Sukobi koji bi izbili doveli bi neizbježno do proglašenja izvanrednog stanja u Crnoj Gori, na što bi proruski domaći političari koji se protive članstvu Crne Gore u NATO-u, imali otvoren put prema preuzimanje vlade. Tijekom svog tog kaosa, navodi se u izvještaju, a to je i najeksplozivniji dio, urotnici su navodno trebali likvidirati tadašnjeg predsjednika vlade, a danas predsjednika republike, Mila Đukanovića.
Đukanović je osoba koja Crnu Goru vodi još od proglašenja neovisnosti, a prema pojedinim izvorima on je svojedobno bio blizak bivšem gradonačelniku Moskve Juriju Lužkovu, te su preko te veze dogovorili brojne ruske investicije u Crnoj Gori. On je bio osoba i koja je jako vodila računa o privatizaciji crnogorske tvornice aluminija i prodaju ruskom oligarhu Olegu Deripaski. Deripaska mu je navodno uzvratio tako što mu je angažirao konzultanta Paula Manaforta kako bi mu pomogao u političkoj karijeri.
Paul Manafort planetarno je poznat kao čovjek koji je vodio predsjedničku kampanju Donalda Trumpa. Ruske veze Đukanovića s Rusijom naglo su krenule silaznom putanjom otkako je njegova zemlja, točnije njegova Demokratska partija socijalista, krenula prema integracijama u EU i u NATO. U prosincu 2015. Đukanovićeva vlada službeno je prihvatila poziv NATO-a za punopravnim članstvom. Ulog Rusije u Crnu Goru je ogroman.
2016. broj ruskih turista dosegnuo je 300.000 što je od ogromne važnosti za ekonomiju tako male zemlje, a zbog direktnih investicija u nekretnine i mnoštva jahti, o Budvi je još 2008. New York Times pisao kao o "Moskvi na moru". To je bio dio koji se ticao građana i biznisa. Pored toga Moskva je nekoliko godina lobirala za dopuštenje za popravke i tankiranje gorivom svojih vojnih brodova po crnogorskim lukama. Izvještaj FPRI-a dotiče se i toga.
"Rusko zanimanje za Crnu Goru poraslo je prije nekoliko godina. Kako je vojna baza u Tartusu u Siriji postala manje sigurna, Rusija je počela tražiti alternative. U rujnu 2013. ruska vlada zatražila je sastanak s crnogorskim ministarstvom obrane kako bi razgovarali o privremenom pristajanju ruskih ratnih brodova u lukama u Baru i Kotoru. Moskva je predlagala da ruski brodovi pristaju pod povlaštenim statusom prema kojem bi imali dopuštenje punog korištenja teritorijalnog mora", stoji u izvještaju.
Rusija se potom okrenula ljudima koji se protive crnogorskim euroatlantskim integracijama, što je na kraju, kako se navodi i u izvještaju i u istrazi crnogorskih vlasti i povremeno na suđenjima urotnicima, dovelo do pokušaja dovođenja na vlast Demokratskog fronta (DF). Riječ je o koaliciji na političkoj desnici koju sačinjavaju prosrpski nacionalisti, proruske stranke, te nekoliko manjih političkih faktora.
ao jedan od razloga kako su vlasti Crne Gore u tako osjetljivom trenutku uspjele spriječiti pokušaj državnog udara spominje se navodno upozorenje tajnih službi iz Srbije svojim kolegama iz Crne Gore, i to o prisustvu ruskih vojnih službenika u zemlji. Četiri dana prije izbora bivši policijski časnik Mirko Velimirović priznao je da je pomagao u prijevozu oružja. Enkriptirane mobitele potom su snage sigurnosti Crne Gore otkrile kod nekoliko članova DF-a.
Izvještaji iz istrage navode da su ruski službenici Crnu Goru napustili čim su otkrili da je urota otkrivena, pri čemu se oslanjaju na razgovore i s istražiteljima i sa svjedocima. Iz redova DF-a optuženi su Andrija Mandić i Milan Knežević. Među optuženima se našao i Aleksandar Sinđelić, vođa srbijanskog ogranka motociklističke skupine Noćni vukovi, vrlo povezane s Kremljom i krajnje odane Vladimiru Putinu, čovjek koji iza sebe ima iskustvo i ratovanja u istočnoj Ukrajini.
Sinđelić je svjedočio da je Šišmakov bio jedan od financijera urote oko puča. Nedugo nakon sprečavanja puča čak je i Đukanović osobno, javno pozvao EU da zaštiti Crnu Goru od budućih sličnih akcija Rusije prema njegovoj zemlji, kao i dezinformacijsku kampanju. Unatoč svemu, skepticizam prema tome da je doista Rusija organizirala ili podupirala pokušaj rušenja vlasti u Crnoj Gori, još uvijek je tu i tamo prisutan i na Zapadu.
Jedan od osnovnih argumenata za takav stav je činjenica da je pokušaj puča iz listopada 2016. bio izveden neki će reći amaterski, drugi s nedovoljnom čvrstinom, u svakom slučaju nedovoljno ozbiljno da bi se moglo očekivati da će i uspjeti, osim u slučaju da baš sve ide savršeno onako kako je planirano. Kako bilo, Šišmakovu i Popovu, dvojici od navodnih 50 agenata GRU-a, u Crnoj Gori sudilo se odsutnosti zato što su na vrijeme prebjegli iz Crne Gore u Srbiju.
A iz Beograda u Rusiju otputovali su krajem tog mjeseca. 28. listopada 2016. beogradski B92, ali i ruski Kommersant pisali su o razlozima tada aktualnog naglog posjeta Nikolaja Patruševa, tajnika Ruskog vijeća sigurnosti, i to tako da su otvoreno navodili informacije da je riječ o diplomatskoj ili kakvoj li već akciji izvlačenja Šišmakova i Popova iz Srbije.
Činjenica je da su dvojica iz Beograda u Moskvu otputovali već dan nakon što je Patrušev iznenada doputovao u posjet Beogradu.
