U civiliziranim zemljama Tomislav Karamarko bi već odavno dao ostavku i povukao se s mjesta potpredsjednika Vlade, a vjerojatno i šefa stranke. Točnije, čovjek tako ograničenih verbalnih mogućnosti te skromnog znanja iz ekonomije, financija i vanjske politike u državama uređenog zapada ne bi nikada ni stigao postati ništa od toga dvoje.
Dakako, to u Hrvatskoj nije slučaj. Štoviše, Karamarko se unatoč vlastitim kardinalnim greškama i sve većem pritisku javnosti, stranke i na kraju krajeva i HDZ-ovog vječno zahvalnog zaštitinika - crkve, i dalje očajnički bori protiv političkog potonuća računajući kako će sve opet biti u redu čim ovaj tjedan na čelu Vlade Tihomira Oreškovića zamjeni Zdravko Marić.
Klimavi razlozi zbog kojih Karamarko forsira smjenu aktualnog šefa Vlade iz dana u dan su sve smješniji, a argument da bi jedan tehno menadžer zamijenio drugoga samo zato jer se ovaj prvi usprotivio Karamarkovom kadroviranju unutar policije i SOA-e u najmanju je ruku groteskan i sažalijevajući po Karamarka.
Gotovo sve ankete u Hrvatskoj pokazuju da više od šezdeset posto građana želi nove izbore, no Karamarko zna da mu to nikako ne ide u korist. Forsiranje smjene premijera pokušaj je spašavanja vlastitog lika i djela, a HDZ bi mogao skupo koštati.
U konačnici, zbog čega bi to Zdravko Marić bio bolji premijer od Tihomira Oreškovića? Osim, naravno, što svakako bolje barata hrvatskom gramatikom i pravilno izgovara građani, a ne, poput Oreškovića, građevine. Njih se dvojica ne razlikuju gotovo u ničemu, obojica su visokoobrazovani financijaši s poslovnim iskustvom stečenim u velikim korporacijama, nijedan nema mrlju u karijeri ni dosje u USKOK-u, ali u isto vrijeme nijedan nema ni političkog ni stranačkog iskustva, što je preduvjet za poziciju premijera.
Koliko god se u Hrvatskoj izlaz iz gospodarske i socijalne krize tražio u nestranačkom čovjeku na čelu Vlade, točnije Mesiji koji će državu izvući iz financijske katastrofe, ostaje nepobitna činjenica da je premijer prvenstveno politička funkcija.
I baš kao što Vlada mora biti politički stabilna da bi mogla donositi ikakve odluke, a kamoli salto mortale koji je ćušpajz MOST-HDZ sebi nametnuo za zadatak – radikalne reforme što zadiru u običan život građana, tako i premijer mora biti čovjek s političkim iskustvom, jer mnoge odluke počivaju upreavo na tome.
Država nije farmaceutska korporacija niti tvrtka robe široke potrošnje. U igri je puno više, pa je teško zamisliti da bi mlađahni simpatični Zdravko Marić mogao biti bolji premijer od Oreškovića. Funkcija premijera je najosjetljivija držvna pozicija i moć koja je u njoj koncentrirana teško da može kontrolirati jedan tehnomenadžer. U slučaju da postane premijer, Marića će za nekoliko mjeseci zadesiti ista sudbina kao i Oreškovića.
