Zorica Gregurić, specijalna izaslanica hrvatske krajnje desnice za higijenu domaće kinematografije, dobila je blaži živčani slom nakon susreta premijera Andreja Plenkovića s ovdašnjim režiserima i producentima, opravdano zabrinutim za moguće rastavljanje HAVC-a na sastavne dijelove.
Spomenuta elementarna nepogoda s frizurom poput predsjedničine nije se mogla suzdržati, pa je u otvorenom i nemuštom pismu potvrdila sumnje da se iza ofenzive združenih snaga Željke Markić na Hrvoja Hribara krila namjera ovladavanja Hrvatskim audiovizualnim centrom i, posljedično, njegovo zatvaranje za sve bez atesta o podobnosti izvađenog u najbližem uredu kakve braniteljske udruge.
Medicinsku sestru s gardom sveznadarke iznerviralo je to što je Plenković rekao kako će HAVC opstati, kako scenariji neće ići na ovjeru u resorno ministarstvo i kako o poetici i estetici domaćeg filma, ipak, neće odlučivati ekspertska skupina sastavljena od udava opće prakse s mandatom potvrđenim od onoga karikaturalnog et(n)ičkog sudišta Zvonimira Šeparovića.
Zoricu Gregurić u kompletu, od raznoraznih aktivnosti pa do, evo, histerične reakcije na, prema njenoj procjeni, nepovoljan rasplet juriša na kinematografiju, ne treba promatrati kao izoliran i, to posebice, bezopasan slučaj, već kao blago nestabilnu sudionicu izgradnje nove, duboke države koja, nakon što se izgradi, neće ovistiti o promjenama biračkog raspoloženja, stranačkim programima i obećanjima ili pritiscima iz Bruxellesa.
Ne žele, u prijevodu, ni ona, niti Josip Jurčević, ni svih oko 800 braniteljskih udruga, pa ni Željka Markić, kao kraljica majka, popravljati manjakvosti postojećeg sustava ili se unutar njega izboriti za svoj dio prostora. Sasvim suprotno, oni predano rade na uspostavi novog, vlastitog, ali bukvalno vlastitog, u kojem će - da parafrazirano dobitnika Nobelove nagrade Josepha Stiglitza - svaka odabrana vlast znati što se od nje očekuje, bez obzira kakvom i čijom većinom glasova pobijedila na izborima.
"Morate se zavući u arterije sustava, a da vas nitko ne primijeti dok ne dođete do svih centara vlasti… Morate pričekati trenutak kontrole nad cijelom državnom vlašću", svojim je sljedbenicima iz SAD-a svojedobno poručio Fethullah Gulen, politički i duhovni otac autokrata Recepa Tayipa Erdogana, s kojim je dugo, godinama, jednu duboku državu, Atatürkov "derin devlet", tiho i postupno mijenjao drugom, onom koju mu je Erdogan oteo i čijom snagom dokida ostatke modernizacije i sekularizma.
Hrvatskim kontrarevolucionarima, međutim, više nije do čekanja: predugo su se tiho pokušavali zavući u arterije sustava, nailazeći uvijek na neke blokade, od, najprije, Mesića, dijelom i Račana, pa preko Sanadera i sve do Milanovića, za čijeg su mandata, uz potporu dobrog dijela klera, izveli nekoliko pučističkih vježbi kako bi, zlu ne trebalo, bili spremni na akciju ako ih, opet, izigraju birači ili vlast zaboravi što se od nje očekuje.
Ne postoji, dakle, dovoljan broj ustupaka koji će zadovoljiti konzervativnu mrežu, već svaki taj ustupak podrazumijeva novi, sve dok superego ne postane imeprium in imperio, mjesto stvarne akumulacije moći, dovoljne da se onome tko ne ispunjava očekivanja, bez obzira na njegovu stranačku pripadnost i ideološki prefiks, zagorčava život kao Zoranu Milanoviću u Savskoj na broju 66.
Već sad teško da postoji arterija sustava u koju nisu zavučeni sljedbenici ideja Željke Markić: lokalni i javni mediji puni su svih tih bujaneca i dujmovića, obrazovna reforma je zasutavljena, a ministarstvo zauzeto, oko Nine Obuljen Koržinek su vojnici Zlatka Hasanbegovića, internetske postrojbe pucaju iz svih raspoloživih tipkovnica, revizionizam je dio politike vladajuće koalicije, Ladislav Ilčić je u MIP-u koji počinje funkcionirati kao istureno odjeljenje obiteljaša, dok je za slamanje svakog oblika pružanja otpora zadužen dio ratnih veterana uvježban u famoznom šatoru te ojačan različitim ženskim odjeljenjima na neprekidnoj turneji od Srba do Zagreba via Vukovar.
Razlika između snage, nazovimo je, javne države i one duboke, je u tome što prva, vidljiva, ovisi o prokletoj mogućnosti izbora, podložnoj različitim utjecajima. Da osvojite vlast, prvo treba i znanja i novca, a da je izgubite može biti dovoljan višak poskupljenja i manjak represije.
Ponekad se, kao recimo 2000. ili 2011., promjene dogode jer su jednostavno neizbježne. Javna je politika suviše rizična za svakoga tko želi dugoročno i temeljito kontrolirati društvene procese i promjene. Shvatili su to nakon što je Tuđman umro, Mesić pokazao manjak straha, Sanader promijenio i sebe i Hrvatsku, a Zoran Milanović ostao jedini koji uopće poslije njega može doći na vlast, u ovdašnjem desnom sektoru i počeli su revoluciju koja teče i kojoj je cilj osiguravati od neizvjesnosti demokracije.
Sreća, ako još sreće ima, je u tome što su očevi i majke nevidljive, zatucane, isključive domovine, teističkoga gulaga, u trajnom izvanrednom stanju, glasni i, poput Zorice Gregurić, potkapacitirani, a i nije baš da im ide samokontrola, pa se mogu, za početak, detektirati s cijelim nizom zlih namjera.
Nesreća je, međutim, što njihov uspjeh ili neuspjeh ovise najviše o dvije osobe, od kojih jedna živi u svom ružičastom svijetu, a slično se i odijeva, dok druga, točnije drugi, osim što se trudi nastupati sedativno, nerijetko i djeluje kao da je pod sedativima.
U trenutku u kojem se oporba bavi sobom, a vladajući Most traženjem mehanizama za izazivanje krize vlasti, predsjednica i premijer jedini mogu, makar teorijski, pokušati ono što je svojim mitingašima s jasnom upotrebnom vrijednošću učinio Ivo Sanader ili što je pionirima pučističke Hrvatske napravio Stipe Mesić.
A ako se netko pita hoće li, odgovor je: neće. Njima se ne gadi ići po dozvolu za još jednu kandidaturu pred komisiju za procjenu ispunjenih očekivanja Željke Markić - pred odabrano vijeće mudraca moćne, sveprisutne, kao ponor duboke države.
