Top News
170 prikaza

Makedonci griješe. Silom se izaziva još veći kaos...

Izbjeglice u Makedoniji
DPA/PIXSELL
Dunav je pasan za prijelaz i mostovi će biti glavni pravci, no ravničarsku granicu između Save i Dunava moguće je prijeći gotovo na svakom koraku

Val bliskoistočnih izbjeglica već mjesecima prolazi vjekovnom glavnom komunikacijskom arterijom Balkana, trasom koja vodi od Sredozemnoga mora dolinama Vardara i Morave te Panonskom nizinom prema Zapadnoj Evropi. Makedonija i Srbija, države koje nisu ni zapadne u pravom smislu riječi, ni bogate, ni članice Evropske unije, koje se samo nalaze na neizbježnoj - ili barem najlakšoj tranzitnoj ruti - još se nekako uspijevaju nositi s brojkama koje već postaju zastrašujuće. 

Krajem kolovoza ovim je putem dnevno dolazilo gotovo 3000 izbjeglica.

Izbjeglice u Makedoniji | Author: HaloPix/PIXSELL HaloPix/PIXSELL

Iako je u našim medijima fokus na bliskom balkanskom putu, u isto vrijeme izbjeglice pristižu u Evropu još dvjema glavnim rutama: južnom, koja iz urušene države Libije vodi prema talijanskim pučinskim otocima i samom kopnu Italije, i zapadnom, koja od Maroka i udaljenijih zapadnoafričkih država vodi prema španjolskom kopnu (njezin manji dio usmjeren je na španjolske enklave na afričkom kopnu, Ceutu i Melillu, no njihove su granice s Marokom odavno potpuno blokirane visokim ogradama). 

Do nagloga povećanja dolazaka istočnim, balkanskim, putem počev od proljeća 2015, najopterećenija je bila južna ruta, no sada već kopneni put preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije preuzima primat.

Ove izbjeglice, kako ih je jedino precizno a i pošteno nazivati umjesto od spindoktora nametnutog neutralnog izraza “imigranti” koji se tradicionalno rabi za one koji u tuđinu idu u potrazi za poslom, boljim plaćom ili kvalitetnijim životnim uvjetima, za razliku od izbjeglica koje bježe pred stvarnom prijetnjom ili pokrenuti realnim strahom za život - evropske države različito doživljavaju. 

Za tranzitne zemlje, redom slabije razvijene, siromašnije, slabije opremljene za reagiranje u kriznim situacijama, najveći problem je kako osigurati da ta ljudska rijeka što brže, sigurnije, bezbolnije i jeftinije prođe do sljedećih država u nizu, sve do ulaska u šengensku zonu. 

Vlastima tranzitnih država jasno je da izbjeglice ne namjeravaju ostati u njihovim zemljama. I jednima i drugima je jasno da bi ove izbjeglice u državama s izrazito visokim stopama nezaposlenosti, malim zaradama, nejakim tržištima i općom gospodarskom apatijom tu suočavali s ekonomskom nesigurnošću imale fizičku sigurnost i sklonište od rata i terora no da bi im u ekonomskom smislu budućnost bila vrlo neizvjesna. 

Izbjeglice u Budimpešti | Author: Marko Jurinec (PIXSELL) Marko Jurinec (PIXSELL)

U najboljem slučaju mogli bi računati na život u nekakvim izbjegličkim logorima (u hrvatskome je uobičajeno da se mjesto na kojem se taboruje, bivakuje i uopće živi u zajedničkim privremenim objektima zove logor ako je taj boravak na bilo koji način prisilan, kao što je u slučaju služenja vojske, pada u ratno zarobljeništvo ili je posljedica bilo kakve kazne dok je kamp mjesto na koje odlazite slobodno, radi uživanja u vlastitoj slobodi). 

Zato se vlasti tranzitnih država (među kojima bi se uskoro lako mogla naći i Hrvatska) trude ne ograničavati ni ulazak ni izlazak. 

Prošlotjedni nepromišljeni i neprofesionalni makedonski pokušaj sprečavanja ulaska izbjeglica razmještanjem specijalne policije pred očima svih svjetskih medija bio je toliko nepromišljen i glup da nije potrajao ni cijela 24 sata - taman koliko je vladajućim strukturama bilo potrebno da shvate da samo na sebe navlače odijum svjetske javnosti.

Na tranzitnim je državama da se potrude da ovaj bliskoistočni egzodus prođe što brže i bezbolnije te su već i same počele organizirati besplatni izvanredni transport preko svoga teritorija kako bi se izbjeglo stvaranje zagušenja jer komercijalne linije jednostavno nisu proračunate za ovoliki nagli rast kapaciteta. 

Uz pružanje osnovne medicinske pomoći, eventualno i uz organizaciju kratkotrajnog privremenog smještaja te distribuciju osnovne hrane i vode - to je uglavnom sve što tranzitne zemlje mogu uraditi. 

Uz ove čisto humanitarne aspekte, u kojima na sreću, ili na žalost, sve zemlje bivše Jugoslavije imaju dosta iskustva, tranzitne zemlje angažiraju se i na manje vidljivim ali ne manje nužnim aspektima reakcije na izbjegličku krizu. 

One moraju osigurati javni red i mir kako između izbjeglica i domaćeg stanovništva gdje za sada generalno nema problema, ljudska solidarnost za sada u velikoj mjeri nadilazi ksenofobnu i šovinističku retoriku no očito je da je ona u porastu i pitanje je do kada će biti tek marginalna pojava, tako i između raznih nacionalnih, plemenskih, rasnih i vjerskih skupina među samim izbjeglicama.

Uz to, sigurnosne službe svih tranzitnih zemalja moraju barem pokušati procijeniti postoji li mogućnost da se među izbjeglice uvukao i neki potencijalni terorist i takve identificirati i pratiti ili uhititi.

Izbjeglice u Budimpešti | Author: Marko Jurinec (PIXSELL) Marko Jurinec (PIXSELL)

Prema procjenama iskusnih humanitaraca, više od 90 posto ljudi na istočnoj ruti bježi pred ratovima, najviše iz Sirije ali i Afganistana, Iraka, Kurdistana, a putem preko Grčke dolazi i nešto manje bjegunaca od ratova u Eritreji, Sudanu i drugim afričkim i bliskoistočnim državama. Prema istim procjenama, na južnoj i zapadnoj ruti više od pola onih koji se nastoje domoći bogate Evrope to čine u potrazi za poslom i boljim životom.

Bez obzira na razloge, jasno je da kada jednom krenu na put, ni za jedne ni za druge povratka nema. Kada ostave sve za sobom oni često prihvaćaju goleme rizike, od pretrpanih plovila, do nesigurnih putova, hodanja željezničkom prugom i noćenja na nepoznatim i nesigurnim mjestima. 

No nada u sigurnost i život dostojan čovjeka jača je od svih ovih opasnosti.

Bogate razvijene zemlje “stare EU” različito se ponašaju prema ovom najnovijem izbjegličkom valu. 

One koje su tradicionalno socijalno odgovorne i osjetljive, kao Njemačka, Švedska, Austrija i Nizozemska, zagovaraju principijelno rješavanje problema i traže od onih članica EU koje imaju daleko manji postotak inozemnog stanovništva da i one ravnomjerno podnesu teret prihvata izbjeglica. 

Naravno, kao i u mnogo čemu drugome, Unija se pri rješavanju ovog ozbiljnog problema pokazuje nesposobnom za jedinstveni pristup kojim se problem rješava u biti, nego se pretvara u debatni klub i poligon za relativizacije i prepucavanja. 

I sam pravni i formalni status onih koji uspiju doći do željenog cilja, bogatih zemalja u kojima, vjeruju izbjeglice, ima pola i sigurnosti za sve, nije jednak u svim zemljama. 

Izbjeglice u Budimpešti | Author: Marko Jurinec (PIXSELL) Marko Jurinec (PIXSELL)

Neke birokratski rigidno dopuštaju ostanak samo onima koji zatraže politički azil – a azil odobravaju pod vrlo strogim uvjetima koje ni oni kojima su životi doista u opasnosti često ne mogu ispuniti; druge nesretnike nastoje vratiti u neku treću zemlju, unutar EU ili izvan njezinih granica, treće onima koji imaju rođake ili nađu kakav posao prešutno dopuštaju ostanak, no bez ikakve sigurnosti na dulji rok.

Od proljeća ove godine istočna je ruta postajala sve popularnija - od nekadašnjih nekoliko stotina novih izbjeglica po danu do sadašnjih nekoliko tisuća. 

Interesantno je da izbjeglicama, koje su prilično dobro informirane o statusnim pitanjima, Grčka nije zanimljiva kao destinacija iako je ova prva zemlja EU u koju uđu također i članica schengenskog sporazuma o ukidanju viza. 

Razlog je, očito, fizička izoliranost Grčke od ostatka “bezvizne EU” do koje se može samo trajektima koje je lako kontrolirati ili blokirati. 

Kada su se već dokopali evropskog kopna, bjegunci ne žele riskirati da ostanu izolirani u nekom zapećku te izlaze iz Unije da bi preko teritorija dviju nečlanica ponovno u nju stupile ulaskom u Madžarsku. 

Postojanje više putnih pravaca i prelazak granica bez kontrole praktično garantira pristup bilo kojoj zemlji EU osim uobičajeno izolirane (i pomalo neuobičajeno ksenofobne) Velike Britanije.

Iako nije primarna destinacija a ni izdašna u davanju azila (u 2014. azil je dobilo manje od 10% onih koji su ga zatražili - ukupno 510 ljudi; u istoj je godini Njemačka pozitivno odgovorila na više od 30% zahtjeva i dodijelila ukupno 33.310 azila po svim osnovama, a švedska čak 75 % ili 30.650), Madžarska se, u strahu da će morati podnijeti svoj dio zajedničkog evropskog tereta, nastoji unaprijed riješiti izbjeglica. 

Izbjeglice na granici Makedonije i Grčke | Author: DPA/PIXSELL DPA/PIXSELL

Nepunih 30 godina nakon što su sa južnih i zapadnih granica Madžarske demontirane ograde koje su njenim stanovnicima priječile slobodan odlazak iz zemlje, vlada poznatog ksenofobnoga premijera Viktora Orbana sada na granici sa Srbijom gradi ogradu u pokušaju da spriječi ulazak u istu tu zemlju.

Ako madžarska ograda doista presječe istočnu rutu, ona se sigurno neće zatvoriti, samo će se premjestiti. 

Vijesti o mogućnosti ulaska u EU odavna su došle do područja iz kojih očajnici žele pobjeći, a mnogi to žele učiniti prije no surova zima putovanje učini još težim, opasnijim i skupljim. 

Vrlo su jake indicije da bi se do kraja rujna broj novopridošlih mogao gotovo udvostručiti u odnosu na sadašnje, već vrlo teško stanje. 

Putovi do Srbije već su poznati i svi učesnici u transportu izbjeglica, od kojih jako dobro zarađuju, spremni su se prilagoditi kako ne bi izgubili uhodan posao.

Ako ne budu mogli direktno u Madžarsku, bjegunci imaju dva puta: preko Rumunjske (direktno iz Srbije ili čak i zaobilaznicom kroz Bugarsku) ili preko Hrvatske. 

Prva je ruta daleko manje vjerojatna jer je duža, zaobilazna, a vlasti tih nekadašnjih komunističkih zemalja pokazale su se prilično bešćutnima u odnosu prema tim jadnim ljudima. Stoga je gotovo sigurno da će madžarska ograda cijelu istočnu rutu samo preusmjeriti na Hrvatsku.

Izbjeglice u Mađarskoj | Author: PIXSELL PIXSELL

U medijima se dosta govori o navodnom putu kroz Baranju, no taj bi mogao imati samo sekundarni značaj.

Baranja je od Srbije odvojena prirodnom granicom, Dunavom, i do nje iz Srbije vodi samo jedan put, preko batinskoga mosta koji je lako kontrolirati i zatvoriti te je on za bjegunce - ali i za organizatore i posrednike u njihovu transportu koji žive od pomaganja uspješnih prelazaka - suviše nesiguran, baš kao i dunavski mostovi kod Erduta i Iloka. 

Zato je daleko izvjesnije da će se već u narednim danima i tjednima glavni pravac kretanja izbjeglica prebaciti na kopnenu granicu između Srbije i Hrvatske kojim vode glavne tranzitne komunikacije: autocesta i željeznička pruga velikog kapaciteta. 

Uz to, tu je većinom ravničarsku granicu na potezu između Save i Dunava moguće prijeći na gotovo svakom koraku od Iloka preko Tovarnika, Nijemaca, Lipovca do Strošinaca.

Svaki metar madžarske ograde povećava izvjesnost prebacivanja glavnog izbjegličkog puta u Hrvatsku i približava dan kada će se to dogoditi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.