U utorak 6. rujna, nešto iza podneva, britanska kraljica Elizabeta II. imenovala je svoju imenjakinju Liz Truss novom britanskom premijerkom i od nje zatražila da sastavi vladu. Audijencija je, umjesto u Buckinghamskoj palači u središtu Londona, održana u dvorcu Balmoral na krajnjem sjeveru Škotske, u kraljevskoj rezidenciji u kojoj je kraljica redovito provodila svoje ljetne praznike: zbog visoke dobi i “problema s kretanjem” 96-godišnje kraljice Elizabete, Truss je morala putovati više od 1500 kilometara u oba smjera kako bi “prihvatila ponudu Njezina Veličanstva”, odnosno, preuzela mandat predsjednice vlade. Video snimka njihova susreta - ako je uopće načinjena - nije objavljena. No, na fotografijama koje jesu objavljene vidi se nasmiješena kraljica kako stoji ispred stilskog kamina, čavrlja s budućom premijerkom i pruža joj ruku. Odjevena u svijetlo sivu ili možda bež kombinaciju s diskretno kariranom suknjom i crnim otvorenim cipelama s niskom petom - premda malo pogrbljena i oslanjajući se na štap - kraljica se doima poletnom i veselom, pa čak i prpošnom. Ipak, samo dva dana kasnije Elizabeta II. je, kako je priopćila Palača, “mirno umrla u Balmoralu okružena članovima obitelji”. Čini se kao da je svu svoju životnu energiju posljednjih mjeseci - dok je trajala saga o unutarstranačkom rušenju Borisa Johnsona - čuvala za taj svoj zadnji državnički zadatak. Ne možemo znati je li i sama bila toga svjesna, jesu li je možda zaokupile misli o smislu života i njegovoj konačnosti, je li se na trenutak zapitala čemu sve to, ali možemo pretpostaviti da je kraljica osjetila zadovoljstvo što je još jednom uspješno ispunila svoju dužnost, baš kao što je i čitavog svog života odlučno i bez pritužbi ispunjavala sve što su od nje tražili njezini podanici, njezina velika zemlja, monarhija, tradicija - njezin odgoj.
Ipak, Elizabeta II. - rođena u travnju 1926. u londonskoj četvrti Mayfair kao Elizabeth Alexandra Mary, princeza od Yorka - nije odrastala očekujući da će ikada postati britanska kraljica, a kamoli da će postati najdugovječniji britanski monarh u povijesti.
Kraljica majka s Elizabethom i Margareth
U to se vrijeme očekivalo da će njezin stric kralj Edward VIII. vladati cijeli mandat, te da će imati vlastitu djecu koja će ga naslijediti. Međutim, Edward je abdicirao pošto je ljubav prema američkoj dvostrukoj raspuštenici Wallis Simpson pretpostavio monarhiji, dok je prijestolje preuzeo njegov mlađi brat George VI., otac tada desetogodišnje Elizabete koja je tim činom postala prva u nasljednom redu kraljevstva. Kad je 1952. godine stupila na prijestolje u dobi od samo 25. godina - postala je kraljica sedam neovisnih država: Velike Britanije, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Južne Afrike, Pakistana i Cejlona, kao i čelnica Commonwealtha - malo tko je očekivao da će Elizabeta tijekom svoje vladavine dočekati i ispratiti dvanaestoricu britanskih premijera i tri premijerke (od Winstona Churchilla do Liz Truss), četrnaest američkih predsjednika, sedmoricu papa i 62 talijanska premijera. Elizabeta je na tronu provela ukupno više od 70 godina: dulje od nje vladao je samo još u 17. stoljeću legendarni francuski “Kralj Sunce” Louis XIV., koji je doduše na prijestolje stupio u dobi od pet godina pa postoje sporovi oko toga otkad točno treba računati njegov mandat.
Kako bilo, Elizabeta je vladala jako dugo. Nacija – i svijet – gledali su je kako se mijenja od nezrele princeze do glamurozne mlade kraljice, majke i bake, od plavokosog djeteta kovrčave kose do sitne sijede starice, u mnogim desetljećima tijekom kojih je njezin javni karakter ostajao postojano i nepokolebljivo isti. Tijekom tih nevjerojatnih 25.782 dana koje je provela na prijestolju, svjedočila je zadivljujućim tehnološkim, gospodarskim i društvenim promjenama - svijet u rujnu godine 2022. nema gotovo nikakvih sličnosti sa svijetom u veljači godine 1952. Kako se mijenjao svijet, tako se mijenjala i britanska monarhija - u Buckinghamskoj palači u međuvremenu su se počeli održavati pop koncerti, kraljevske rezidencije otvorene su za turiste, kraljevska obitelj je počela plaćati porez na dohodak, a sama kraljica počela je objavljivati na internetu - sve to bilo je nezamislivo u trenutku njezina stupanja na tron. Ipak, čini se da Elizabeta nije inicirala gotovo nijednu od promjena u britanskoj monarhiji, već je morala prešutno pristati na njih. A što se tiče svijeta - njezina uloga u svim tim promjenama nije bila veća od uloge bilo koje prosječne javne ličnosti. Kao moderna ustavna monarhinja, simbolična figura nacionalnog života, glavna junakinja proslava i komemoracija, svoju je rolu odigrala besprijekorno. No njezina je politička moć bila krajnje ograničena: imala je pravo na neke povjerljive informacije, na privatno savjetovanje i upozoravanje političkih čelnika, te na formalno imenovanje novih premijera. Također je stavila svoj kraljevski potpis na oko četiri tisuće zakonskih dokumenata koje je donio Britanski parlament, ali sumnjamo da ju je itko pitao o sadržaju tih akata. U svakom slučaju, razdoblje njezine vladavine neće u budućnosti biti nazvano po njoj, kao što je to bio slučaj s vladavinom njezine također dugovječne prethodnice kraljice Viktorije. Uostalom, termin “elizabetanski” već je rezerviran za period britanske povijesti pod kraljicom Elizabetom I., kćeri Henrika VIII. i suvremenicom Williama Shakespearea.
Elizabeta II. nije dakle zavrijedila da se po njoj nazove razdoblje, ali ona to vjerojatno ne bi ni željela. Ipak, zbog svoje nepokolebljive odanosti dužnosti i odbijanja da ispunjava hirovita očekivanja mediokritetskih medija, izazivala je respekt i divljenje među liberalima i među konzervativcima, među monarhistima i među republikancima. U vrijeme kad je britanska javnost pratila svaki njezin korak i svaki korak članova njezine šire obitelji, Elizabeta nikada nije javnosti otkrivala bilo kakve intimne stvari. Premda je neprestano bila izložena pogledima - netko je izračunao da se tijekom života susrela s oko četiri tisuće slavnih osoba i dva milijuna običnih ljudi - nikad nije izrekla neku istinski kontroverznu primjedbu, jedva da je izražavala mišljenje i tek je rijetko pokazivala emocije: povremeno bi bila zlovoljna, ali nikada nije pokazala ljutnju. U svojim javnim istupima uglavnom bi iznosila floskule i općenitosti, dok bi se u svojim redovitim božićnim poslanicama - ona je nosila i titulu “branitelja vjere i vrhovnog poglavara Anglikanske crkve” - bavila neproničnim vjerskim pitanjima, dobronamjerno ali bez nekog posebnog žara. Primjetni entuzijazam znala bi iskazati samo kad bi govorila o konjima i psima, osobito o njezinim omiljenim korgijima. Privatno su za nju govorili da je duhovita i britka, ali te osobine gotovo nikada nije pokazala u javnosti. Čak su je i vjerni monarhisti poznavali samo iz druge ruke, kao zagonetnu, stoičku i marljivu, tihu ženu sitnog stasa, uglavnom nasmiješenu ali ne i nasmijanu. Čini se dakle da je usprkos svoj toj izloženosti Elizabeta ostala uglavnom nepoznata svima osim možda najbližim članovima obitelji. Međutim, obavljajući ceremonijalne dužnosti - otkrivajući spomenike, dodjeljujući priznanja, ugošćujući strane državnike i putujući u državničke posjete, uspjela je izgraditi čvrst odnos sa svojim podanicima i obožavateljima diljem svijeta. Svi su oni intuitivno osjećali da je Elizabeta, svjesno ili ne, odlučila zatomiti samu sebe i potpuno se predati u službu monarhije. Ako je ikada i bila razmažena, u jednom je trenutku života donijela odluku - svoj će život u potpunosti posvetiti stvarima koje su veće od nje. Ako je imala neke intimne sklonosti koje nisu spojive s kraljevanjem, na njih će zaboraviti. Ako je ikada pomislila da bi radije bila obična kućanica, tu je misao brzo otklonila. Koje su životne okolnosti Elizabetu dovele do takvih odluka? Kako se obrazovao njezin karakter? Kako uopće nastaju takve kraljice?
Elizabeta je rođena 21. travnja 1926. kao prvo dijete princa Alberta i lady Elizabeth Bowes-Lyon, koji će kasnije postati poznati kao kralj George VI. i kraljica Majka. U djetinjstvu je Elizabetu i njezinu mlađu sestru Margaret kod kuće podučavala guvernanta Marion Crawford, među mlađim članovima kraljevske obitelji poznata kao ‘Crawfie’, a kasnije su primale privatne poduke od prorektora Sveučilišta Eton i nadbiskupa od Canterburyja. Elizabetina izobrazba uključivala je satove engleskog, matematike, povijesti, geografije, plesa, pjevanja i umjetnosti, a tečno je naučila francuski i njemački. U slobodno vrijeme družila se s mlađim članovima šire kraljevske obitelji i visokog plemstva, a pokatkad i s djecom osoblja Buckinghamske palače. Također je pokazivala veliku ljubav prema konjima: počela je jahati u dobi od pet godina, a vjeruje se da se tom aktivnošću nastavila baviti čitavoga života, sve do vrlo kasne životne dobi.
U trenutku izbijanja Drugog svjetskog rata Elizabeta je imala 13 godina. Nakon početka Blitza - njemačke kampanje bombardiranja britanskih gradova - Elizabeta i njezina sestra su, kao i mnoga londonska djeca, evakuirane iz grada. Smještene su u kraljevski dvorac Windsor - gdje su se tijekom zračnih uzbuna skrivale u podrumima - odakle je u listopadu 1940. 14-godišnja Elizabeta, u jednom od svojih prvih javnih nastupa, emitirala poruku u radijskom programu Dječji sat, pozivajući evakuiranu djecu da budu hrabra. “Kada dođe mir, sjetite se da ćemo mi, današnja djeca, učiniti svijet sutrašnjice boljim i sretnijim mjestom”, rekla je. Suprotno roditeljskim željama, četiri godine kasnije - pošto je napunila 18 - postala je prva aktivna pripadnica britanskih oružanih snaga iz kraljevske obitelji: pridružila se Pomoćnoj teritorijalnoj službi kako bi pomogla u ratnim naporima. Pred kraj rata završila je tečajeve za održavanje vozila i položila vozački ispit: Elizabeta je vjerojatno do danas ostala jedina kraljica koja je znala kako popraviti svoj automobil i promijeniti probušenu gumu. Možda su je upravo ta iskustva “izbjeglištva”, rata i sveopće ratne oskudice - premda dakako nije ona osobno trpjela oskudicu - pripremila za stoičko podnošenje svih nedaća koje su je čekale u budućnosti.
Dakako, najveće nedaće mogu nam prirediti članovi najuže obitelji, a tu ni kraljica Elizabeta nije bila iznimka. Njezino četvoro djece - Charles, Anne, Andrew i Edward - rođeno je između 1948. i 1964. Svi su oni još uvijek živi, i Elizabeta nije morala proći kroz najtežu muku koju nekome dijete može prirediti - da umre prije roditelja. No, ona je s njima proživjela većinu drugih roditeljskih briga i neprilika. Pošto je do sredine osamdesetih uspjela oženiti odnosno udati troje od četvero svojih potomaka, kraljica, koja je tada bila u ranim šezdesetima, možda se nadala da će krenuti prema završetku svoje vladavine u miru i slozi, barem što se tiče obiteljskih prilika.
A onda su došle devedesete, godine u kojima se britanska monarhija našla pred najvećim izazovima još od abdikacijske krize tridesetih godina. Pošto je prethodnih godina kraljevska obitelj optuživana da je previše uštogljena i tajnovita, odjednom su se članovi obitelji počeli ponašati kao da su u telenoveli. Princ Edward je i doslovno počeo producirati reality televizijski show pod nazivom “It’s Royal Knockout”, koji je kritika proglasila neukusnim i nedoličnim. A zatim su se brakovi kraljevskih potomaka počeli urušavati. Baš kao u sapunici.
U početku se činilo da će sve biti dobro i da je tranzicija monarhije prema egalitarizmu provedena uspješno. Prvorođenac Charles, princ od Walesa, oženio se plemkinjom Dianom Spencer. Anne i Andrew vjenčali su se s pučanima, kao što je to kasnije napravio i Edward. Dakle, kockice su se savršeno posložile: prijestolonasljednik je za svoju suprugu uzeo pripadnicu visokog plemstva i time osigurao plavu nasljednu krv za buduće kraljeve i kraljice, dok su mlađa braća i sestra svoje supružnike birali i izabrali među običnim ljudima, u simboličnom činu otvaranja dinastije Windsor prema suvremenom svijetu. Vuk sit i koze na broju.
Idila međutim nije dugo trajala. Brakovi su se okončali jedan za drugim u roku od nekoliko godina, a čitava je saga dramski vrhunac doživjela u 1992., godini koju je kraljica Elizabeta kasnije prozvala “annus horribilis” za kraljevsku obitelj. Najprije se raspao Annein brak s Markom Phillipsom, a zatim i Andrewov nakon što je njegova supruga Sarah Ferguson fotografirana u toplesu ispred neke vile s bazenom, dok joj ljubavnik masira stopala i ljubi nožne prste. Sve to izgledalo je tek kao sitna neugodnost - ili zlokobna najava - u odnosu na ono što je tek predstojalo: kolaps braka samog prijestolonasljednika.
Godinama su i Charles i Diana održavali izvanbračne veze, i to samo po sebi možda i ne bi bilo sporno. Problem je međutim bio u tome što su te veze gotovo svakodnevno bile pred očima britanske i svjetske javnosti. Kako se kasnije ispostavilo, Charles je već nekoliko godina nakon vjenčanja s Dianom obnovio svoju vezu s Camillom Parker Bowles, dok je Diana imala nekoliko “neprimjerenih” veza, među kojima i veze, premda ne u isto vrijeme, s policijskim časnikom Barryjem Mannakeejem i instruktorom jahanja Jamesom Hewittom. Usput rečeno, glasine prema kojima je Hewitt pravi otac njezinog sina princa Harryja, koje su se pojavile zbog njihove očite fizičke sličnosti, ipak su bile pomalo pretjerane budući da je Harry već bio rođen kad je počela Dianina afera s Hewittom.
Kraljevska obitelj sama je po sebi zanimljiva javnosti, no kad su se počele pojavljivati informacije o sukobima, preljubima i nevjerama, mediji su nanjušili krv. Britanski tabloidi, koji nisu osobito poznati po poštivanju tuđe diskrecije, počeli su nametljivo progoniti članove kraljevske obitelji. Objavljivane su indiskretne fotografije i tajno snimljeni razgovori. Skandal je slijedio za skandalom, na zadovoljstvo javnosti i bankovnih računa vlasnika medija, poput sveprisutnog Ruperta Murdocha. Osim ljubavničkih eskapada, dinastiju Windsor su pogodila i medijska izvješća o osobnom bogatstvu članova kraljevske obitelji koja su navodno daleko nadmašivala ono što je tvrdila Palača. Povrh svega, u dvorcu Windsor izbio je veliki požar koji su slučajno zapalili radnici na održavanju. Ispostavilo se da zgrada nije bila osigurana. Javnost je - s pravom - odmah zaključila da monarhija nije smatrala da je potrebno osiguravati svoju imovinu jer će sve njezine izvanredne izdatke, poput obnove dvorca, ionako pokriti porezni obveznici. Ta je afera međutim razotkrila i da kraljica uopće ne plaća porez na dohodak zahvaljujući dogovoru postignutom gotovo stoljeće ranije.
U roku od nekoliko dana nakon požara vlada tadašnjeg premijera Johna Majora najavila je reforme kraljevskih financija koje su uključivale uvođenje plaćanje poreza na dohodak na privatne prihode članova kraljevske obitelji, kao i smanjivanje njihovih godišnjih apanaža. U zajedničkoj izjavi, vlada i kraljevska palača ustvrdili su da je ta inicijativa potekla od same kraljice i da se o njoj već dugo razgovaralo. Možda je i bilo ljudi koji su povjerovali u to objašnjenje, ali zasigurno ih nije bilo previše.
Stvari se nisu puno bolje za kraljicu razvijale ni na međunarodnom planu. Tijekom posjeta Njemačkoj, prosvjednici su je u Dresdenu gađali jajima, a Mauricijus ju je službeno svrgnuo s položaja državnog poglavara. Monarhija se našla pod sve većim pritiskom javnosti, na što je Elizabeta reagirala na svoj karakteristično smiren način. U jednom je svom obraćanju potkraj godine poručila da svaka institucija mora biti podložna javnoj kritici, uključujući i instituciju monarhije, ali je pozvala svoje kritičare da svaku osudu začine “dozom humora, blagosti i razumijevanja”. Ipak, čini se da je u toj “godini užasa” kraljicu najviše pogodila situacija s Charlesom i Dianom. Prljavo rublje izneseno u medijima razotkrilo je sve ljudske slabosti i licemjerje koje je vladalo unutar kraljevske obitelji, od koje je javnost ipak očekivala više standarde ponašanja. Kraljica je implicitno optužena da nije do kraja obavila svoju majčinsku i kraljevsku dužnost kako bi, savjetom ili moralnim autoritetom, natjerala svog sina da odustane od veze s ljubavnicom, odnosno zaštitila Dianu koja se unatoč međunarodnoj slavi - kako je sama rekla u svojoj biografiji - godinama osjećala tužno i prazno, okružena nerazumijevanjem i odbačena od svojih najbližih. Je li kraljica Elizabeta doista mogla nešto učiniti da se spriječi raspad njihova braka ostaje upitno, ali čini se da bi pokazivanje suosjećanja i davanje potpore možda amortiziralo osvetničke porive Diane u iznošenju onih najindiskretnijih podataka o obitelji, kao što je to učinila u knjizi “Diana: njezina istinita priča”. Ta biografija Lady Di iz pera njezinog omiljenog novinara Andrewa Mortona, bila je samo šlag na torti prljave medijske hajke koja je popratila raspad najpoznatijeg braka zadnje četvrtine 20. stoljeća.
Kako se retrospektivno čini, brak Charlesa i Diane bio je osuđen na propast od samoga početka. Okolnosti njegovog završetka, međutim, bilo je moguće regulirati na puno diskretniji a možda i civiliziraniji način. Formalno se razvevši od Charlesa nekoliko godina kasnije, Diana je izašla iz kraljevske obitelji, ali njezina je sjena ostala nadvijati se nad Buckinghamskom palačom. Iznenadna smrt popularne princeze u prometnoj nesreći u Parizu u kolovozu 1997. godine bacila je vladavinu kraljice Elizabete u najveću krizu ikad. Reakcija monarhije na tu tragediju bila je u najmanju ruku nespretna. Kraljica, koja se nalazila na odmoru u Balmoralu, isprva nije namjeravala doći u London, ali je popustila pod pritiskom tabloida koji su počeli postavljati neugodna pitanja i povlačiti neugodne paralele. Obrazloženje Buckinghamske palače da ne može spustiti zastave na pola koplja u znak žalosti jer “Njezino Veličanstvo nije u zgradi”, javnost je ocijenila bešćutnim ako ne i zlobnim, a upravo je zbog takvog odnosa prema princezi kraljica bila kritizirana za Dianina života. Postavljalo se i pitanje hoće li kraljica Elizabeta uopće doći na pogreb svoje bivše snahe. Na kraju se ipak vratila u London dan prije ispraćaja, vjerojatno strahujući od reakcije ožalošćene javnosti. Međutim, na samom pogrebu ponijela se baš onako kako bi joj savjetovao svaki dobar stručnjak za odnose s javnošću. O Diani je govorila kao o “iznimnom i nadarenom ljudskom biću”, a dok je pored nje prolazio lijes s Dianinim tijelom, pognula je glavu i doimala se istinski dirnutom. Popularnost kraljice ubrzo se vratila na one razine otprije tragične prometne nesreće u pariškom podvožnjaku.
Premda je u smislu osobne popularnosti Dianina smrt doista bila najniža točka Elizabetine vladavine - to sada možemo ustvrditi s popriličnim pouzdanjem - skandali su britansku kraljicu pratili do kraja života. Među bizarnijim aferama bili su i slučajevi dvojice kraljevskih batlera 2002. godine. Paul Burrell optužen je da je ukrao neke predmete koji su pripadali pokojnoj princezi Diani, ali je na suđenju oslobođen kad se kraljica iznenada sjetila da mu je u jednom razgovoru dopustila da se koristi tim predmetima. Harold Brown je pak optužen da je iz Palače uzeo svadbene darove koje je prodao na londonskom buvljaku - on je oslobođen optužbi čak i prije nego je suđenje počelo. Afere s batlerima možda mogu zvučati smiješno u zemlji u kojoj postoji velika tradicija detektivskih romana u kojima je “uvijek batler krivac”, ali ti su skandali bacili pomalo otužno svjetlo na kraljevsku obitelj, koja je prikazana kao neka propala aristokratska obitelj iz dickensovskih romana nesposobna kontrolirati vlastite sluge.
Kraljičin imidž brzo se počeo oporavljati tijekom proslava Zlatnog jubileja, 50. obljetnice njezinog stupanja na prijestolje, a iste su godine, u razmaku od dva mjeseca, umrle njezina sestra Margaret i - u 102. godini života - majka Elizabeth, legendarna kraljica Majka. Koliko je njihova smrt istinski pogodila kraljicu javnost nikada nije doznala, ali ista je ta javnost povodom tih gubitaka pokazala tople osjećaje i poštovanje prema sada već ostarjeloj državnoj poglavarici.
Posljednje godine njezine vladavine ipak su bile daleko od spokojnih. U središtu skandala ovaj se put našao princ Andrew, navodno kraljičin miljenik, koji je upao u loše društvo - dovoljno je spomenuti da je njegov blizak prijatelj bio Jeffrey Epstein, američki financijski stručnjak koji je pravomoćno optužen za seksualne prijestupe i seksualnu trgovinu maloljetnicima. Jedna od Epsteinovih žrtava Virginia Giuffre optužila je u građanskoj parnici Andrewa za seksualno zlostavljanje dok je bila tinejdžerica. Princ je sve optužbe uporno odbacivao, no nije mu pomogao televizijski intervju koji je dao tim povodom i u kojemu nije ostavio najbolji dojam. Nakon toga se demonstrativno povukao iz javnosti, da bi u veljači ove godine ipak pristao na višemilijunsku izvansudsku nagodbu. Pretpostavlja se da je njegove goleme pravne troškove podmirila kraljica, ali se Andrew - na inzistiranje Charlesa - morao odreći svih svojih javnih dužnosti i počasti, te mu je zabranjeno prisustvovanje kraljevskim događanjima
Gotovo jednako štetno, premda iz različitih, možda čak u nekom smislu i suprotnih razloga, bilo je povlačenje iz obitelji kraljičinog unuka princa Harryja nakon njegovog vjenčanja s američkom glumicom Meghan Markle. Njih su dvoje u jednom intervjuu odrađenom u sigurnosti njihovog novog kalifornijskog doma optužili kraljevsku obitelj za psihičko zlostavljanje i jedva prikriveni rasizam. Premda Harry nije izrijekom kritizirao kraljicu Elizabetu, njegove tvrdnje koje su bile prenesene diljem svijeta stvorile su lošu sliku o obitelji koja nije bila spremna prihvatiti modernu bajku: vjenčanje princa kraljevske krvi s nevjestom miješane rase.
Dakako, u životu kraljice Elizabete bilo je i drugih stvari osim skandala. Pamti se njezino sudjelovanje u skeču na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu 2012. u kojemu je glumila samu sebe uz Daniela Craiga u ulozi agenta 007 Jamesa Bonda: za tu je ulogu dobila počasnu nagradu BAFTA-e kao “najpamtljivija Bondova djevojka”. Ili kad je prije samo nekoliko mjeseci snimila kratki film s medvjedićem Paddingtonom u povodu svog Platinastog jubileja. Nezaboravna je scena u kojoj Elizabeta II. i Paddington u svečanoj dvorani Buckinghamske palače ispijaju čaj i jedu sendviče s marmeladom, te lupkaju žličicama po tanjurićima u ritmu pjesme grupe Queen “We Will Rock You”.
Ti su trenuci ipak predstavljali iznimku: kraljica Elizabeta II. najveći je dio svog ovozemaljskog vremena provela ispunjavajući svoju ozbiljnu kraljevsku misiju. Kako je ta krhka žena uspjela sve te godine bez pritužbi nositi to teško breme? Zašto nikada nije pokleknula, zašto u svojim javnim istupima nikada nije napravila nijednu veću pogrešku? Kako je uspjela desetljećima stoički održavati svoj javni lik unatoč brojnim izazovima? Možda odgovor na ta pitanja, ili barem dio odgovora, leži u osobi koju dosad namjerno nismo spomenuli, osobi koja je bila njezina prva i jedina ljubav, životnom pratitelju koji ju je možda jedini istinski poznavao, njezinom suprugu princu Filipu.
Pripadnik grčke i danske kraljevske obitelji, Filip je Elizabetu prvi puta ugledao 1934. godine na vjenčanju svoje rođakinje princeze Marine. Elizabeta je tada imala samo osam godina, a Filip je bio 13-godišnjak. Nije poznato kakav su tada utisak ostavili jedno na drugo, ali samo pet godina kasnije, kad je Filip kao pitomac Kraljevskog mornaričkog koledža Brittania u Dartmouthu dobio u zadatak pratiti svoje dalje rođakinje Elizabetu i Margaret u obilasku te institucije, buduću kraljicu privukao je njegov “vikinški” izgled. U godinama koje su uslijedile razmijenili su mnoga pisma, a u ljeto 1946. osiromašeni nećak svrgnutog grčkog kralja zatražio je od kralja Georgea VI. ruku njegove kćeri. Istini za volju, Filip i nije bio na užem popisu poželjnih udvarača i Elizabetini su roditelji oklijevali dati svoj pristanak. Kad bi vikendom navratio u Buckinghamsku palaču, navodno bi mu se i čak sluge podsmjehivale zbog demodirane odjeće i rupa na cipelama. Međutim, nema naznaka da je Elizabeta ikada imala nekog drugog ozbiljnog dečka, ni da je razmišljala o bilo kome drugome, pa je njegova prosidba na kraju prihvaćena. Prije službene objave njihovih zaruka, Filip se morao odreći svoje grčke titule i postati britanski državljanin, uzevši majčino anglizirano prezime Mountbatten. Par se vjenčao 20. studenoga 1947. u londonskoj Westminsterskoj opatiji. Winston Churchill tu je svadbenu svečanost opisao kao “bljesak boje” u sivoj poslijeratnoj Britaniji, a čini se da se taj bljesak između Elizabete i Filipa nikada nije ugasio. Tijekom svog govora na godišnjici braka 1972. godine, kraljica je rekla: “Ako me pitaju što mislim o obiteljskom životu nakon 25 godina braka, mogu odgovoriti s potpunim uvjerenjem, ja sam za to.” Slične riječi ponovila je i desetljećima kasnije. “Tijekom svih ovih godina koje sam provela kao kraljica, podrška moje obitelji, kroz generacije, bila je nemjerljiva. Princ Filip je dobro poznat po odbijanju komplimenata bilo koje vrste. Ali cijelo vrijeme on je moj trajni oslonac i moj vodič”, rekla je jednom prilikom o svom suprugu.
Prvi val pandemije covida-19 Elizabeta je provela zajedno s Filipom u potpunoj izolaciji u Windsoru. U travnju prošle godine, nedugo nakon jednog od sve češćih boravaka u bolnici, princ Filip umro je samo nekoliko tjedana prije svog 100. rođendana. Premda već godinama nije sudjelovao u javnim dužnostima, njegova smrt potresla je naciju. Kraljica je naizgled stoički podnijela taj gubitak, ali televizijska snimka Filipova pogreba, na kojima se vidi pogurena starica u crnini kako sama sjedi na klupi u kapelici Sv. Georgea u Windsoru - istoj onoj u kojoj će uskoro biti pokopano i njezino tijelo - daje nagovijestiti da je Elizabeta odlučila i u okolnostima najvećeg životnog sloma svoju dužnost staviti na prvo mjesto. U njezinim su se očima mogle nazrijeti suze, a ako je tome doista tako, to bi bio tek drugi put da je kraljica zaplakala u javnosti.
U veljači ove godine Elizabeta je preboljela covid-19 s “blagim simptomima sličnim prehladi”. Tijekom godine odradila je niz protokolarnih obveza, premda je neke morala i otkazati zbog problema s kretanjem. Ljetne praznike je, kao i obično, provela u Balmoralu, čuvajući snagu za taj svoj posljednji državnički akt, uručivanje mandata novoj britanskoj premijerki Liz Truss. U svom inauguralnom kraljevskom govoru u veljači 1952. godine rekla je da će svoj život posvetiti javnoj službi. Svoje je obećanje u potpunosti održala.
Pravi i fiktivni lik kraljice Elizabete II. ostat će bez sumnje u trajnom i simboličnom sjećanju svih njezinih suvremenika. Netko od nas pamtit će je kao portret s poštanske marke, netko po njezinoj krunidbi prikazanoj u TV-kalendaru, netko po ulozi na otvaranju Olimpijskih igara, a netko će se odmah sjetiti fotografije sa zagrebačkog Glavnog kolodvora ili susreta s Titom. Puno ljudi pamtit će je kao glavnu protagonisticu velikih britanskih proslava i komemoracija. Neki će je se prisjetiti kako dolazi u prvi posjet nekog britanskog monarha Republici Irskoj i klanja se pred spomenikom poginulima u borbi za neovisnost od britanske vladavine. Mnogim sredovječnim rokerima prvi će na pamet pasti ironičan omot albuma Sex Pistolsa “God Save the Queen”, a neki će u sebi zapjevati pjesmu Smithsa “The Queen is Dead”. Pamtit će se i brojne ekranizacije u kojima se pojavljuje njezin lik, poput filma “The Queen” s Helen Mirren ili Netflixove serije “The Crown”. Bit će i onih koji će se sjećati kraljice kako na Londonskom tjednu mode u društvu Anne Wintour zapanjeno promatra poluobnažene manekenke. Potpisnik ovoga teksta izabrao je pamtiti kraljicu po jednoj od njezinih posljednjih uloga, u kojoj zajedno s fiktivnim medvjedićem Paddingtonom kucka žličicom po tanjuriću: “we will, we will rock you, rock you!”.
Preostalo je još samo spomenuti kad je kraljica prvi puta zaplakala u javnosti. Laburistička vlada Tonyja Blaira odlučila je 1997. godine ispuniti predizborno obećanje i nakon 43 godine iz službe povući kraljevski brod HMY Britanniju, kako bi se uštedio novac poreznih obveznika. Luksuzna jahta, koja je nekad služila kao prijevozno sredstvo za državnička putovanja u inozemstvo, odavno je izgubila tu svrhu i uglavnom je služila za razonodu članova kraljevske obitelji. Na svečanosti umirovljenja HMY Britannije u prosincu iste godine, kraljica Elizabeta II. je demonstrativno - zaplakala.
