Nakon Iraka i Sirije, Libija je postala novom državom u kojoj teroristi tzv. Islamske države šire svoju vlast. Prije nekoliko mjeseci u potpunosti su ovladali gradom Sirtom i od tada povećavaju teritorij pod svojom kontrolom prema istoku i zapadu od tog svojeg uporišta.
U tom gradu sa 70-ak tisuća stanovnika, koji nazivaju i novom Raqqom, nalaze se najveća naftna postrojenja u zemlji, tamo je i najveća zračna luka te važna pomorska baza. Prošli tjedan osvojili su i mjesto Sabrathu, grad s arheološkim spomenicima pod UNESCO-ovom zaštitom udaljen samo 60-ak kilometara od Tripolija.
Sljedeći tjedan na njihovoj meti mogao bi se naći grad Ajdabyja, smješten na suprotnoj strani zemlje, vrlo blizu Benghazija, gdje se nalaze ključni energetski objekti za cijelu državu.
Uspiju li svoje crne zastave istaknuti nad tim gradom, Islamska država može prekinuti opskrbu energijom ostatku Libije.
Tako bi Islamska država mogla proizvoditi kaos u zemlji prema potrebi, mogla bi svojom “dobrom voljom” trgovati između dviju libijskih zaraćenih strana, čiji je sukob oko prevlasti i omogućio njihov uspon.
Naime, u gradu Tobruku na istoku zemlje uz samu granicu s Egiptom smješteni su pobjednici sa zadnjih libijskih parlamentarnih izbora.
Oni su zagovornici sekularne struje, dok u Tripoliju, glavnom gradu, stoluju izborni gubitnici, bliski Muslimanskom bratstvu iz Egipta, čije je vodstvo trenutačno u zatvoru.
Islamska država ima i manja izdvojena uporišta na jugu zemlje te na krajnjem zapadu, gdje se nalazi i kamp u kojem su se obučavali teroristi koji su izveli napade u Tunisu.
Prošlog lipnja onaj na plaži jednog luksuznog hotela kad je ubijeno 37, pretežito europskih turista, te nedavni kad je u bombaškom napadu na vojni autobus ubijeno 12 vojnika, zbog čega je ta zemlja zatvorila svoju granicu prema Libiji.
Kako militanti Islamske države kontroliraju i stotine kilometara libijske obale, a zauzimanjem vladinih vojnih baza došli su u posjed modernog naoružanja, postoji opasnost da s dalekometnim projektilima počnu gađati talijansko, odnosno europsko kopno (udaljeno 200 milja).
Uz to, Libija postaje pričuvno odredište kamo dolaze islamistički militanti iz Sirije i Iraka, gdje Islamska država u zadnje vrijeme doživljava ne tako velike, ali kontinuirane poraze.
Zbog svega toga, zapadne sile su uspon Islamske države prošlih dana označile kao izravnu prijetnju Europi. Najavile su i kako će povesti rat protiv njih. Velika Britanija, Francuska i Italija već su počele s pripremama za intervenciju.
Svojim špijunskim zrakoplovima i bespilotnim letjelicama već nadziru to područje, prate kretanje trupa i pripremaju vojni odgovor. Na tom području već dulje su prisutne i Sjedinjene Američke Države.
Prije mjesec dana službeni Washington se pohvalio kako su u zračnom napadu likvidirali vođu Islamske države u Libiji - stanovitog Abu Nabila.
Počelo je i gomilanje oružja i vojnika u bazama oko Libije. Amerikanci su već prisutni u Nigeru, Francuzi u Čadu, Britanci će djelovati s Cipra, Talijani se pripremaju u svojim bazama na kopnu, a u vode Mediterana ispred libijske obale dolaze i ratni brodovi, a tamo će, kako se čini, i američki nosač zrakoplova USS Harry Truman koji je nedavno bio usdiren u splitskoj luci.
Moguće je da se u taj rat uključi i Rusija. Vladimira Putina na intervenciju je pozvao premijer legalne vlade iz Tobruka, međutim, zasada nije stigao nikakav odgovor.
Prije nego što zapadne sile krenu u akciju protiv ‘Islamske države’, koja je više nego izvjesna, žele postići politički dogovor između dviju zaraćenih frakcija: legalne vlade u Tobruku i pobunjeničke vlade u Tripoliju, koja svaka ima svoj parlament, vojsku, policiju i sve druge državne institucije.
Zasada dogovora nema, jedino ih može bar formalno ujediniti strah od terora koji i nad pripadnicima njihovih sljedbenika provodi ‘Islamska država’. U početku su islamisti provodili brutalna smaknuća nad onima koji nisu muslimani.
Tako su početkom godine pogubili na svoj uobičajeni brutalan način 21 egipatskog Kopta, koji su kršćani, na plaži uz more u Sirtu.
Prije smaknuća su ih obukli u narančastu odoru, poredali jedan do drugog, a iza svakog je stajao po jedan zakrabuljeni egzekutor.
Video emitiran na društvenim mrežama nazvali su „Poruka napisana krvlju sljedbenicima križa“ uz poruku kako je to osveta jer navodno „koptski križari u Egiptu progone muslimane“.
A ti Kopti su bili iz Egipta pobjegli u Libiju zbog straha za vlastite živote nakon pobjede Muslimanskog bratstva u toj zemlji, kada su paljene njihove crkve.
No, kako je u Libiji ogroman većina (97 posto) muslimanske vjeroipovijesti, u nedostatku drugih vjera, ‘Islamska država’ je svoja zvjerstva počela provoditi i nad samim muslimanima.
Tako su nakon borbi za grad Sirt s domicilnim stanovništvom koje se bilo pobunilo protiv njihove strahovlade, valjda kao opomenu ostalima odrubili glave i pribili na križ dvanaest vojnika koji su se borili protiv njih.
Potom su upali u tamošnju bolnici i likvidirali dvadesetak ranjenika koji su tamo ležali pod optužbom da su ratovali protiv njih.
Nakon toga su u gradu proveli masakr, likvidirali su sve one za koje su procijenili da su njihovi protivnici. Takvu brutalnost provode i u svim drugim mjestima koja zauzmu.
Međutim, i dalje napreduju, a Sirt, inače rodni grad bivšeg libijskog diktatora Moamera el Gadafija, trenutno je, kako to tvrde mnogi analitičari, najsigurnije jihadističko utočište na svijetu.
Raqqu i druga njihova uporišta u Siriji, kao i ona u Iraku, stalno napadaju iz zraka, a u zadnje vrijeme i na kopnu, zapadne sile te Rusija, dok vodstvo ‘Islamske države’ u Sirtu uživa u miru i blagodatima koje im pružaju prihodi od prodaje nafte (važna izvorišta osvojili su još početkom godine) te energetskih postrojenja (ona kod Sirta zauzeli su prije tri mjeseca) iz kojih se strujom opskrbljuju bitni dijelovi središnje i zapadne Libije.
Stoga su Iranci nedavno plasirali informaciju kako se i vođa ‘Islamske države’ Abu Bakr al Baghdadi, koji je bio ranjen u jednom napadu na konvoj, sada skriva u Sirtu.
Navodno je tamo pobjegao kako bi se skrio od obavještajne skupine koju su osnovali Irak, Sirija, Iran i Rusija s ciljem njegove eliminacije.
Iz Teherana su uz to poručili kako je Baghdadi prije toga bio u jednoj bolnici u Turskoj gdje se liječio od ozljeda zadobivenih u spomenutom napadu.
Zbog toga će svaka vojna akcija zapadnih sila protiv ‘Islamske države’ morati i početi i završiti s neutralizacijom njihove moći u Sirtu, gradu u kojem je prije četiri godine pogubljen od ‘revolucionara’ i sam Gadafi.
Nakon njegova uklanjanja s političke scene mislilo se kako će ta relativno bogata država (zbog ogromnih količina nafte i plina kojima raspolaže) krenuti putem demokracije i prosperiteta, međutim, umjesto toga postala je poprištem nadmetanja više ili manje radikalnih islamističkih skupina, da bi se na kraju pretvorila u sigurnosnu prijetnju Europi i državu u kojoj najzloglasnija teroristička grupacija iz dana u dan širi svoj utjecaj.
Gadafijevi šatori i deve, unatoč njegovoj neprijeporno diktatorskom načinu vladavine, tijekom koje je bilo i terorističkih napada (rušenje putničkog zrakoplova kod Lockerbyja) danas se čine kao benigna egzotika u odnosu na mračne scene kakve danas dolaze iz područja Libije pod kontrolom ‘Islamske države’.
No, vojni analitičari ponovno postavljaju pitanje Zapadu koliko će uspješan biti njihov vojni odgovor ako opet cijelu akciju svedu samo na zračne udare.
Bez kopnenih snaga, kako pokazuje situacija i u Siriji i u Iraku, nema brzog uspjeha. Za Libiju je važno vrijeme. Tamo se ‘Islamska država’ trenutno nalazi u usponu, te ako se ne spriječi njihovo skoro zauzimanje grada Aldabyja, postat će energetski gospodari te zemlje.
Svoju moć moći će koristiti za ‘cjenkanje’ između dviju vlada, a tijekom tog razdoblja ekonomski će rasti jer će i dalje nesmetano moći prodavati svoju naftu raznim posrednicima kako to uostalom već više godina čine i u Siriji.
Zato se predlaže brz i učinkovit odgovor neovisno od toga hoće li se vlade u Tobruku i Tripoliju međusobno dogovoriti o koordiniranom djelovanju.
U suprotnom, kako su islamisti već zaprijetili, sjever Afrike će gorjeti jer bi se taj požar iz Libije vrlo brzo mogao prenijeti u susjedne zemlje, Tunis i Alžir, gdje ionako tamošnje vlade već godinama muku muče s raznim islamističkim grupacijama koje svako malo poduzimaju terorističke akcije protiv njih.
Širenje islamističke ideologije na tom području je zbog blize europskih obala puno opasnije za Stari kontinent nego ono što se događa u Siriji i Iraku, iako nas je, kako vidimo, i preko terorističkih napada i kroz situaciju s migrantima, i taj rat i te kako dotakao.
Koliko je ta prijetnja opasna govore i obavještajni podaci prema kojima ‘Islamska država’ u svojim kampovima uvježbava bombaše samoubojice (maloljetnike), a posebice tvrdnja kako u zračnoj bazi u okolici Sirta, inače najvećoj u Libiji, na simulatorima i nekoliko manjih letjelica, uvježbavaju samoubilačke misije prema mogućim ciljevima u Europi, čime žele ponoviti ono što su njihovi teroristički uzori iz al Kaide napravili s napadima na newyorkške ‘blizance’ 2001. godine.
Stoga ne iznenađuje što europski političari govore kako je krajnje vrijeme satrti tu prijetnju Europi koja samo što se nije prelila preko libijskih obala.
To je dakako prijetnja i tamošnjim stanovnicima. Rijetki koji su uspjeli pobjeći ispod njihove vlasti govore kako je režim života takav da ga je teško i zamisliti.
Radijske postaje ne smiju emitiratu glazbu, muškarci ne smiju kratiti bradu, žene su potpuno prekrivene crninom, a svima koji nisu dovoljno lojalni prijeti smrt.
