Bio je nacionalni junak, neustrašivi pilot koji je vlastitim zrakoplovom osvajao nebo i oduševljavao Latvijce. A onda je postao pripadnik jedne od najokrutnijih nacističkih jedinica, optužen za sudjelovanje u pokoljima Židova. Nakon rata pobjegao je u Brazil, gdje je gotovo dvadeset godina živio bez skrivanja. Sve dok mu jednog dana nije prišao ljubazni austrijski poduzetnik s ponudom koju nije želio odbiti.
U predgrađu Montevidea, glavnog grada Urugvaja, policajci su 6. ožujka 1965. otvorili vrata jedne kuće za odmor. Unutra ih je dočekao jeziv prizor. Na podu su bili tragovi krvi, a u prostoriji se nalazio veliki putni kovčeg, nalik onima kakvi su se nekad koristili za prekooceanska putovanja. Kad su ga otvorili, ugledali su tijelo muškarca s teškim ozljedama glave i prostrjelnim ranama. Bio je mrtav već gotovo dva tjedna. Uz tijelo je bila ostavljena poruka na engleskom jeziku. Nije bila riječ o običnom oproštajnom pismu ni zahtjevu za otkupninom. Poruka je predstavljala svojevrsnu smrtnu presudu. U njoj je muškarac optužen za sudjelovanje u ubojstvima desetaka tisuća Židova, a na kraju je stajao potpis koji će ubrzo obići svijet: "Oni koji nikada neće zaboraviti".
Mrtvac je bio Herbert Cukurs, 64-godišnji Latvijac, nekoć jedan od najpoznatijih pilota svoje zemlje, a zatim pripadnik nacističke kolaboracionističke jedinice povezane s masovnim ubojstvima tijekom Holokausta. Njegovi ubojice nisu bili obični kriminalci. Bila je to skupina izraelskih obavještajaca povezanih s Mossadom, čija je operacija predstavljala završetak jedne od najneobičnijih potjera za osumnjičenim ratnim zločincima poslije Drugoga svjetskog rata. Policija je do kuće stigla zahvaljujući anonimnim pismima poslanima novinskim redakcijama. U njima je bilo navedeno gdje se nalazi tijelo i zbog čega je Cukurs ubijen. Novinari su u početku sumnjali u vjerodostojnost neobične obavijesti, ali se pokazalo da pošiljatelji nisu blefirali. Vijest o pronalasku mrtvog Latvijca postala je međunarodna senzacija.
Priča o Herbertsu Cukursu počela je mnogo prije Holokausta, u vremenu kada je zrakoplovstvo bilo simbol pustolovine, hrabrosti i tehnološkog napretka. Rođen je 1900. godine u tadašnjem Ruskom Carstvu, na području današnje Latvije. Odrastao je u vremenu velikih političkih previranja, a svoju je životnu strast pronašao u letenju. Bio je darovit mehaničar, konstruktor i pilot, čovjek koji nije želio samo upravljati zrakoplovima nego ih i sam graditi. U 1930-ima je postao nacionalna zvijezda. Konstruirao je vlastiti jednomotorni zrakoplov i upustio se u pothvate koji su tada izgledali gotovo nevjerojatno. Letio je na velike udaljenosti, uključujući putovanja prema Africi i Aziji, često u uvjetima u kojima su piloti ovisili ponajprije o vlastitom iskustvu, navigacijskim instrumentima i sreći. Njegovi letovi privlačili su golemu pozornost javnosti, a novine su ga slavile kao dokaz da i jedna mala baltička država može dati velike istraživače. Dobio je nadimak "Latvijski Lindbergh", prema slavnom američkom avijatičaru Charlesu Lindberghu, koji je 1927. samostalno preletio Atlantik. Cukurs se pojavljivao na naslovnicama novina, ljudi su pratili njegove pothvate.
Cukurs u Gambiji 1933.
No tijekom Drugoga svjetskog rata taj se život preokrenuo. U lipnju 1941. nacistička Njemačka napala je Sovjetski Savez. Njemačke postrojbe ubrzo su zauzele Latviju, koju je Sovjetski Savez okupirao godinu ranije. Dio Latvijaca dočekao je Nijemce kao osloboditelje od sovjetske vlasti, ali vrlo brzo postalo je jasno da okupatori donose vlastiti sustav terora. Posebna meta bili su Židovi. Cukurs se pridružio zloglasnoj jedinici Arājs Kommando, koju je vodio latvijski kolaboracionist Viktors Arājs. Ta postrojba, organizirana uz njemačku sigurnosnu službu SD, sudjelovala je u progonima, pljačkama i masovnim ubojstvima židovskog stanovništva Latvije. Njezini pripadnici bili su uključeni u neke od najtežih zločina nacističke okupacije Baltika.
Cukurs je prema poslijeratnim svjedočenjima preživjelih imao istaknutu ulogu u jedinici. Svjedoci su ga optuživali da je osobno sudjelovao u premlaćivanju, ponižavanju i ubijanju Židova. U pojedinim iskazima spominjan je kao jedan od najprepoznatljivijih pripadnika latvijskih pomoćnih snaga koje su provodile nacističke naredbe. Posebno stravična epizoda dogodila se krajem studenoga i početkom prosinca 1941., tijekom pokolja u šumi Rumbula nedaleko od Rige. Ondje su njemačke i latvijske snage ubile približno 25.000 ljudi, većinom Židova iz geta. Žrtve su odvođene prema unaprijed pripremljenim jamama i streljane. Među mrtvima bile su žene, djeca i starci. Cukursova uloga u tim zločinima ostala je predmet povijesnih rasprava. Dio preživjelih povezivao ga je s nasilnim pražnjenjem geta i ubojstvima, ali latvijski povjesničar Andrew Ezergailis poslije je upozorio da neki navodi o njegovoj prisutnosti na samome stratištu u Rumbuli nisu dokazani. Nema dvojbe o zločinačkom karakteru postrojbe kojoj je pripadao, no Cukurs nikada nije izveden pred sud na kojem bi se utvrdila njegova individualna kaznena odgovornost.
Cukurs 1934.
Kada je nacistička Njemačka poražena 1945., brojne osobe povezane s ratnim zločinima pokušale su izbjeći pravosuđe. Neki su uzimali lažna imena, drugi su se skrivali po Europi, a mnogi su preko mreža pomagača pobjegli u Južnu Ameriku. Argentina, Paragvaj, Brazil i druge države postale su utočišta niza bivših nacista i njihovih suradnika. Cukurs je 1946. stigao u Brazil. Za razliku od mnogih bjegunaca, nije se osobito trudio prikriti identitet. Zadržao je svoje ime i nastavio raditi ono po čemu je prije rata bio poznat - baviti se zrakoplovstvom. Pokrenuo je posao povezan s turističkim letovima i izletima, a nastavio je eksperimentirati i s konstrukcijama letjelica. Živio je sa svojom obitelji, poslovao i pojavljivao se u javnosti. Njegovo ponašanje odavalo je uvjerenje da je dovoljno daleko od Europe i da ga nitko neće ozbiljno pokušati privesti pravdi. No u Brazilu su živjeli i ljudi koji su preživjeli Holokaust. Neki od njih prepoznali su čovjeka kojeg su povezivali s nacističkim terorom u Rigi. Informacije o njegovu boravištu počele su stizati do židovskih organizacija i istražitelja koji su tragali za ratnim zločincima. Fotografirali su ga, prikupljali podatke o njegovu poslovanju i dokumentirali njegov život. Godine su ipak prolazile bez suđenja. Cukurs nije bio osuđen za ratne zločine i nije postojala jednostavna pravna procedura kojom bi bio izručen zemlji spremnoj suditi mu. Njegovo je uvjerenje da će ga brazilski pravni sustav zaštititi dodatno pridonosilo osjećaju sigurnosti. A onda se 1960. dogodilo nešto što je promijenilo cijelu Južnu Ameriku.
U svibnju 1960. izraelski obavještajci otkrili su Adolfa Eichmanna, jednog od glavnih organizatora nacističkog sustava deportacije europskih Židova u logore smrti. Živio je u Argentini pod lažnim imenom Ricardo Klement, radio u tvornici automobila i pokušavao izgraditi običan život daleko od Europe. Operacija njegova hvatanja bila je jedna od najslavnijih u povijesti Mossada. Izraelski agenti presreli su Eichmanna na ulici u blizini Buenos Airesa, oteli ga i potom tajno prebacili u Izrael. Ondje mu je suđeno za zločine protiv čovječnosti i židovskog naroda. Proglašen je krivim te obješen 1962. godine.
Adolf Eichmann na suđenju u Izraelu
Pet godina nakon Eichmannova uhićenja jedan od sudionika te operacije ponovno se pojavio u Južnoj Americi. Zvao se Yaakov Meidad, no čovjek kojemu se približavao upoznat će ga pod sasvim drugim imenom. Meidad je preuzeo identitet Antona Künzlea, austrijskog poslovnog čovjeka zainteresiranog za ulaganja u turističku industriju. Predstavio se kao ozbiljan poduzetnik koji želi razvijati posao u Južnoj Americi i kojemu bi iskusni pilot poput Cukursa mogao biti dragocjen partner. Pristup je bio pažljivo odabran. Cukurs je volio zrakoplovstvo, uživao u pozornosti i vjerovao da još uvijek može uspjeti kao poslovni čovjek. Mogućnost novog ulaganja u turističke letove privukla ga je. Austrijanac je bio ugodan sugovornik, djelovao je imućno i pokazivao iskreno zanimanje za njegove zrakoplovne projekte. Njih dvojica počeli su se družiti i razgovarati o poslovnim mogućnostima. Cukurs je postupno stekao povjerenje u svojega novog poznanika. Nije znao da je čitavo prijateljstvo inscenirano i da austrijski investitor zapravo radi za izraelsku obavještajnu službu. Meidad je morao paziti na svaki detalj. Cukurs je bio snažan muškarac, imao je iskustva s oružjem i nije bio naivan. Znao je da ga preživjeli Židovi smatraju ratnim zločincem, a Eichmannova sudbina svakako mu je bila poznata. Zbog toga je agent morao učiniti sve kako bi ponuđeni posao izgledao uvjerljivo. Na kraju je predložio putovanje u Urugvaj. U Montevideu su, navodno, mogli razgledati nekretnine i razgovarati o projektu koji bi mogao prerasti u unosan turistički posao. Cukurs je prihvatio poziv.
Dana 23. veljače 1965. Cukurs se našao u kući u urugvajskom primorskom predgrađu Shangrilá. Meidad ga je doveo pod izgovorom da ondje trebaju razgovarati o poslovnom projektu. No u kući nije bilo investitora, poslovnih nacrta ni pregovora. Umjesto toga čekala ga je skupina izraelskih operativaca. Prema kasnijem Meidadovu svjedočanstvu, agenti su ga namjeravali svladati i održati kratko, simbolično suđenje u kojem bi mu pročitali optužbe za zločine nad Židovima Latvije. Nakon toga bila je predviđena njegova likvidacija. Međutim, plan se raspao gotovo u trenutku kada je Cukurs shvatio što se događa. Izbila je žestoka borba. Cukurs se nije namjeravao predati. Iako je bio u šezdesetima, pružao je snažan otpor i pokušao se obraniti. Prema jednoj od najpoznatijih verzija događaja, tijekom hrvanja ugrizao je jednog od napadača za prst tolikom snagom da mu je odgrizao dio prsta. Agenti su ga pokušavali svladati, no borba je postajala sve kaotičnija. Jedan od njih udario ga je čekićem po glavi. Zatim su ispaljena dva hica iz pištolja s prigušivačem. Cukurs je ostao mrtav na podu. Njegovo su tijelo potom umotali i ugurali u veliki putni kovčeg. Uz njega su ostavili dokumente i pisanu optužnicu koja je trebala objasniti zašto je ubijen. Poruka je govorila o desecima tisuća židovskih žrtava u Latviji i tvrdila da je Cukurs osuđen na smrt zbog svojih zločina.
Nakon ubojstva međunarodnim novinskim agencijama i redakcijama stigle su poruke od skupine koja se nazivala "Oni koji nikada neće zaboraviti". U pismima je navedeno da je Herberts Cukurs pogubljen zbog sudjelovanja u masovnim ubojstvima Židova tijekom Drugoga svjetskog rata. Pošiljatelji su čak otkrili adresu kuće u kojoj se nalazilo njegovo tijelo. Međutim, takve su anonimne dojave bile neobične i novinari su u početku sumnjali da je riječ o prijevari ili nečijoj morbidnoj šali. Tek nakon što je informacija proslijeđena urugvajskim vlastima, policija je krenula provjeriti navedenu adresu.
U subotu 6. ožujka, gotovo dva tjedna nakon ubojstva, policajci su pronašli kovčeg s Cukursovim tijelom. Vijest se munjevito proširila. Ubrzo je postalo jasno da je ubijen čovjek kojeg su preživjeli Holokausta godinama pokušavali dovesti pred sud. Američka novinska agencija JTA već je 8. ožujka objavila izvještaj o otkriću tijela i anonimnoj poruci. Urugvajska policija posumnjala je da je riječ o osveti za nacističke zločine. Izrael nije službeno preuzeo odgovornost, a okolnosti operacije počele su se postupno razotkrivati tijekom sljedećih desetljeća.
Cukurs 1965.
Cukursova smrt izazvala je i opasne posljedice za tamošnju židovsku zajednicu. U Montevideu su zabilježene antisemitske prijetnje, na zidovima su osvanule svastike, a jedna sinagoga bila je oštećena eksplozijom. Smrt čovjeka optuživanog za nacističke zločine tako je dovela do novog vala nasilja i straha među ljudima koji s operacijom nisu imali nikakve veze. Jedno od pitanja koje i danas prati ovu priču jest zašto Mossad nije pokušao odvesti Cukursa u Izrael i ondje mu suditi, kao što je učinio s Eichmannom. Njegovo ubojstvo uskratilo je preživjelima priliku da svjedoče na javnom suđenju, a povjesničarima mogućnost da kroz sudski postupak utvrde njegovu individualnu odgovornost. Dio odgovora možda leži u političkim okolnostima 1965. godine. U Zapadnoj Njemačkoj tada se vodila velika rasprava o zastari nacističkih zločina. Postojala je opasnost da bi određeni zločini iz razdoblja nacizma uskoro mogli postati teže ili potpuno nedostupni kaznenom progonu. Izraelska operacija mogla je zato imati i simboličnu svrhu: podsjetiti svijet da zločini Holokausta ne smiju pasti u zaborav.
Urugvajski pisac i istraživač Fernando Butazzoni, autor knjige Los que nunca olvidarán (Oni koji nikada neće zaboraviti), smatra da se likvidacija Cukursa mora promatrati upravo u tom kontekstu. Prema njegovoj rekonstrukciji, Izrael je operacijom želio poslati upozorenje preostalim nacističkim bjeguncima, ali i međunarodnoj javnosti koja je počela raspravljati o završetku kaznenog progona ratnih zločina. Riječ je o povijesnom tumačenju, a ne o potpuno potvrđenom službenom obrazloženju operacije.
