Imao je u ruci štit i stajao je s drugim vojnicima u nacionalnoj straži, gledajući kako njegovi sunarodnjaci protestiraju, pokušavajući se domoći humanitarne pomoći iz Kolumbije. Do tad je sve bilo prilično mirno. A onda je stigla grupa od 30-ak venecuelanskih pripadnika provladinih policijskih snaga i počela pucati u prosvjednike. Poletio je suzavac, pa kamenje i na kraju gumeni meci.
"Shvatili smo da to nije ono što smo htjeli, pa smo pobjegli", govori narednik koji se predstavio lažnim imenom Wilfredo. On i još mnogo njegovih kolega u subotu navečer odlučili su pobjeći u Kolumbiju. Razgovarao je s novinarima pod pseudonimom jer se boji za svoju obitelji koja je ostala u Venezueli. ,
Kolumbijske vlasti kažu da je u njihovu zemlju stiglo još barem stotinjak prebjega od subote, kad su prosvjedi eskalirali u nasilje u kojem je ubijeno četvero ljudi i deseci su ozlijeđeni.
U intervjuima za The Washington Post, četvorica od njih kažu da su morali napustiti zemlju nakon što su dobili naredbu da pod svaku cijenu zaustave prosvjede.
"Poslali su nas da spriječimo proteste i idemo na ljude koji nisu ništa krivi. Protive se spaljivanju i bacanju rezervi hrane dok su im obitelji gladne", kaže Wilfredo koji i dalje ima venezuelansku uniformu, dok sjedi u kancelariji u kolumbijskom gradu Cúcuti, gdje službenici obrađuju slučajeve desetaka prebjega.
Mali predah u protestima je dobrodošao venecuelanskoj oporbi koja je i organizirala dostavu humanitarne pomoći, ali je u subotu njihov plan osujetila policija koja je još uvijek odana predsjedniku Nicolásu Maduru. Opoziciju podržava SAD, a na čelu joj je Juan Guaidó. Oni su bili uvjereni da će oružane snage odbiti poslušnost Maduru ako dobiju hranu i ublaže krizu. Iako je nezadovoljstvo predviđao je da će oružane snage napustiti svoje zapovijedi kada im se preda hrana kako bi ublažile krizu gladi.
Prebjezi tvrde da je nezadovoljstvo u redovima oružanih snaga veliko, no da se većina boji odbiti poslušnost.
Jason Caldera, 21-godišnjak, pobjegao je kroz izlaz iz tuš-kabina. Rano ujutro uzeo je svoj ruksak i čekao do jedan ujutro, a onda pješačio 40 minuta do granice.
Rekao je da je stavio bijelu majicu na štap i podigao je preko riječne trstike i dozvao kolumbijsku policiju koja ga je odvela u bazu, dala mu hranu i pustila ga da spava u njihovom objektu. Ujutro, rekao je, dužnosnici su mu pomogli s papirologijom da započne novi život u susjednoj zemlji.
"Ne znam zašto žele zaustaviti humanitarnu pomoć, jer ona je potrebna ljudima", rekao je.
William Cancina, pripadnik je venecuelanskih specijalnih snaga, i pobjegao je preko granice iako je stigao čak iz Caracasa. Izgovor mu je bio da ide zbog obavještajne misije. Prije toga je posegnuo za kontaktima iz kolumbijske policije koja ga je u nedjelju čekala na mostu.
"Mirno sam prošao pored svojih kolega iz nacionalne policije, pa kroz oblake suzavca, da bi me na drugoj strani preuzela kolumbijska policija. Mislim da je 90 posto pripadnika specijalnih postrojbi za pad Madurove tiranije, ali zbog straha od odmazde ne usuđuju se još to pokazati", kaže Cancina.
Major Mario Velasquez Reyes, 28-godišnjak, kaže da je tražio dopuštenje da napusti bazu u Caracasu zbog posjete bratu u bolnici. Umjesto k bratu, i on je krenuo prema granici.
"Ne možemo podržavati ovu vladu koja donosi narodu glad, bijedu i siromaštvo. Uništili su Venezuelu", rekao je.
