Ivo Sanader je svojedobno zapanjio javnost izjavom kako ne dopušta nikome da Hrvatsku voli više od njega. Bila je to, mora se reći, ultimativna zakletva punokrvnog predsjednika HDZ-a, stranke koja se već više od dva desetljeća predstavlja kao jedini tumač i zastupnik hrvatskih nacionalnih interesa. Koja se, štoviše, poistovjećuje s nacijom: stoga ono što je u njezinu, automatski bi trebalo biti i u nacionalnom interesu.
Pa je Ivo Sanader kontrolu nad Inom predao u ruke Mađara. S korupcijom ili bez, njegova je vlada za to složno digla ruku. Ministri su se kasnije branili da nisu znali za mito, vjerovali su da donose odluku u nacionalnom interesu. Sanader je osuđen, Milanovićeva vlada pokrenula je na osnovu toga arbitražni postupak protiv MOL-a, Sanader je u međuvremenu oslobođen i pozvan je u London da svjedoči u korist MOL-a. Pogađate već, u nacionalnom interesu.
A u tom, dakle nacionalnom, nikako osobnom i privatnom, postupao je i Tomislav Karamarko. Njegovo inzistiranje na prekidu arbitraže, pojačano nakon nekoliko sastanaka s mađarskim delegacijama uoči parlamentarnih izbora, navodno nije imalo nikakve veze s onih 800 ili više tisuća kuna koje je njegova tada djevojka, danas supruga Ana primila od lobista MOL-a Joze Petrovića. Zajedno sa suprugom on nastoji uvjeriti javnost kako je uvijek znao odvojiti privatno od javnog interesa.
Nisu to iste stvari. Kao i da je uvijek jedini zastupao istinski, nepatvoreni i neiskvareni nacionalni interes. Još više od Sanadera, Karamarko se nametnuo kao mjerilo, tumač, pronositelj i nadasve zaštitnik tog interesa. Prozivao je izdajnike i veleizdajnike (doduše, ne i Sanadera), progonio neprijatelje i jugokomuniste, huškao protiv onih koji “ne vole i ne žele Hrvatsku”.
Pa mu treba vjerovati kad kaže da njegovo privatno druženje s lobistom MOL-a, pa čak i poslovni indirektni odnos njegove supruge s MOL-om, sve do ulaska Karamarka u Vladu, nema nikakve veze s njegovim zalaganjem da se izađe u susret MOL-u i raskine arbitraža. Pa ne bi on valjda radio protiv interesa države? Makar se taj interes u javnoj sferi ponekad kosio s privatnim. Njegova stranka mu očito vjeruje, s obzirom na to da se još nitko iz HDZ-a nije javno oglasio povodom afere Drimia. Vjeruju mu kao i Sanaderu, čije su privatne kombinacije, utvrđene sudskim postupkom, ali obustavljene na Ustavnom sudu, dizanjem ruke pretvorene u državnu politiku.
HDZ vjeruje svojem predsjedniku. A Hrvatska bi trebala vjerovati HDZ-u. Tako to valjda ide. Tako je išlo kad je Franjo Tuđman popljačkane banke sanirao državnim novcem pa jeftino prodao strancima. Išlo je kad je Sanader predao Inu Mađarima. Pa zašto onda ne bi išlo sad kad Karamarkova obitelj živi od mađarskog novca? U njihovu interesu nema nikakvog sukoba.
