Jedan je mladić 1. kolovoza ove godine pao na tvrdi pod zatvora u Bilicama. U gluho doba splitske noći, tišinu koju je remetilo samo pravilno hrkanje iz ćelija, prekinuo je tupi udarac onesviještenog tijela.
Iznad njega se nadvijao uspaničeni 20-godišnji ubojica. Davao mu je umjetno disanje, okretao ga na bok i pokušavao vratiti u život. Nesretnik na podu je tad vjerojatno prvi put u posljednja četiri mjeseca bio na miru, bez mučnih, užasavajućih, autodestruktivnih misli u glavi.
Kristian Vukasović je mrtav. Umro je 24. kolovoza, nakon više od tri tjedna od one noći kad mu je besvjesno tijelo prekriveno podljevima muklo udarilo u zatvorski pod. A zašto je umro? To još nitko ne zna.
Obdukcija je napravljena, prozaični i neposredni razlozi smrti su poznati, ali zašto je Kristian morao umrijeti, to ostaje nepoznanica. Vratimo se unatrag. Ne moramo ići daleko. Zavrtimo natrag nekoliko mjeseci, otiđimo u travanj iste ove godine. Zaustavimo se u Sumpetru, malenome mjestu južno od Splita, tamo blizu Omiša.
Tamo, u prizemnici iznad ceste, živjeli su Kristian Vukasović, njegova majka Kristina i otac Stipan. Niste ih vjerojatno tad poznavali, skromni su to i samozatajni ljudi. Otac je rintao u škveru, majka bi se brinula o kući i sinu, a Kristian se većinu vremena ponašao onako kako se ponašaju uobičajeni 18-godišnjaci.
Samo što Kristian nije bio uobičajeni 18-godišnjak. Rodio se prije termina, ostao je pri rođenju bez kisika te su liječnici morali spašavati i njega i majku. Ostavilo je to posljedica.
S dječakom je rastao i njegov medicinski karton pa je tako u svojem kratkom životu prikupio metabolički sindrom, astmu, iznadprosječno izražene teškoće iz kruga ADHD-a, psihijatrijske tretmane još u dječjoj dobi i nešto što se zove “oštećenje funkcionalnih sposobnosti III. stupnja, odnosno teži invaliditet uz “prijeku potrebu privremene pomoći i njege u punom opsegu”.
S 13 godina dijagnosticiran mu je poremećaj piromanije. Užasna, uznemirujuća i opasna bolest. Nagon koji ga je tjerao da pali i podmeće požare. Impuls koji ga je naposljetku doveo pred istražnog suca. Poriv koji je očito teško mogao kontrolirati jer bi, prema očevu iskazu, nakon paleža svaki put rekao: “Tata, to nisam učinio ja nego nešto u meni”.
Tamo negdje, pred kraj ožujka, Kristian je zapalio masline i raslinje u blizini svoje kuće u Sumpetru. Otac ga je odmah uhvatio.
“To je bilo u dva dana, kad ja nisam bio kući, jednostavno sam išao kod susjeda nešto pomagati. Vidio sam da gori te sam po njemu vidio da je on to učinio. Prvo mi je rekao da nije. Ja sam mu rekao: ‘Kristiane, nemoj mi lagati, znam da si to ti zapalio’, na što mu je sin skrušeno priznao da požar nije izazvao on, nego nešto u njemu. Kao osoba u osobi, tako mi je rekao.”
Četiri požara koja je izazvao bila su previše za ovog mladića, nekadašnjeg izviđača. Grizla ga je savjest, bojao se da ne okrive nekoga drugoga pa se sam predao policiji. Dao im je i upaljač, corpus delicti kojim je spalio okoliš oko kuće. Tamo, u policiji, upoznali su ga s njegovim pravima, proveli nad njim krim istragu i dali ga u ruke pritvorskom nadzorniku. Zadnjeg dana ožujka odveli su ga u Općinsko državno odvjetništvo kako bi ga ispitali.
Sudski vještak Tomislav Franić, kojeg je angažiralo tužiteljstvo, razgovarao je s Kristianom i procijenio kako je tijekom požara bio bitno smanjeno ubrojiv.
Upozorio je na opasnost od ponavljanja djela i preporučio psihijatrijsko liječenje. Državno odvjetništvo navodi kako je mladić tijekom ispitivanja bio sposoban i ubrojiv, a medicinske dijagnoze nisu utjecale na njegovu ubrojivost.
Slobodna Dalmacija je prenijela njegovu izjavu koju je izrekao sucu istrage, dan nakon ispitivanja na državnom odvjetništvu.
"Ranije sam podmetao požare, jednostavno mi dođu crne misli, čujem nečije glasove, uznemirim se i ne mogu se smiriti dok nešto ne zapalim", izjavio je mladić kojega su proglasili ubrojivim.
Svejedno, DORH je zahtijevao i ishodio istražni zatvor za mlađeg punoljetnika s posebnim potrebama.
"Istražni zatvor bi se za osobu do 21 godinu trebao izreći iznimno tek ako se pokaže da mjere opreza ne funkcioniraju. U postupcima za koje sam ja bila nadležna, kad bismo imali mlađeg punoljetnika koji ima ADHD, stručni suradnici bi procijenili njegovu razinu odrastanja, koja je uvijek bila ispod starosne dobi. Primjerice, 18-godišnjak s ADHD-om na razini je maloljetnika od 15 ili 16 godina", komentirala je tad za Slobodnu stručnjakinja za maloljetničko pravo Lana Peto Kujundžić, predsjednica Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež.
Bez obzira na gore navedeno, Kristian je 1. travnja strpan u Bilice. Zatvorili su ga s kriminalcima. Jedan od njih je za 24sata opisao tih nekoliko prvih dana s uznemirenim mladićem koji je gotovo odmah počeo spominjati samoubojstvo.
"Od početka se znalo, od prvoga dana, da Kristian ne pripada u zatvor. To nije bilo mjesto za njega", priča čovjek koji je s njim proveo više od tjedan dana u ćeliji.
Prema njegovim riječima, dileri, ubojice, kriminalci i ljudi s margina društva pokušavali su vratiti Kristiana na stazu, a pravosudni sustav trudio se izbaciti ga s te staze.
"Čuvari ga nisu slučajno stavili kod nas. Znali su da ću provoditi vrijeme i razgovarati s njim. U našoj sobi, dok je bio tu, on je bio štićen. Tamo smo se poštovali. Ako s nekim živite u istoj sobi, shvatite način rezoniranja i zašto su krenuli tim putem. Kristian je bio pod našom zaštitom. Navodno opasni kriminalci, koji su dilali goleme količine droge ili ljudi optuženi za ubojstva, procijenili su odmah kako dečku treba pomoć. To nisu bili ljudi koji bi ga maltretirali. Od prvog dana shvatili su da on nije ni za zatvor ni za Svetošimunsku. Njemu je bila potrebna adekvatna pomoć u adekvatnoj ustanovi", govorio je zatvorenik.
Imali su i poseban način ophođenja prema njemu, tamo iza rešetaka.
"S njim se nije smjelo ništa na silu. Tako se nije moglo ništa postići. Samo bi došlo do kontraefekta. Recimo, Kristian bi znao doći do upaljača. Kako je on mogao imati upaljač? Osuđen je i zatvoren zbog podmetanja požara, a imao je upaljač u zatvoru. Ćelije su malene, kao i prozori. Bojali smo se što ako mu padne na pamet zapaliti nešto, ugušili bismo se u snu. Ne bismo ni znali. Ovako smo mu uzeli upaljač, ništa se nije smjelo na silu.
U dogovoru s dvojicom cimera inscenirao sam razgovor u ćeliji. Govorio sam kako volim ponekad noću zapaliti cigaretu i raspitivao sam se tko ima upaljač. Pitao sam Kristiana da mi ga da, a on mi ga je ustupio. Nikad nije primijetio da ja uopće ne pušim. Jedino se tako moglo postupati s njim - pojašnjavao je.
"Noći su bile teške. Ljudi u našoj sobi su navečer dobivali lijekove za umirenje ili propisanu terapiju u jakim dozama da budu mirni. Kristian i ja smo provodili noći razgovarajući. Rekao nam je, i meni i ostalima, da si želi nauditi. Pričali bismo do dugo u noć. I ne samo ja, svi koji su bili s nama u ćeliji su ga čuvali i pokušavali mu pomoći. Nitko, ali nitko od strašnih kriminalaca koji su bili zatvoreni u našoj sobi nikad ga nije udario. Bio je ljut, nezadovoljan i tužan. Slabo je spavao. Ja sam ga smirivao, morao sam ga pokušavati smiriti. U zatvoru vrlo lako možete doći do određene količine lijekova. Ako netko želi sebi nauditi ili oduzeti si život, jednostavno može nekoliko dana preskočiti terapije, spremiti lijekove na sigurno i onda odjednom popiti tablete", pričao je zatvorenik, usput otkrivajući izokrenutu verziju rehabilitacijskog sustava u kojemu psihički nestabilnog mladića tješe kriminalci, a režim ga drži zaključanog, puštajući da mu uzrujani um propada.
"Jedino što smo mogli napraviti, a to smo svi i činili, jest da Kristian bude pod 24-satnom pažnjom. Dok sam ja bio tamo, u ćeliji s njim, njemu se ništa nije dogodilo. Ali oni su ga onda izvlačili. Prebacivali su ga u Zagreb i natrag u Bilice. Tako bolesnom čovjeku stavljati lisice i lance, bacati ga u kombi i onda ga voziti 400 kilometara prema Zagrebu, to nije imalo smisla", pričao je bivši Kristianov cimer.
Zašto su ga vozili prema Zagrebu i natrag? U glavnom gradu, u Svetošimunskoj ulici, nalazi se zatvorska bolnica. Kad je prvi put artikulirao da ima suicidalne misli, strpali su ga u kombi i odvezli u Zagreb. Ovaj postupak se ponavljao nekoliko puta. U jednom trenutku, ne mogavši se kontrolirati, zapalio je madrac u ćeliji.
Sveukupno je proveo 47 dana na Odjelu psihijatrije Bolnice za osobe lišene slobode na Svetošimunskoj cesti u Zagrebu nakljukan lijekovima.
Otac je otkrio kako se Kristian ponašao kad bi ga posjećivao:
- Dolazio sam kod njega svaki drugi dan. Sjećam se tako jednom kako je bio kao drogiran, kao da se tek digao iz kreveta. Rekao mi je: ‘Tata, popio sam puno Normabela!’. To je bilo kad je drugi put došao iz bolnice za osobe lišene slobode u Zagrebu. To su mu valjda davali jer je bio nemiran. Dok je boravio u zagrebačkoj bolnici, kontaktirao sam svakodnevno s jednom gospođom koja bi mi rekla da je pod terapijom i da je smiren. Inače, kad bi ga s Bilica odvezli u Zagreb, ne bi mi javili dok on ne bi rekao u bolnici: ‘Javite mi tati!’. I onda bi me nazvali - ispričao je Stipan Vukasović.
Ovo je bila Kristanova terapija kod zadnjeg otpusta iz Svetošimunske: Depakine Chrono tbl a 500 mg 1,0,2, Seroxat tbl a 20 mg 1,0,0, Normabel tbl a 10 mg 1/2, 1/2,1, Tritace tbl a 1,25 mg 1,0,0, Flixotide inhaler 250 mcg po dozi 1 udah navečer, Ventolin spray pp.
Izvori iz medicinskih krugova pojasnili su za Express što znači ova terapija i kako ona djeluje na ljudsko tijelo.
"Depakine Chrono je natrijev valproat i primarno je antiepileptik, a u psihijatriji se daje i kao stabilizator raspoloženja u težim slučajevima. Obično se ne daje djeci, a ovdje je u pitanju mlađi punoljetnik. Seroxat je antidepresiv (paroksetin), a Normabel anksiolitik (lijek za tjeskobu - diazepam). Doze ovih lijekova iz nalaza su minimalne. Tricate je antihipertenzitiv (lijek za tlak), a ostalo su inhalatori za astmu. Moja stručna opaska: ova terapijska shema nema značajnih interakcijskih kontraindikacija i teško se može dovesti u vezu s tragičnom smrću pacijenta", rekao nam je sugovornik.
U međuvremenu, vlasnik izgorjelih maslina poručio je da ga ne zanima kazneni progon. Kad su ga prvi put nakon dva tjedna vratili u splitski zatvor, Kristian je tamo izdržao sam pet dana. Opet su ga deportirali u bolnicu, gdje je izrezao ruke. Nakon nova dva tjedna opet ista procedura. Natrag u Split, pa opet u Zagreb, pa opet u Split.
Znate kako zatvorenici zovu kombi u kojemu voze ljude u Svetošimunsku? Limenka.
"To je mali prostor obložen inoksom ili aluminijem bez stakala. Sjedite na klupi koja se kliže, nemate se za što držati i još su vam ruke vezane. Kod svakog kočenja ili krivine imate problem. I sad tako do Zagreba", opisao je jedan stanovnik Bilica.
Kristian se užasavao zatvora. Seljakali su ga iz ćelije u ćeliju, “šaltali” mu cimere, a on je naizgled ravnodušno promatrao kako mu se svakodnevica svodi na pasivnu, hermetičnu, institucionaliziranu rutinu. Bivši zatvorenik Nikica Jakšić je za 24sata ispričao na što sliči boravak u Bilicama.
"Zatvor u Splitu ima tri odjela i ‘podrum’ te ženski odjel s četiri ili pet ćelija. Na prvom su novopridošli osuđenici koji su na ‘promatranju’, pod stegovnim postupkom ili su pod terapijom Subotexa ili Heptanona, koji su supstitucija za heroin. Treći odjel je otvoreni odjel za osuđenike kojima su vrata otvorena pa se mogu kretati od ćelije do ćelije i boraviti u jednoj zajedničkoj sobi. Taj dio je za one osuđenike koji su primjerenog ponašanja", rekao je Jakšić.
"Podrum je za osuđenike koji rade u zatvorskoj kuhinji ili u zatvorskom vrtu te na poslovima održavanja zgrade zatvora, pranju vozila pravosudne policije i slično. Drugi odjel je odjel istražnih zatvorenika s najstrožim uvjetima i najvećim nadzorom. Ovo je ujedno najprebukiraniji odjel. Ovoga ljeta znalo je biti i više od sto zatvorenika, dok je normalni kapacitet odjela oko 60, tako da su se često donosili dodatni kreveti u već ionako prenatrpane sobe. Temperatura se u ljetnim mjesecima penjala i iznad 45 stupnjeva s kroničnim problemom nedostatka kisika. Ovaj problem se rješavao otvaranjem vanjskih vrata ćelije pa bi dolazilo do koliko-toliko cirkulacije zraka, inače bi se ljudi pogušili u ćelijama. Na drugom odjelu zatvorenici, osim na šetnji, ne mogu biti u kontaktu s drugim zatvorenicima koji nisu s njima u ćeliji. Na šetnji su zajedno po samo tri ili četiri ćelije", opisao je Jakšić.
Tu, na tom drugom odjelu, boravio je Kristian.
U međuvremenu, na Općinskom sudu u Splitu, na zahtjev državnog odvjetništva, sudac Marijo Franetović ga je osudio na osam mjeseci zatvora. Presuda je kasnije, kad je objavljena u medijima, šokirala pravnike i javnost. U službenom dokumentu Općinskog suda u Splitu, koji potpisuje sudac Franetović, nema izvješća Centra za socijalni rad niti ispitivanja roditelja, a nije bio uključen ni defektolog, stručni suradnik suda.
U presudi se, između ostalog, vidi da je Kristian uzaludno tražio od suda da mu pomognu bez zadržavanja u istražnom zatvoru.
Naposljetku, na službenom dokumentu sudac je potpisao potpuno drugu osobu. Zatvorska kazna namijenjena Kristianu Vukasoviću izrečena je nepoznatom Davoru Smolji.
Ugledni odvjetnik i bivši sudac Branko Šerić odgovornim u ovom slučaju smatra i suca, i državno odvjetništvo, i zatvor, i branitelja po službenoj dužnosti. Nije mu jasno kako su mogli izvršavati presudu ako se na njoj nalazi krivo ime i kako nitko to nije primijetio. Ne razumije ni zašto nisu vodili računa u kakvom je Kristian bio stanju te zašto nije mogao ostati na liječenju, kad je već govorio da mu je ugodnije u razgovorima sa psihijatrom nego u zatvoru.
Mediji su u više navrata pokušali razgovarati sa svakim od navedenih koje Šerić smatra odgovornima, ali bez uspjeha. Zatvor se obvezao na omertu, Državno odvjetništvo bi uredno zatvaralo vrata, branitelj je preplašeno poklapao slušalicu, a sudac Franetović je poslao demanti redakciji 24sata koji više nalikuje na politički pamflet nego na ispravak novinarskog rada.
Presuda Kristianu je, kako smo rekli, samo vrh sante nepravilnosti, neprofesionalnosti i apsurda pravosuđa koje će kasnije uzeti život mladiću.
Naime, Zakon o kaznenom postupku jasno izriče kako je predsjednik suda ili sudac kojeg on odredi dužan najmanje jedanput tjedno obići zatvorenike istražnog zatvora te, ako je potrebno i bez prisutnosti pravosudnog policajca, ispitati kako se zatvorenici hrane, zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa.
Kristian Vukasović je bio zatvoren na Bilicama 1. travnja, gdje je, uz prebacivanja u zatvorsku bolnicu, ostao sve do 1. kolovoza, do one noći s početka ovoga teksta.
Tijekom ta četiri mjeseca predsjednik suda ili sudac kojeg je on odredio morao je posjetiti splitski zatvor najmanje 16 puta. Umjesto toga, oni su u četiri mjeseca bili samo osam puta.
Dvostruko manje od propisanog minimuma.
Ako uzmemo u obzir da je Kristian veći dio vremena proveo u zatvorskoj bolnici, postoji mogućnost da njega osobno nijednom nisu posjetili.
Ranije navedeni Šerić svojedobno je radio kao sudac na Županijskom sudu u Zagrebu. Kaže kako se nikad nije susreo s takvom praksom preskakanja posjeta. Isto je rekao i Velimir Došen, odvjetnik i bivši upravitelj zatvora u Šibeniku i Rijeci.
Ministar pravosuđa, vrhovna figura grotesknog sustava, u međuvremenu obitava po Marsu.
Kad su 24sata zatražila komentar Dražena Bošnjakovića na ovakav nerad suda, on je rekao, citiramo: “Vi to pitajte njih, zašto to sad pitate mene? Dobili ste me na Marsu i sad bih ja trebao znati sve o tome”.
Izvor iz Vlade kratko je za Express prokomentirao dosadašnji rad ministra Bošnjakovića: “Katastrofa”.
Isti izvor nam je rekao kako ga je iznenadio izostanak Bošnjakovićeve empatije u ovom slučaju i kako je aktualni ministar pravosuđa potpuno nespreman za reforme.
Pravosuđe je, dakle, potpuno zakazalo. Nisu ispoštovali osnovne postulate svojega poziva i uspjeli su prekršiti vlastite zakone. Od najniže do najviše razine.
Od zatvorskog sustava do samog ministra Bošnjakovića koji, dok mu se resor raspada nad slučajem psihički nestabilnog mladića, za medije govori kako je sad na Marsu i ne može odgovoriti na pitanje.
Kad su mu poslali pitanja, rekao je da će na njih odgovoriti u ponedjeljak jer tijekom vikenda nikoga ne može dobiti.
Kako ministar pravosuđa ne može dobiti nijednog suca vikendom? Gdje mu je autoritet? Kako takva osoba uopće može voditi takav osjetljivi resor? Kako može kontrolirati rade li ostali organi pravosuđa ono za što su plaćeni i odgovorni? Sudeći po dosadašnjem razvoju događaja u kojemu još nitko nije sankcioniran - nikako.
A što se događalo u periodu kad suci nisu obavljali svoj posao?
U jednoj od brojnih ćelija u koju su seljakali Kristiana posvađao se s nekim.
Prvi incident bio je u noći na 28. srpnja. Nakon što su čuli buku u ćeliji u kojoj se nalazio i Kristian, pravosudni policajci otišli su provjeriti o čemu je riječ. Utvrdili su da je u sobi izbila svađa. Drugi, identičan incident, bio je u noći na 31. srpnja, samo dan prije nego što su ga našli bez svijesti na podu ćelije. Otvorili su ćeliju, vidjeli da se zatvorenici svađaju i ponovno je zaključali.
Zašto ga onda nisu maknuli iz te ćelije? Pored upravitelja, tu su načelnik službe osiguranja, zamjenik načelnika osiguranja, zatvorska liječnica, pravna služba i načelnik službe tretmana. U službi tretmana nalaze se psiholog, defektolog i sociolog. Hrpa ljudi. Je li netko od njih predložio da Kristiana premjeste u drugu ćeliju i, ako jest, zašto to nije napravljeno? Još nema odgovora.
Dan nakon drugog incidenta, 1. kolovoza, u onoj gluhoj splitskoj noći, Kristian pada na pod ćelije broj 46. S njim je u sobi Karlo Gustav Krivec, 20-godišnjak zatvoren zbog ubojstva jednog drugog 18-godišnjaka na Zapadnoj obali. On ga pokušava oživjeti. Detalje ovoga horora za 24sata ispričao je bivši zatvorenik Jakšić, koji je kasnije bio u istoj ćeliji s Krivecom.
"Krivec mi je ispričao kako je jedne noći, između dva i tri sata, primijetio da s pokojnikom nešto nije u redu. Odmah je zvao policajca. Budući da sustav parlafona odavno ne funkcionira, morate lupati po željeznim vratima ćelije i moliti Boga da vas pravosudni policajac na hodniku čuje. U noćnoj smjeni, iz sigurnosnih razloga, čuvari nemaju ključeve ćelija, nego moraju zvati dežurnog da im ih donese te da dođu još tri ili četiri policajca jer oni ne smiju sami unutra. To je sve postupak koji traje nekih 15 minuta. E, u tih 15 minuta, Krivec mi je ispričao, pokojniku je dao umjetno disanje, okrenuo ga na bok, izvadio mu jezik i dao mu masažu srca", ispričao je Jakšić.
Beživotnog Kristiana su odvezli u KBC Split. Kad ga je sluđeni otac došao posjetiti, otkrio je modrice i podljeve na sinovu trbuhu.
Nisu mu dali da fotografira ozljede. Ne zna zašto. Kristianova majka je, kad je čula što joj je sa sinom, završila na psihijatriji.
- Kad sam odvjetnika pitao za posjete u bolnici, rekao je da on nema više ništa s tim, da je suđenje završilo i da je on na godišnjem odmoru. Na presudi mi je rekao da mu ne moram ništa platiti jer je već sve plaćeno. Govorio mi je da ne dolazim na suđenje jer ono nije za javnost. Kakva javnost, ja sam mu otac! O čemu on priča? - opisao je za 24sata ponašanje Dina Radića, Kristianova branitelja po službenoj dužnosti. Radić je prestao zastupati njegova sina 19. kolovoza. Pokušao ga je nekoliko puta izvući iz zatvora, navodno je i konstatirao da su ga tamo tukli, a onda je isporučio račun sudu za obranu od 9700 kuna.
Nekoliko dana prije smrti Kristianu je ukinut pritvor. On je 19. kolovoza postao slobodan čovjek, samo to nije mogao znati. Umro je 24. kolovoza. Ugasio se. Javnost i Kristianovi roditelji više od mjesec dana čekali su nalaze obdukcije. Kad su napokon stigli, otkrili su brojne krvne podljeve, smrt mozga, edem i upalu pluća, dekubitus, zatajenje srca...
Osim niza jajolikih podljeva modro-zelene i smeđe boje na trbuhu i nogama, koji su opisani kao lake ozljede koje su mogle nastati samoozljeđivanjem, u unutrašnjem nalazu precizno je opisano stanje Kristianovih unutarnjih organa. U njemu je navedeno kako je Kristian na glavi, na lijevoj strani tjemena, imao krvni podljev promjera pet centimetara.
Također, utvrđeno mu je opće omekšanje mozgovine - smrt mozga. U plućima su mu otkriveni edem, intraalveolarno krvarenje i početna upala pluća.
Kao uzrok smrti navodi se “najvjerojatnije zatajenje srca zbog iznenadnog zastoja”, odnosno zbog “zloćudne aritmije - poremećaja ritma rada srca”.
U stručnom mišljenju dr. Antonio Alujević navodi da je utvrđeno kako je Kristian umro prirodnom smrću.
Stipan ne vjeruje u priču o samoozljeđivanju. Siguran je da mu je sustav ubio sina i odlučan je u namjeri da tuži Hrvatsku. Ići će, kaže, do kraja, do Strasbourga ako treba.
- Da se nikad nikome ovo više ne dogodi - govori potreseni čovjek koji još, svako jutro kad se probudi, misli da će mu se sin pojaviti u sobi.
Ali nema ga. Tamo su njegove slike, šal Hajduka, najdraže plišane igračke i ništa više. Kristiana Vukasovića više nema. Obdukcija kaže da je umro prirodnom smrću.
