Postoji li netko tko je s prepaid telefona nazvao priučenog automehaničara i nedovoljno obučenog atentatora pa mu kazao kako se predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Saša Leković, sprema na dulji put, što, je li, znači da je došlo vrijeme za davno planiranu akciju?
Ima li negdje u Zagrebu osoba, muškaraca ili žena, sasvim je svejedno, što lektorira i redigira prijeteća pisma koja će, nakon što ih završi ustaškim pozdravom, adresirati na glavnog i odgovornog urednika portala forum.tm, novinarku Sandru Bartolović, Borisa Rašetu iz Expressa, ravnateljicu Hine Branku Valentić...?
Je li onaj što je Goranu Gerovcu iz Večernjeg lista kamenom razbio automobil na parkiralištu primio kratki SMS za šifrom za atak?
Hoće li netko tko će možda sutra, za pet dana ili mjesec napasti ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara imati konkretnog zapovjednika i istu takvu zapovijed?
Na svako od postavljenih pitanja odgovor je “ne” i kao takav, zapravo, vodi prema onima čije su riječi postale nekontrolirana djela sa, zasad, i krajnje uvjetno rečeno, podnošljivim posljedicama.
Dakle, teško da posljednjim napadima na novinare, kao i budućim na njih i druge javne ličnosti - a bit će ih, da spalimo iluzije dok je vrijeme - rukovodi neki mračni um, stožer ili ozbiljno ustrojena organizacija čijim je članovima postalo nedovoljno gledati “Bujicu”, čitati marginalne portale i svakih dva-tri tjedna bez konkretnog učinka šetati Zagrebom ili moliti pred bolnicama.
No upravo to, ta stihijska serija prijetnji i napada na liberalno orijentirane javne ličnosti, zapovjednu odgovornost prebacuje na sve one koji od prvog dana kampa u Savskoj 66 pa do ove minute ne rade ništa drugo nego prave popise za likvidaciju: masovnu ako ikako može, a ako baš ne ide zbog nekih glupi normi, onda kakvu god.
Shvatila je to prva i najposvećenija među konzervativnima, Željka Markić osobno:
Kad bi neodgovorno i neprofesionalno obavljanje posla bilo motiv za nečiju likvidaciju, radikalna bi se hrvatska desnica međusobno istrijebila.
Lekoviću su kotači oštećeni iz istog razloga zbog kojeg je pismeno zaprijećeno Sandri Bartolović, Branki Valentić, Borisu Rašeti, Goranu Borkoviću... a malo drukčije Goranu Gerovcu.
Jednak je to motiv onome zbog kojeg su na listi najmržih neprijatelja završili, uz mnoge druge, režiseri Predrag Ličina ili Tomislav Fiket, šef HAVC-a Hribar, pisac Ante Tomić i tako dalje i tako dugim (četvero)redom. Osim što, kako je kazao Slavoj Žižek, ljevica koristi svaku priliku da propusti priliku, ona plasira i ideje koje onda desnica, sa naravno dijametralnim namjerama, preuzima.
Tariq Ali, britansko-pakistanski pisac i aktivist, gost prošlog Filozofskog teatra Srećka Horvata, kazao je u davnom intervjuu za Slobodnu Dalmaciju kako je ključ u politici i da ju treba osvojiti.
Prije nekih godinu dana u Hrvatskoj se upravo to i dogodilo, ali sa suprotne strane: najgori, Karamarkov HDZ, potpomognut raznim i gorim organizacijama, zauzeo je prostor politike, te se u roku odmah sukobio s prostorom kulture i, općenito, slobodnog izražavanja, sve kako bi doveo do što je moguće dublje promjene identiteta društva.
Oni što ih Vice Batarelo naziva tihom većinom, a zapravo su izuzetno glasna – u najgorem slučaju relativna – manjina, skoro su cijelu godinu targetirali sve za koje su sumnjali da predstavljaju smetnju konzervativnoj kontraevoluciji.
No popis meta za sustavno čišćenje društva od liberala, ljevičara, ateista, sekularista, koga treba, pokazao se predugim za brzogoreći mandat jedne garniture vlasti i njene mogućnosti.
Dijelom zbog vlastite neposobnosti, dijelom zbog proklete procedure, ni Ministarstvo kulture, niti ono obrazovanja, niti cijela javno-privatna medijska mreža, nisu uspjeli do kraja dovesti projekat čišćenja prostora kulture od sadržaja u kojima je relevancija obrnuto proporcionalna “nacionalromantizmu”.
Prisilni propusti sustava u kojem je najrelevantniji hrvatski filmofil Željko Glasnović, dok su veteranske udruge zapravo asocijacije kritičara scenske umjetnosti i kreatora uređivačkih politika, a sužavanje prostora slobode jedina konstanta političkog djelovanja, te imenovanje Nine Obuljen za ministricu kulture - i to, da zlo bude veće, uz popriličnu Plenkovićevu udobolju zbog posljedičnog stanja šoka Željke Markić - u korijenu su stihijskih prijetnji i napada koje izostanak jasne zapovjedne linije uopće ne čini manje opasnim niti, po svemu sudeći, krakotrajnim.
Nije, dakle, pitanje kad će budalama dosaditi da se tako i ponašaju, već tko će biti sljedeća žrtva i s kakvim posljedicama.
Godinu dana slobodnog širenja mržnje, korištenja jezika konc logora u javnoj komunikaciji i kontinuiranog označavanja državnih neprijatelja – imenom, prezimenom, adresom ili “antropološkim karakteristikama” – sve uz potpunu ignoranciju represivnog aparata ili, kao u slučaju ataka na Mirjanu Rakić, policijsko svjedočenje masovnom kršenju zakona, bilo je dovoljno da se najgori ohrabre i, evo, krenu završavati ono što je prošla vlast započela, a nova ne zna kako okončati sve i da hoće.
