine pobijedio s 97 posto glasova. To je za mene najbolja lustracija, učinkovitija nego bilo kakvo birokratsko natezanje…“
Stjecajem okolnosti, na svjedočenju u Münchenu baš na dan kad smo razgovarali s Manolićem, bivši visoki dužnosnik Udbe Lasić prozvao je Vladimira Šeksa kao doušnika Udbe.
Šeks još nije reagirao, no Ured predsjednika bi morao zauzeti stav prema teškoj optužbi na račun novopostavljenog savjetnika. Koliko je ljudi danas u javnim strukturama, a bili su suradnici Udbe?
Josip Manolić, nema nikakve sumnje, zna većinu tajni vezanih uz rođenje moderne hrvatske države. I one prije nje, a svakako i one koja ne spada u pravni kontinuitet, naime NDH.
Manolić je, naime, sudjelovao u Drugome svjetskom ratu kao skojevac. On je 1942. osnivao SKOJ - s Mikom Špiljkom - nakon čega je prebačen u Oznu, službu koja se borila protiv tzv. pete kolone. Prema jednoj anegdoti, 12. lipnja 1942. zapaljeno je skladište benzina njemačke vojske u Selskoj cesti.
Akciju su, pod rukovodstvom Josipa Manolića i Ivice Kranželića, izveli omladinci Vladimir Radošević i Vladimir Posavec. Tom je prigodom uništeno oko 60.000 kilograma njemačkog benzina...
Nakon rata bio je šef zatvorskog sustava i nadzirao Stepinca. Sedamdesetih i osamdesetih bio je dio “Krajačićeva kružoka” - skupine suverenistički raspoloženih političara i obavještajaca koji su se na Pantovčaku sastajali, osmišljavajući strategiju hrvatske emancipacije od Beograda...
U kuću u Nazorovoj 57, u neposredno Tuđmanovo susjedstvo, uselio se 1964. godine. U toj kući su tri stana: u jednom je bio Stevo Krajačić, u drugom Đuka Vasić, tadašnji pomoćnik ministra poljoprivrede, i Manolić.
Stevo Krajačić je uvijek bio na vodećim dužnostima: bio je ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade, a na kraju i predsjednik Sabora.
"Do kraja smo ostali u dobrim i prijateljskim odnosima. Još u ratu 1942. upoznao sam i Tuđmana. Upravo sam ja Tuđmana, kao član pokrajinskog komiteta, dakle, njegov republički šef, poslao u okrug Krapina da tamo formira okružni komitet SKOJ-a. On je već u školi u Zagrebu bio član SKOJ-a i ja sam ga dobio preko organizacije SKOJ-a koja je djelovala pri srednjim školama u Zagrebu…", reći će Manolić u jednom intervjuu.
Njemački novinar Erich Schmidt Eenboou u knjizi “Ratnik iz sjene” govori o “Krajačićevu centru“ koji je godinama stvarao pretpostavke za hrvatsku emancipaciju od Jugoslavije. “Krajačićev centar“, piše Eenboon, “u Zagrebu je gotovo bez zapreka radio kroz sedamdesete godine.
Krajačić je, u svojoj vili u finoj stambenoj četvrti na Tuškancu, primao svoje prijatelje i suradnike i vodio režiju u svom omiljenom scenariju: odvojiti Hrvatsku, skupa s Bosnom i Hercegovinom, kao jednu neovisnu državu.
Iako ni Krajačić niti Josip Manolić, nisu izravno radili u hrvatskoj Udbi od 1971. godine, oni su mogli preko svojih starih veza sagraditi ‘kuću u kući’. U svim odjelima sjedilo je nekoliko ljudi, koji su bilo pod njihovom kontrolom djelatni kao jedna paralelna agentura prema oficijelnoj Udbi.
U međuvremenu su također bili poboljšani inozemni kontakti, prije svega s njemačkom i austrijskom tajnom službom“, piše njemački novinar.
Josipa Manolića 1971. godina zatekla je na dužnosti zastupnika u Saboru na poziciji predsjednika zakonodavnopravne komisije i predsjednika organizacijsko-političkog odbora, te člana Ustavne komisije.
U intervjuu koji je dao Jutarnjem listu, Manolić je svojedobno dao genezu koja u ozbiljnoj mjeri podupire Eenboonove tvrdnje o “kružoku“, kao i tvrdnju da je krajnji cilj bila državna samostalnost – ne konfederacija – ali o tome da su Hrvatska i Bosna jedna država, nema ni slova.
"Mi u Hrvatskoj bili smo na stajalištu da treba jačati zakonodavnu ulogu republika u odnosu na centralno zakonodavstvo federacije. Savezno zakonodavstvo nastojalo je što više funkcija prigrabiti za sebe, a republikama ostaviti beznačajne stvari. To je bila priprema za Ustav 1974. koji je osigurao osnovu za osamostaljenje Hrvatske…", objasnio je Manolić.
Sve strukture u Hrvatskoj odredile su se za to da treba jačati republičko zakonodavstvo, a to znači i vlast republika u odnosu prema federaciji.
"Bio sam izraziti zastupnik jačanja republičkog zakonodavstva u odnosu prema saveznom, postao sam sudionik u građenju politike reforme 1971. Važno je reći da su u to vrijeme u Hrvatskoj postojale dvije izrazite linije: jedna je bila reformska koju je vodila Partija, Savka i Tripalo, a druga diverzantska, koju su vodili Čičak i Budiša kao lideri studentskog bunta. Njihova je politika bila diverzantska u odnosu prema reformskoj politici koju je vodila partija. Razlikovali smo se i u metodama i u ciljevima. Tada nismo postavljali u prvi plan izrazito politička pitanja republike. Iako se politička pitanja ne mogu strogo odvojiti od zakonodavne aktivnosti. Gurali smo tada zakonodavno jačanje pozicije republika, i ta je reforma uglavnom bila koncentrirana na područje gospodarstva, gospodarske reforme."
Na pitanje novinarke je li diverzantska struja koju su predvodili Budiša i Čičak „pokvarila posao“ velikim momcima, Manolić je nedvosmislen.
"Da, sasvim sigurno jesu, pokvarili su nam posao. Oni su forsiranjem štrajka studenata izazvali i Tita, ali i neraspoloženje u našim susjednim republikama. Tako je Tito pod tim utjecajem osudio studentski štrajk, a s njime i politiku vodstva SKH, Savku i Tripala zajedno s cjelokupnim Maspokom."
Zabrana javnih istupa trajala je sve do kraja osamdesetih. Manolić je vrijeme kratio uzgojem gljiva.
"Kako nisam mogao javno istupati, orijentirao sam se na kontakte ili sa svim stradalnicima iz 1971. ili na neki širi krug ljudi koji nisu bili u vlasti."
Na pitanje što je tada bio cilj - transformiranje Jugoslavije u konfederaciju ili potpuno osamostaljenje Hrvatske, Manolić odgovara:
"Ne, nikakva konfederacija, što se mene tiče, nije dolazila u obzir. Naš je cilj bio suverena država Hrvatska, to sam stalno ponavljao. Taj maksimalistički zahtjev u tom trenutku za mene je bilo otvaranje manevarskog prostora da možemo prihvatiti i konfederaciju ako ocijenimo da nam to odgovara, ili neki drugi oblik. Kad je država suverena, onda se može opredijeliti za razne kombinacije. Dakle, otvarao sam politički prostor za ono što će biti prihvatljivo i moguće ostvariti u tim uvjetima."
Josip Manolić je u Schmidt- Eenboomovoj knjizi prikazan kao štićenik i favorit Ivana Krajačića, prvi Tuđmanov šef tajne službe u nezavisnoj Hrvatskoj te upravitelj zatvora u Jugoslaviji.
Njemački je autor uz Josipa Manolića naveo desetak imena vodećih hrvatskih političara, koje je prikazao kao više-manje važne suradnike njemačke obavještajne službe. Manolićeva knjiga trebala bi u značajnoj mjeri raskrinkati i točnost tih tvrdnji.
Većina je navedenih i dalje živa, rijetki su umrli... Nijemac dalje piše:
“Krajačić nakon odlaska u mirovinu 1983. svoje polje djelovanja prepušta Manoliću i Josipu Boljkovcu, koji preuzimaju čitavu mrežu, suradnike i agencije, sve agenture u zemlji (tada SFRJ) i inozemstvu...”
Kakva je bila njemačka uloga u raspadu Jugoslavije? Što su radili Rusi i Englezi? Jesu li Stevo Krajačić i Josip Kopinič cijelo vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata bili ruski obavještajci?
Ivan Krajačić bio je, reći će Antun Duhaček, u politici Kominterne jedan od najboljih izvršilaca”. Shvatio je ciljeve i namjere Kominterne, odnosno Sovjetskog Saveza, nastojao osigurati da baš Hrvatska bude taj dio teritorija za kontrolu Balkana.
Svoje veze s Moskvom nikada nije prekidao. Josip Broz je znao da je Ivan Krajačić i nakon 1948. godine održavao kontakte s Rusima. On to ne samo da je tolerirao nego je i sam u tome sudjelovao. Njihova suradnja datira još od 1935. godine, kada je Krajačić dobio zadatak da prati Broza u Moskvu.
Posljednja radiostanica, vlasništvo Kominterne, odnijeta je iz Hrvatske, odnosno Jugoslavije za Sovjetski Savez tek 1983. godine. Svjedok tog “veličanstvenog“ čina bio je Josip Manolić, susjed i štićenik Ivana Krajačića, danas jedan od rukovodilaca HDZa“, piše Duhaček, čija je knjiga izašla 1992. i savršeno se uklapala u srpske teze o vatikansko-kominternovskoj zavjeri o rušenju Jugoslavije, te antisrpskom komplotu.
Kakva je bila uloga CIA-e? Tko je nakon početka rata, i prije, radio za Udbu i Kos? Kakvu su ulogu u tranziciji SR Hrvatske u Hrvatsku odigrali Mika Špiljak i Josip Perković?
Dio odgovora na ta pitanja nalazi se u ukradenom rukopisu, jednoj od najvrednijih knjiga ukradenih u Hrvatskoj nakon pljačke NSB-a, koju je sa nizom poznanika odradio Aleksandar Miles, kažu znalci.
Manolić zna sve i o slučaju Stepinac. Je li nadbiskup trovan? Manolić tvrdi da je riječ o izmišljotini.
"Držao sam se Titove preporuke da se Stepincu ništa loše ne treba dogoditi, osim presude koja je bila realna u tom momentu u tim okolnostima društvenim i političkim. Tako da je moja preprata Stepinca u Lepoglavu, odnosno iz Lepoglave u Kašić, bila na liniji čuvanja integriteta čovjeka", rekao je Manolić Expressu, opisujući i Stepinćeve krašićke dane.
"Svaki izlazak iz zatvora, bez obzira na to tko izlazi i pod kojim uvjetima, promjena stanja događanja. Tako da je to bilo jedno euforično raspoloženje u krugovima oko njega, u obitelji gdje je otišao. To je bila, zapravo sloboda. Oni žbiri koji su mu trebali nadzirati kretanje, to je ipak daleko manje nego u kaznionici. On je bio zadovoljan time što izlazi. Izrazio mi je zahvalnost i rekao da se nema na što žaliti za vrijeme boravka u kaznionici. To je za mene bilo dosta dobro. Ja sam ipak bio šef tih kaznionica u jednom dugom periodu od 40. do 60. godine."
Na pitanje kako je bilo nadgledati kaznionice odnosno raditi taj posao, Manolić nam je rekao:
"Dođete u posjet kaznionici kao inspekcija jel’ se tko javlja na što se ljudi žale te žalbe su obično bili sukobi između odgojitelja, odnosno stražara i zatvorenika koji se onda rješavaju na licu mjesta..."
"Ja mislim da su sve to sporedne stvari i ono što se govori za Tuđmana da se obogatio. To nije točno. Niti to o Paveliću i velikom bogatstvu nije točno. Bitan je način na koji ti dolaziš do nekog bogatstva to je kriminal."
Dosta se govori i o ulozi Udbe u osnivanju HDZ-a. Manolić je o tome progovorio u jednom od nastupnih intervjua u kojima je govorio o svojoj knjizi.
"Sigurno da Udba tu nije odigrala važnu, odnosno presudnu ulogu, to je bitno. Odbacili smo mogućnost da je Tuđman bio projekt Udbe jer je on uvijek bio iznad toga", rekao je i nastavio:
"U užem krugu osnivača HDZ-a došli smo do zaključka da je Tuđman bio projekt vrha jugoslavenske partije i jugoslavenske države, zapravo Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja, one vrhuške u vrhu Jugoslavije koja je mnogo prije shvatila da je nemoguće održati Jugoslaviju u dotadašnjem okruženju. Tu je riječ o dalekovidnosti tog vrha koji je na izvjestan način tražio putove što bezbolnijeg prijelaza iz jednopartijskog sustava u višestranačje, a to je onda značilo i približavanje našeg okruženja prema Europi..."
Eenboon dalje piše: “Ivan Krajačić je umirao 1987. godine. Priča se da je nekoliko mjeseci prije svoje smrti, Josipu Manoliću rekao: ‘Nema partija, ne postoje različita mišljenja, nema svađe u Hrvatskoj. Postoji samo jedno: jedna čista Hrvatska. Na tome se trebaju ujediniti sve snage.’
Eenboon ovdje očito griješi - ili namjerno govori pogrešno – jer tu rečenicu Krajačić nije nikako izgovorio Josipu Manoliću, nego, tako bez svjedoka tvrdi on sam, Antunu Duhačeku.
Pri njegovu zadnjem razgovoru s Duhačekom, shrvan dugom, teškom bolešću, rekao je:
"Napuštam ovaj svijet svjestan da sam za svoju Hrvatsku uradio dovoljno. Znam, ti misliš, da bolujem od svoje posebne ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, bolujem i od toga. Budi oprezan kako pišeš o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španjolskog borca. Ne škrtari s pohvalom, jer ja sam bio i jedan mali bog, kaži također i to."
Značenje tih riječi postaje jasno, kad čovjek uzme u obzir da su u tajnim službama Jugoslavije, kao i njezinim najvišim federalnim i vojnim instancama u to vrijeme, obnašali pozicije ljudi, koje se ogovaralo, da su održavali bliske veze s Krajačićem i Manolićem, odnosno kasnije Franjom Tuđmanom i nakon toga dokazane.
Kako god bilo, u krugu ovih ljudi raspetljavala se sva novija hrvatska povijest. Josip Manolić njen je živi akter i njen najatraktivniji svjedok, uz, možda, Budimira Leku Lončara. Manolićevi memoari, pojave li se, sigurno će biti hit.
