Top News
1395 prikaza

Le Pen: Tatu zločinca i naci-naslijeđe trpa pod tepih

Nacionalni front, Marine Le Pen
Blandine Le Cain/Flickr/CC BY 2.0
Zemlja koja se diči povijesnim antifašizmom, prigrlila je stranku bivših terorista, SS-ovaca, fašista...

Da sam ja bio na njenome mjestu, bio bih puno agresivniji prema svima odgovornima za dekadenciju naše države, rekao je Jean-Marie Le Pen francuskim medijima kad je saznao da je njegova kći odlučila otići s mjesta predsjednice ultradesničarske stranke Nacionalna fronta.


Riječ je o, naravno, Marine Le Pen, koja se svim silama trudi počistiti ksenofobne elemente unutar vlastite stranke otkad ju je preuzela od oca, a posebno je to došlo do izražaja prije nedavno održanog prvoga kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj. Kako je Reuters nedavno pisao, često su Jeana-Marieja optuživali za ksenofobne i antisemitske stavove, a kći ga je čak izbacila iz stranke 2015. godine.

Njegov utjecaj nije prestao izbacivanjem, a dokaz tome su i krediti od šest milijuna eura koje su Nacionalnoj fronti omogućile razne udruge kojima na čelu stoji Jean-Marie.
Da njen otac ima toksično nasljeđe zbog kojeg nikad neće moći sudjelovati u najvišim strukturama vlasti, Marine je postalo jasno davnih dana i zbog toga je odlučila distancirati se od njega, barem riječima, ako ne i djelima.
A da on ima toksično nasljeđe, stvarno je malo reći.

Marine Le Pen, predsjednica Nacionalnog fronta, ikona francuske krajnje desnice Njena šansa Top News 'Đavolja kći': Ako pobijedi, postat će europski Trump

Oduvijek je bio desničar, ali možda i najveća mrlja na njegovoj karijeri je služenje u Legiji stranaca tijekom alžirskog rata za neovisnost. U brutalnom sukobu su Francuzi koristili sve mračne metode koje su im pale na pamet, od mučenja do ubojstava i atentata. Le Pen se godinama borio s optužbama da je mučio Alžirce. On ih je oduvijek nijekao, ali bio je obavještajac Legije stranaca.

Obavještajac u postrojbi namijenjenoj izvršavanju najprljavijih i najtežih zadataka, u kojima francuska vojska ne želi riskirati "domaće ljude". Obavještajac u vremenu u kojem je policija i regularna vojska potpuno normalno otimala disidente i ubijala ih u tajnim zatvorima.


Povezivali su ga i s Organisation armee secrete, desničarskom paravojnom formacijom tijekom Alžirskog rata. Kako bi spriječili nezavisnost bivše francuske kolonije, redovito su provodili terorističke napade, a sve pod motom "Alžir je francuski i tako će i ostati". Ne postoje konkretni dokazi da je Le Pen izravno sudjelovao u svim tim napadima, ali prate ga glasine da je, u najmanju ruku, pomagao svim tim disidentima.

OAS i dalje uživa određenu popularnost među francuskim nacionalistima, što će reći da su popularni među članovima Nacionalne fronte.
Nakon povratka u Francusku početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Le Pen se bacio u političke vode i predvodio je predsjedničku kampanju Jean-Louisa Tixier-Vignancoura. Na kraju je osvojio malo više od 5% glasova, ali ostat će upamćeno da je Tixier-Vignancour podržavao rehabilitaciju kolaboracionista preostalih iz Višijevske Francuske.

Surađivali su s nacističkim okupatorima, pomagali su u progonima Židova i ostalih manjina te su nakon Drugog svjetskog rata marginalizirani. "Zar je general De Gaulle bio hrabriji od maršala Petaina u okupiranoj zoni? Nisam baš siguran. Puno je lakše pružati otpor iz Londona nego iz Francuske", govorio je tad Le Pen.
Tixier-Vignancour ostvario je tek četvrti rezultat na tim izborima i Le Pen se na kraće vrijeme povukao iz politike.

Zastave EU i Francuske Dani odluke Top News Na njima se odlučuje o EU: sve o izborima u Francuskoj

Bacio se u glazbene vode i osnovao produkcijsku kuću Société d’études et de relations publiques. Najviše su se bavili nacističkom glazbom, a 1968. godine proglašeni su krivima za distribuciju pjesama iz Trećeg Reicha.
Kad je Le Pen vidio da ekstremna desnica nema prave političke predstavnike, bacio se na rješavanje i tog problema. I tu na scenu stupaju Nacionalna fronta i njeno šaroliko društvo osnivača.


Roger Holaindre bivši je pripadnik OAS-a, Roland Gaucher sudjelovao je u radu fašističkih političkih formacija tijekom nacističke okupacije, Pierre Bousquet bio je pripadnik SS-ove postrojbe Charlemagne, Jacques Bompard sudjelovao je u radu fašističke skupine Occident, a svima je zajedničko to što su pomogli početkom sedamdesetih godina Le Penu u osnivanju Nacionalne fronte.


Svima je bilo jasno da takva ekipa ne može uživati veću popularnost na izborima, a to se i dokazalo svim neuspjesima posljednjih nekoliko desetljeća.
Ali počnimo nekim redoslijedom s predstavljanjem osnivača Nacionalne fronte. Bompard je jedan od živućih prvih članova Fronte, a trenutačno obnaša dužnost gradonačelnika Orangea u južnoj Francuskoj.

U pažljivo pisanoj biografiji spominje se njegovo sveučilišno obrazovanje, rad u mnogim studentskim organizacijama, ali u fusnotama može se pročitati i da je bio pripadnik OAS-a u rodnome Montpellieru. OAS nije imao pretjeran interes za terorističke napade izvan Alžira, ali su imali široku potporu u kontinentalnoj Europi, a jedan od najvećih njihovih pobornika bio je fašistički diktator Francisco Franco.


Nakon raspada OAS-a i Occidenta, Bompard je utjehu pronašao u Novom poretku (Ordre novueau), još jednoj desničarskoj organizaciji. Nakon okršaja s ljevičarskim protudemonstrantima i Novi poredak je ugašen. Zanimljivo je da je do okršaja došlo tijekom tribine pod nazivom "Zaustavimo divlju imigraciju". Kad se pogleda politika Nacionalne fronte, jasno je koliko zajedničkog imaju ti stari i nasilni ultradesničari s ovim novima, uglađenijima.

Marine Le Pen Sad na sud Top News 'Đavolja kći' izgubila imunitet u EU-parlamentu

I Holaindre je sudjelovao u radu OAS-a, ali on je bio puno izravniji u tome. Čak je osuđen i na kraću zatvorsku kaznu zbog terorističkog ratovanja u Alžiru nakon njihove nezavisnosti. Pomagao je i Južnom Vijetnamu tijekom rata s komunistima, a cijelo vrijeme je promicao ksenofobne ideje. Nakon ulaska u Frontu došao je u kontakt s brojnim kolaboracionistima, pa je i on podržavao njihovu rehabilitaciju.
A Roland Gaucher, pravim imenom Roland Goguillot, ima možda najzanimljiviju političku karijeru.

Sigurno ima jednu od najzanimljivijih transformacija tijekom karijere zato što je u politiku ušao kao ultraljevičarski aktivisti. Svojedobno je bio pripadnik trockističke skupine Federacija revolucionarnih studenata, ali tijekom Drugog svjetskog rata se prebacio među fašističke stranke. Rassemblement national populaire, jedna od najvećih kolaboracionističkih stranaka Višijevske Francuske, čak mu je povjerila brigu o stranačkoj mladeži.

Kraće vrijeme je bio šef i pariškog ogranka iste stranke. Povijest bilježi da je kritizirao Petainov režim jer je previše umjeren i jer nisu ubijali dovoljno ljudi. U vrijeme oslobođenja Francuske dopao ga je zadatak uništavanja arhive pretplatnika i čitatelja lista National Populaire, službenoga glasila stranke. Jedan izvor navodi i da je krajem 1944. pobjegao s maršalom Petainom u Sigmaringen u Njemačku.

Nakon Drugog svjetskog rata osuđen je na pet godina zatvora zbog suradnje s nacistima, a izašavši iz zatvora, bacio u novinarske vode i gotovo dva desetljeća bio je reporter ultradesničarskog magazina Minute, sve do 1984. godine. Iako je bio jedan od suosnivača Nacionalne fronte 1972. godine, već dvije godine kasnije otišao je iz stranke i to zato što mu je Jean-Marie bio previše umjeren. Već krajem tog desetljeća vratio se u okrilje Le Penove stranke, a 1986. je ušao u Europski parlament.

Početkom devedesetih opet se udaljio od Le Pena zato što su previše poštivali institucije Francuske, a pretpostavlja se da je određenu ulogu odigrala i medijska kampanja razotkrivanja njegove prošlosti.
Pierre Bousquet nije imao tako ekstreman prijelaz u političkom djelovanju. Rođen 1919., već kao mladić pridružio se francuskim fašistima okupljenima u Parti franciste. I on je jedno vrijeme bio zadužen za aktivnosti mladeži unutar stranke, a SS-u je pristupio pod pseudonimom Pierre Mousquet.

Kolaž Macron i Le Pen Povijesni događaji Top News Ove tri činjenice obilježile su izbore u Francuskoj

Ovdje je potrebno ukratko ispričati zašto je SS primao strane dragovoljce u svoje redove. Kako se približavao kraj rata, SS je imao problema s ljudstvom zbog stravičnih gubitaka na istočnoj fronti. Razne dragovoljačke jedinice organizirale su se u divizije SS-a, pa je tako po Jugoslaviji djelovala divizija Prinz Eugen, sastavljena od folksdojčera, a u Francuskoj su to bili pripadnici raznih fašističkih paravojnih organizacija okupljeni u 33. diviziju Charlemagne (Karlo Veliki).

Na vrhuncu snage je divizija imala oko 11.000 vojnika i časnika, a njima je pripala i zloglasna dužnost obrane Berlina. Na kraju ih je ostalo tek tristotinjak i bili su među posljednjim braniteljima bunkera Adolfa Hitlera, gdje je i Bousquet ratovao. Kao i većina njegovih kolega iz Nacionalne fronte, Bousquet se nakon završetka rata bacio u političke vode. Sudjelovao je u raznim desničarskim organizacijama. S vremenom je postao i lice pokreta za francusko pomirenje.

"Iako je nekad Bousquet bio u SS-u, ja sam za francusko pomirenje", govorio je Jean-Marie Le Pen o svojim razlozima za primanje Bousqueta u stranku.
Da je Marine bila u pravu kad se udaljila od očeva političkog djelovanja, pokazuje i posljednji uspjeh na izborima. Osvojili su najveći broj glasova u stranačkoj povijesti, redovito osvajaju mjesta na lokalnim izborima i godinama imaju značajan broj zastupnika u Europskom parlamentu. Tako je Nacionalna fronta od stranke terorista, SS-ovaca i fašista postala nova francuska stvarnost.

  • 02079783 19:30 03.Svibanj 2017.

    razapinju gospođicu kao isusa pa nacistički generali su sjedili u un