Način na koji se jadne brojke koje pokazuju faktično stanje silovalo u javnoj raspravi, koja je imala sve karakteristike groteske, pokazuje bijedu demokracije u našoj zemlji. Da imamo političare koji tako okreću pilu naopako, kako bi rekli u Dalmaciji, sramotno je i tužno istodobno.
Pravi razlog je u tome što se htjelo izbjeći čak i najmanju mogućnost da u nekim jedinicama, a napose u velikim gradovima, poput Zagreba i Splita, te u županijama, vijeća i skupštine, koje su po naravi stvari heterogenije od načelnika i župana, koji su valjda u stanju sami se složiti sa sobom, postave poneki zahtjev financijske naravi u korist nekoga drugoga tko ne personificira interese onih koji stoje iza načelnika i župana. Možda čak i u korist, bit ću ciničan – građana!
I u Nerežišćima bi bez ovakvog zakona mogao pasti općinski načelnik, ministrov stranački drug i nasljednik na funkciji. Trenutačni ministar, poznato je, natjecao se ove godine, još kao ministar graditeljstva, za općinsko vijeće općine Nerežišća (862 stanovnika 2011.) i uspio osvojiti 4 od 9 vijećnička mjesta, nedovoljno da njegova stranka samostalno vlada tom malom općinom. Naravno da ne vjerujem da bi takva situacija mogla motivirati ministra da predloži i ustrajno se zalaže za tzv. "lex šerif".
Mnogi od nas su se šokirali čuvši tumačenje i izvrtanje podataka o broju raspuštenih vijeća i razriješenih načelnika, datog od dotad prilično samozatajnog ministra. Prvo smo mislili da se zabunio. Nakon što se vidjelo da se nije zabunio, nade smo polagali na diplomata, premijera smirenoga glasa i pametnih, europeiziranih, uljuđenih, demokratskih stavova. No, gle čuda, i on odjednom staje na stranu ministra uprave i preuzima njegovu retoriku, umjesto da bude obrnuto.
Nakon toga, u nekoliko poteza, stalno skraćujući propisane rokove savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, pozivajući se na neke imaginarne stručnjake koji sudjeluju u radnoj skupini, te uz javno vrijeđanje i nipodaštavanje svih koji su na to upozoravali, od kraja kolovoza do početka prosinca zakon je prošao proceduru te je usvojen. To nije hitna procedura donošenja, to je superhitna procedura!
No svo dotadašnje silovanje procedure i očigledna redukcija već dosegnutih standarda pripreme propisa nije bila donositeljima dovoljna, nego se u zadnjem koraku odlučuju na još jedan, najdrastičniji potez. Odlučuju da zakon neće dati vijećima i skupštinama nikakve mogućnosti prilagodbe i pripreme, radi čega je dosad obično intervenirao Ustavni sud tražeći da se poštuju temeljne pravne zasade i načela važeća u čitavom demokratskom svijetu, a poznata još od rimske države.
Ovaj zakon, međutim, ne daje vacatio legis, rok između objave u Narodnim novinama i stupanja na snagu, nego stupa na snagu odmah preko noći, tj. drugi dan nakon objave. Bez pripreme. Bez ikakve pripreme. Doista, rušenje temelja vladavine prava, pravne sigurnosti i predvidivosti, koje su ne samo kod nas, nego u čitavoj Europskoj uniji, pa i u civiliziranom svijetu bazične pravne vrijednosti. Zakon je objavljen 12. prosinca 2017., što znači da je stupio na snagu 13. prosinca 2017.
Kako je po Zakonu o proračunu svaki načelnik, gradonačelnik i župan bio dužan predložiti proračun za 2018. do 15. studenoga 2017., to znači da se tzv. "lex šerif" pojavljuje mjesec dana nakon što su proračuni već predloženi te lokalna vijeća i skupštine stavlja u položaj koji je za 180 stupnjeva različit od onoga kakav je postojao do 13. prosinca.
U tijeku postupka donošenja lokalnih proračuna za 2018. predstavnička tijela su dovedena u situaciju da su počela postupak po jednom zakonu, a onda su doslovce preko noći dovedena u situaciju da ih se raspusti jer je zakon preokrenuo situaciju za 180 stupnjeva. Svaki student prava, pa i mnogi građanin zna da je zakonska intervencija u postojeće postupke koji su u tijeku, a pogotovo tako da nekome nasapunaš dasku, nedopuštena i predstavlja kršenje zadnjih od svih temeljnih načela pravnog poretka.
Upravo je to odabir onih koji su tzv. "lex šerif" na ovakav način nametnuli. Na čast im i savjest bilo. Bit će zabilježeni u pravnoj literaturi, vjerojatno ne samo kod nas, jer takvih je primjera teško naći u komparativnoj praksi. Ne sjećam se sličnog ataka na lokalnu demokraciju u nekoj drugoj zemlji Vijeća Europe. To je ujedno atak na temeljne zasade hrvatskog ustavnog poretka jer, ne zaboravimo, lokalna predstavnička tijela birali su birači u svim lokalnim jedinicama u Hrvatskoj.
To je atak na njihovu političku volju. Kad smo kod toga, čuju se izvrtanja da "vijeća biraju stranke, a načelnike građani". Ne, liste za članove predstavničkih tijela i kandidate za načelnike kandidiraju političke stranke i grupe građana. Svi znamo da je oko 90% načelnika i župana kandidirano iz različitih političkih stranaka. Oni nisu neki nepolitički akteri, kako se vole predstavljati, ljudi "s projektima" koji kao neki direktori poduzeća (sic!) vode računa o efikasnosti, projektima, EU fondovima i uspjehu svojih jedinica.
Po svakoj od tih dimenzija rezultati su za njih u većini slučajeva slabi, a u mnogima i porazni. Jedno je naše istraživanje pokazalo da upravo gradonačelnici sami ocjenjuju da je nakon uvođenja neposrednih izbora došlo do manje transparentnosti rada te do slabije kvalitete lokalnih komunalnih i drugih usluga. Naravno, istraživanje je bilo anonimno, kao što i treba biti, te su oni očigledno dali iskrene odgovore. Vijeća i skupštine ne imenuju političke stranke, nego stranke samo kandidiraju liste kandidata, a mi ih kao građani biramo.
U vijeća su izabrani i brojni nezavisni vijećnici te ih se zapravo bira sve više i više. Možda je to izvor neugode na koju reagiraju ministar uprave i tzv. "lex šerif"? Vijećnici su izabrani na demokratskim izborima od strane birača u jednom krugu, dok je značajan dio načelnika i župana izabran tek u drugom krugu, po načelu biranja "manjeg zla" te uz osjetno manju izlaznost – oko 39% naspram 47% u prvom krugu, kad su izabrana vijeća. To govori da je legitimitet vijeća – snažniji nego onaj načelnika.
Vijeća i skupštine reprezentiraju širi dijapazon interesa građana, dok načelnik ili župan, osim samoga sebe, reprezentira svoju političku stranku i tek jednu grupaciju birača – one koji su glasali za njega. Svi ostali koji su glasali za druge kandidate za načelnike ili nisu izašli na izbore nemaju svojeg načelnika, tj. ovaj izabrani njih ne reprezentira. Jednostavna je to i svakome razumljiva logika. Osim onima koji predlažu i donose zakone poput tzv. "lex šerifa".
Još jedna manipulacija čula se u nekim medijskim nastupima, a to je da nedonošenje proračuna dovodi do prijevremenih izbora za načelnika, "a oni su skupi". No sad u takvom slučaju ostaje načelnik na svojoj poziciji, a vijeće se raspušta. I da, raspisuju se i održavaju prijevremeni izbori. I trošak izbora postoji. No u slučaju da ni novo vijeće izabrano na tim prijevremenim izborima u roku od 90 dana od svojeg konstituiranja ne usvoji prijedlog proračuna, i ono se raspušta te se istodobno razrješava načelnik, pa se u istoj toj godini i po drugi put održavaju prijevremeni lokalni izbori!
Dakle, umjesto jednih prijevremenih izbora – dva izbora u istoj godini u istoj jedinici. Tamo gdje se to dogodi, troškovi izbora će se udvostručiti, naspram ovoga što imamo sad. Dakle, i taj "argument" o smanjenju troškova izbora je falsificiran. No što je time dobiveno?
Nastavak na sljedećoj stranici...
