Kroz gustiš se na prašnjavu cestu prvo probio crnoputi mladić s rancem na leđima, zagledao se u zaslon svog iPhonea pa kad se, nakratko proučavajući svoju poziciju na GPS-u, uvjerio da je na pravome mjestu, zviždukom pozvao one iza sebe.
Ubrzo je iz šumarka na makadamski put koji vodi prema Asotthalomu, mjestašcu na jugu Mađarske, tik uz granicu sa Srbijom, za njim dokoračalo još tridesetak ljudi.
Polijegali su u travu pokraj puta, umorni nakon cjelonoćnog marša, iščekujući mađarske policajce koji su ubrzo i stigli namrgođenih lica.
"Popisat će ih, uzeti im izjave i otiske prstiju, a tijekom dana će ih pokupiti autobus i odvesti u Szeged", objašnjava nam Zoltan, visok, snažan momak odjeven u maskirnu majicu i hlače, s kojim smo ovamo stigli vozeći se iza policije.
Zoltan je pripadnik mjesne straže, grupe dragovoljaca koje je angažirala općina Asotthalom. U toj je općini na vlasti desničarski Jobbik, treća najveća stranka u Mađarskoj, čiji su nam čelnici u Budimpešti uredili posjet mjestu.
Grupa s početka priče tek je jedna od mnogih koje su te noći pod okriljem mraka ilegalno prešle granicu, no samom činjenicom da su, čim su ih presreli mađarski policajci izgovorili “čarobnu riječ” – azil – njihov je status u toj državi postao legalan.
Da su ih prilikom prelaska granice presrele Zoltanove kolege, možda bi se na silu vratili natrag, u Srbiju.
Pa opet marš do Subotice ili Kanjiže, pronalazak novog puta i ponovni pokušaj. Inače, u Srbiji je prije nekoliko dana potvrđena smrt pacijenta Borivoja Dakića, koji je umro od virusa Zapadnog Nila, koji se prenosi ubodom komarca.
Iako nije potvrđeno, postoji šansa da se virus širi i masovnim kretanjem imigranata kroz Srbiju. Svakog ih dana tisuće tako pristižu u Mađarsku.
Ovi, koji su imali sreće, bit će prebačeni u Szeged, na željezničku postaju, a odatle će besplatnim vlakovim otići u jedan od tri izbjeglička kampa: kod Debrecena na istoku, Bicske kod Budimpešte i Györa na sjeverozapadu Mađarske.
Druga dva će odabrati većina njih. Odatle će se pokušati prebaciti dalje, u Austriju, Njemačku… Da dođu do kampa, imaju na raspolaganju 72 sata, nakon kojih moraju i službeno zatražiti azil. No najveći broj će to vrijeme iskoristiti za približavanje granici s Austrijom, predah te razradu novog prelaska granice.
No za manje od deset dana Mađari će, najavljuju, dovršiti gradnju ograde - četiri metra visoke metalne barijere obrubljene bodljikavom žicom - duž granice s Republikom Srbijom, desetak metara unutar mađarskog teritorija.
Ograda se ubrzano dovršava, a to se pročulo i među migrantima, koji posljednjih dana pristižu u sve većem broju.
"Nisam nikad mislila da će moja zemlja jednom biti zagrađena bodljikavom žicom", veli Csilla, općinska službenica koja nam je dodijeljena u pratnju.
"Izgleda kao ograda koncentracijskog logora… Samo ne znam s koje smo, zapravo, strane te ograde", pita se dok stojimo ispred već sagrađenog dijela do kojeg smo se zaputili nakon prve pronađene grupe migranata s Bliskog istoka.
Doista, žičana ograda na metalnim stupovima i balvanima i s donje i s gornje strane nakićena je bodljikavom žicom, ne onom standardnom kakvu viđamo kod nas već gustim kolutovima “žice britve” koja odgovara NATOvim standardima.
Na nju se ne nabada nego ona poput britve reže kožu i meso onome koji je pokuša savladati. Već je prosvjedovalo mnogo nevladinih udruga zbog te opasne žice - kaže nam.
Kad se, do kraja ovog mjeseca, dakle, Mađari ograde, rijeka očajnika koja navire iz Srbije skrenut će iz svog toka. Zacijelo na zapad - prema Hrvatskoj. Zapravo, već je i počela.
Prirodna granica - Dunav, koliko- toliko će ih zaustaviti, no južnije od Iloka, kroz gustiše i šume krenut će k nama. Ostavljamo ogradu uz koju marljivo rade buldožeri, a sve nadgleda i vojska, te krećemo prema Szegedu. Uz put nailazimo na još jednu poveću grupu migranata koji su granicu prešli tijekom noći.
Podijeljeni su u manje grupe, prema zemlji iz koje dolaze - Afganistanci, Iračani, Sirijci… Ovi posljednji djeluju najsamouvjerenije. Još u Srbiji smo se uvjerili kako iz Sirije, za razliku od drugih država, dolaze oni obrazovaniji i imućniji.
No svima je zajednički jedan odgovor - bježe od rata. Kao što im je svima zajedničko i to da se sastoje, u gotovo 90 posto slučajeva, od mlađih, vojno sposobnih muškaraca, iako ima i žena, djece te nešto staraca.
"Sakupili smo novac za jednog, za mene. Zaključili smo svi skupa kako ću se ja, s obzirom da govorim dobro engleski, završio sam fakultet, a mogu i fizički raditi, najlakše snaći u Njemačkoj, kamo namjeravam. Nakon toga ću dovesti i ostatak obitelji koja je ostala u izbjegličkom kampu u Libanonu", objasnio nam je Hasan – dvadesetpetogodišnji Sirijac koji je preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije napokon ušao u šengensku zonu.
Činjenica da je Mađarska u Schengenu a mi još nismo donedavno nam je išla na ruku jer su migranti prelaskom šengenske granice smatrali kako su “na sigurnom”.
Ali nakon dovršetka ograde i zbog sve “nervoznijih” mađarskih vlasti to će im biti manje važno. Jer iz Srbije, žele li se dočepati “obećanih” država Europske unije, poput Njemačke, Austrije, Velike Britanije, skandinavskih zemalja…, osim Mađarske im Hrvatska ostaje jedina opcija. Doduše, i Bugarska i Rumunjska su članice Europske unije, no te im države izgleda ne “mirišu” suviše.
U Szegedu, kamo će Hasana i društvo tijekom dana dopremiti autobusima, na njih već nestrpljivo, na glavnoj željezničkoj postaji, čeka nestrpljivo društvo.
Volonteri koji su se, kažu, sami organizirali, uz pomoć gradskih vlasti su ovdje postavili drvenu baraku, česme s pitkom vodom, prijenosne toalete. Pripremili su sendviče, griju se lonci s juhom…
Sve je, jasno – halal. Volonterke iščekuju prve autobuse s migrantima držeći u rukama boce s vodom, građani donose odjeću, deke, igračke za djecu, spremni su i letci s preciznim uputama u kojim se migrante upućuje na njihova prava – što trebaju kazati na razgovoru s policijom, na koliko novca imaju pravo, kamo mogu besplatno otputovati…
"Ovdje sam da ih upućujem u njihova prava. Mađarska je potpuno nespremna dočekala ovaj izbjeglički val, no obavezna je prema međunarodnim ugovorima skrbiti o onima koji ovdje žele ostati", razlaže odvjetnica Timea Kovacs iz Szegeda, koja kao pravna savjetnica migrantima radi za mađarski Helsinški odbor.
I njoj je jasno da će azil u njenoj zemlji zatražiti malo njih. Nakon što iskoriste sve što mogu u ta 72 sata, krenut će dalje. Dio njih odlučio se vlakom krenuti prema Budimpešti.
I mi smo se zaputili u istom smjeru. Na sastanak s jednim od čelnih ljudi stranke Jobbik. Márton Gyöngyösi spremno je prihvatio temu o migrantima:
"Moja stranka podržava gradnju zida prema Srbiji, no to nije dovoljno. Vidjeli ste tu ogradu i sami, boljim će je kliještima za rezanje žice probiti svatko. Mi nismo spremni za prihvat tolikih ljudi, a ova navala je ne samo mađarski već i problem cijele Europe, koja nam ne pomaže dovoljno. Mađarska nije bila kolonijalna sila, kao niti vi. Za razliku od, primjerice Francuske, Velike Britanije, Nizozemske, Belgije, Španjolske… I logično bi bilo da najveći teret snose oni. A i zna se koje su države rušile i ruše režime u Libiji, Siriji, Egiptu, Iraku… Mislim da se mađarska vlada tome trebala suprotstaviti, glasno i jasno kazati kako to nije niti u europskom, a niti u mađarskom interesu", smatra Gyöngyösi dodajući kako su parkovi u Budimpešti puni izbjeglica.
Jasno mi je da je tu mnoštvo nesretnika, no vjerujem da među njima ima i terorista, kriminalaca, ljudi zaraženih bolestima s kojima se mi ovdje nismo spremni nositi…
A teško da je kod nas situacija bolja, zaključujemo. Promatramo nešto kasnije grupe migranata koji bi uskoro mogli isto tako zauzeti parkove u Zagrebu, Osijeku, Varaždinu…
