Nominalno, ostalo ih je u utrci četvero, a zapravo se definitivno presudni nacionalni predsjednički izbori o kojima ovisi opstanak EU-a, svode na dva glavna kandidata, jednog mogućeg iznenadnog izazivača i jednog hodajućeg mrtvaca. Uoči prvog kruga 23. travnja konzervativac François Fillon praktično je već politički pokojan zbog niza koruptivnih skandala. Kandidat populističke ljevice Jean-Luc Mélenchon, koliko god kao i Fillon uživa podršku između 19 i 21 posto glasača, usto još i stalno raste, još uvijek je daleko od centrističkog kandidata Emmanuela Macrona i notorne populističke, protueuropske kandidatkinje Marine Le Pen.
Oboje imaju po 23 posto, s tom razlikom što ona, u slučaju drugog kruga, definitivno gubi od bilo koga s kime bi se natjecala. Razlozi su to što je Marine Le Pen od oca naslijedila krajnje desnu stranku Nacionalni front, što je sve donedavno zastupala izrazito ksenofobne stavove, posebno protiv imigranata, što se divi Putinu, Trumpu, svim populističkim desničarima koji EU najradije ne bi vidjeli.
Uostalom, ona je kći osnivača Nacionalnog fronta, Jean-Marie Le Pena, "zloduha Republike", najozloglašenijeg desničara u politici Francuske od završetka Drugog svjetskog rata. Ipak, Marine Le Pen sigurno nije ista priča kao njen otac, u najmanju ruku zato što mu je otela stranku i omekšala je. BBC sada propituje koliko je doista desna Marine Le Pen kao desničarska kandidatkinja.
Ona u autobiografiji ne bježi od toga da ju je politički oblikovala trauma kada su nepoznati napadači 1976. eksplozivom razorili dobar dio obiteljske kuće, očito u napadu na njenog tada pronacističkog oca. Samo, u kući su bile i ona, tada petogodišnjakinja, i njene dvije sestre. U osnovnoj školi odrastala je obilježena opet vlastitim ocem i njegovim notornim stavovima, te je to prati i danas.
Do te mjere da će, da bi imala ikakve šanse za pobijediti u drugom krugu, u što malo tko vjeruje, morati do kraja "politički ubiti" naslijeđe oca kojem je već otela stranku. Dobar dio toga već je napravila. Nacionalni front sada kažnjava članove koji se usude javno negirati Holokaust ili otvoreno bljuvati rasističku mržnju. Otac sa svojom najmlađom kćeri ne razgovara već dvije godine. Odnosno ona s njom, i to otkako je u intervjuu rekao da "ne tvrdi da plinske komore nisu postojale, ali ih ja nikada nisam vidio".
Kćeri je još puno ranije bilo jasno da njen otac, taj i takav, nikad neće moći osvojiti vlast. 2002. u drugom krugu od Jacquesa Chiraca izborno je doslovno stradao sa 82 prema 18 posto. Na sljedećim izborima, 2007., dobio je desetak posto i više ga nije bilo nigdje. Zato je ona preuzela stranku 2011., a nakon 2015. i njegove još jedne skandalozne izjave, iz stranke ga je izbacila, koliko god je on, nekim čudom, uspio ostati počasni predsjednik.
Od tog trenutka ona je krenula u "detoksikaciju" Nacionalnog fronta s kojim nitko politički razuman, normalan, pristojan nije htio biti čak niti na istoj strani ulice. Stranku, međutim, ona danas reklamira kao cijepljenu od fašizma i nacizma, cilja na ogorčenost Francuza krizom i centrističkim elitama... Ono što je ostalo su tvrdi protueuropski stavovi, zatvaranje granica Francuske, te – a na tome skuplja i najviše glasova zdesna – to što je francuski politički establishment prezire.
Marine Le Pen tvrdi da je stranku normalizirala, no veliki dio biračkog tijela, posebno oni stariji od 65, te obrazovaniji dio Francuske, ne vjeruju joj, smatraju da nije iskrena, da je desničarska, rasistička "đavolja kći" kao i prije. Ljudi s desnice pak tvrde da su kći i otac u tako lošim odnosima da su još 2014., kad su stanovali udaljeni samo 100 metara, komunicirali preko posrednika, da je čak jedan od njegovih pasa ubio njenu mačku ljubimicu Artemis.
Moguće da u njenom ocu ima doista nešto i na osobnoj razini, da nije samo politički gad. Naime, njena najstarija sestra Marie-Caroline s ocem ne razgovara još od 2002., a njihova majka Pierrette napustila ga je još 1984. I to tvrdeči da je on "inkarnacija samog vraga", te je iz osvete njemu potom još gola pozirala za Playboy. Dobro, sad znamo odakle Marine Le Pen nadimak "đavolja kći".
Marine je imala samo 16 godina kad je njena majka doslovno pobjegla od njenog oca. I potom se obitelji nije javljala sljedećih 15 godina. "Mjesec i pol sam povraćala svaki dan. Nisam bila u stanju hraniti se... Patila sam od najodvratnije, okrutne, uništavajuće boli srca: moja majka me nije voljela", pisala je poslije Marine Le Pen. Istodobno su je u školi u najmanju ruku podbadali svi; od učenika, učitelja, čak i katoličkih svećenika. Svi su joj davali do znanja koliko im je odvratan njen otac.
Kako je odrastala u svijetu koji je njenog oca smatrao za političko čudovište, vremenom je u politiku ušla i ona. Ona danas definitivno jest nacionalist, ima tu svega, ali nije klasična ekstremna desničarka. Ona zagovara radni tjedan od 35 sati i mirovinu u dobi od 60 godina, što je lijevo skoro kao i Melenchon koji zagovara 32-satni radni tjedan i istu dob za mirovinu. Ona obećava i 15.000 policajaca više, 40.000 mjesta u zatvorima više, što već ide u nekom smjeru.
Politički, ona s punim pravom nosi svoje prezime kad obećava referendum o izlasku iz EU-a, drastični rez na imigraciju na pukih 10.000 ljudi godišnje, automatsko protjerivanje imigranata bez dokumenata, rješavanje stambenog pitanja prvo za "prave" Francuze, a potom... No, o ostalima nije puno govorila. Ono po čemu ona nipošto nije konzervativka jest to što zastupa pravo na gay-brakove, što brani pravo žena na pobačaj, što je dvaput razvedena i na nož dočekuje doslovno tumačenje Biblije.
Po tome ona zapravo nije različita od Geerta Wildersa. Ali, isto tako, u Wildersovoj okolini ne može se naći turbokonzervativaca. U njenoj, pak, ima i takvih. Nacionalni front najpopularniji je, otkako ga ona vodi, na sjeveroistoku Francuske. Više manje, tako je bilo i pod njenim ocem. No, otkako ona vodi stranku, njeni populistički desničari osvajaju 20 posto glasova i više na čak četvrtini površine te velike zemlje, a još su usto naglo skočili u popularnosti na Korzici i cijeloj mediteranskoj obali.
Analiza Financial Timesa pokazuje i jednu doista neobičnu poveznicu između vjerojatnih glasača Nacionalne Fronte, a to je pesimizam. Točnije, to je nedostatak vjere u bolju budućnost. Doista opsežnom analizom pokazali su da bez obzira na dob, spol, stupanj obrazovanja, ali i praktički sve druge demografske faktore, svim glasačima je zajedničko to što ne očekuju bolju budućnost.
Što se događa najbolje pokazuje primjer nekoć rudarskog gradića Henin-Beaumont. Rudarstva više baš i nema, Samsonite im je odavno pobjegao, prosjaci su lokalci i od 2014. gradonačelnik je Marinein prijatelj Steeve Briois. A sve donedavno u gradu su socijalisti osvajali 60 posto glasova, komunisti još 20 posto. U Nacionalnom frontu na tom primjeru vole reći da taj gradić pokazuje da je onaj i onakav Jean-Marie Le Pen imao pravo kad je rekao da su "komunisti dobri domoljubi, samo toga nisu svjesni".
Stranka je privukla glasove radnika čija su radna mjesta uništena. Naravno, uvjerivši ih pritom da je to uvelike posljedica toga što su oni bijelci, Francuzi, takve stvari. Ono od čega je stranka danas zabrinuta, nije više samo kolike su šanse predsjednice stranke da postane i predsjednica Francuske, analitičari kažu da u drugom krugu nisu nikakve, nego to što bi, kad bi ona sada osvojila vlast, i dalje ostala bez ikakvih političkih saveznika.
A Francuska je zemlja poznata kao politički i društveno vrlo ostrašćena i mnogi se kunu da bi to izazvalo u Francuskoj dosad neviđenu količinu nasilja na ulicama.
Kakav utjecaj će imati posljednji teroristički napad, samo nekoliko dana prije nedjeljnih izbora u Francuskoj, teško je za prognozirati. Desnica obično profitira od lošije sigurnosne situacije, ali hoće li glasači potražiti sigurnost u okrilju posrnulog Fillona ili "đavolje kćeri", još je teže prognozirati. Jedino što je potpuno jasno je da nam slijedi nevjerojatno turbulentno ljeto diljem Europe.
