Prethodno je poput mesije dočekan i Dario Kordić, čovjek koji je na demokratskom Zapadu odrobijao nimalo kratku zatvorsku kaznu kao odgovoran za ratni zločin ubijanja civila u Ahmićima. Od 16. travnja 1993. tom je čovjeku na duši 116 ljudi, od beba do penzića, naprosto zato što su se ovi izjašnjavali kao Bošnjaci i muslimani. Što će se događati s Kordićem bilo je jasno već onog trenutka kad se 2014. na aerodromu Pleso u Zagrebu pokazao po izlasku iz carinske kontrole nakon što je doputovao sa služenja zatvorske kazne za ratne zločine.
U mnoštvu od 100 ili 200 ljudi koji su ga dočekali bilo je i nekoliko biskupa svjetonazorski krajnje konzervativne, a politički ekstremno desne orijentacije, ljudi koji bi po Zapadu, od Njemačke do Skandinavije, pa i južnije, već godinama imali za sobom svu silu pravosudnih problema zbog svojih revizionističkih javnih izjava o Drugom svjetskom ratu.
Na Plesu je Kordić prije četiri godine zahvaljivao Bogu, Gospi, Naciji, Domovini, a narednih godina o njemu se pisalo kao o "generalu Dariu Kordiću na Brdu Ukazanja sa suprugom i prijateljima", o svjedočanstvu kako je "u zatvoru pronašao Boga", o "oprostu onima koji su nas izdali"... Najnoviji cirkus vezan oko ratnog zločinca osuđenog zbog masovnog pokolja civila možda je i najveći do sada.
U travnju je Kordić, kao "simbol uspona i posrnuća hrvatskog naroda", hrvatskom narodu poslao poruku, i to, Bože nam prosti, u stilu propovijedi ili čak i poslanice. "Najpogubniji su grijesi korupcije, nepotizma i zapošljavanja samo podobnih u javnim poduzećima s hrvatskim hercegbosanskim predznakom. Grijesi su to koji vapiju do Neba", pisao je između ostalog Kordić.
Nije tu više riječ samo o civilizacijski i kršćanski katastrofalnom reklamiranju čovjeka osuđenog za pokolj 116 civila, često baš u Međugorju, što je nakaradno bez obzira na to koliko je to marijansko svetište sporno u smislu autentičnosti ukazanja majke Sina Božjeg. Nije riječ niti samo o pukoj devijaciji etnokršćanstva do takve razine krvi i tla da se u takvom doživljaju stvarnosti duhovnim pastirom može postati unatoč ili baš zbog etničkih pokolja u ratu.
Zamislimo na trenutak da u tom Kordićevom duhovno novoprobuđenom imidžu ne postoji niti onaj moment u kojem se kod tog čovjeka ozbiljno može posumnjati u mesijanski kompleks u kliničkom smislu.
Unatoč svemu tome i uvažavajući činjenicu da čak niti organizirani kriminal vrijedan više od 100 milijuna kuna, kad bi se uspoređivalo, nije niti do gležnjeva ratnim masakrima nad civilima, neke stvari u Međugorju više se niti ne pokušavaju sakriti.
Jasniji je nego ikada međugorski sindrom beatificiranja novovijekih krupnih kriminalaca, pri čemu su najviše rangirani obožavatelji savršeno kadri neobazirati se na totalni logički sukob sa samim sobom. Primjerice na logički kratki spoj o raskolu između teorije i prakse 10 zapovijedi Božjih, pri čemu bi se na Mamića imalo odnositi ono nepravomoćno "ne ukradi", a na Kordića ono pravomoćno i odsluženo "ne ubij".
Unatoč najtvrđem kršćanskom tabuu, Kordić se četvrt stoljeća poslije pojavljuje kao duhovna i pravednička ikona koja drži propovijedi; lako za to što je laik, nego usprkos tome što ga povijest od onog dana 1993. pa do kraja civilizacije pamti kao kompromitiranog u svjetskim razmjerima po jednoj od najgorih osnova. Pa ako tako beatificirani Kordić može propovijedati o "korupciji" i sličnim "grijesima koji vapiju do Neba", zašto onda podno onog istog brda na kojem se onomad ukazao Kordić, Mamić danas ne bi barem vodio molitvenu zajednicu?
Kod Kordića je jasno o čemu je riječ; o tako patološkoj verziji etnokatoličanstva da je po logici krvi i tla on doista vrijedan štovanja, koliko god u suštini kršćanskog i katoličkog učenja bio vrijedan najgoreg prijezira, i to ne samo zbog 10 zapovijedi i "onoga što biste da drugi učine vama", nego i zbog univerzalne suštine Kristovog učenja, namijenjenog svim ljudima svijeta. A o čemu je riječ u slučaju Zdravka Mamića?
Riječ je o istoj pojavi, o sindromu zatvaranja jednog uskog kruga ljudi iz jednog etniciteta, slučajno Hrvata, na uskom području, iz uske svjetonazorske i vjerske interpretacije svijeta, Neba i društva, dozlaboga ekstremističke i posljedično totalno suprotstavljene univerzalističkom kršćanskom duhu. Baš zato ovdje i jest riječ o "najvećim Hrvatima", bilo da se oni nalaze u Hercegovini ili u Zagrebu, baš i jedino na ovaj način ovdje i može biti riječ o "najvećim vjernicima katolicima", bilo da živog Boga traže u Međugorju ili na Trgu bana Jelačića.
S Kordićem kao propovjednikom i širiteljem "Riječi" Kordićem, te s Mamićem kao voditeljem molitvene zajednice u nepriznatom marijanskom svetištu, svjedočimo ekstremno oportunističkom PR-u s iste razine na kojoj su mogući američki propovjednici multimilijunaši. Kao i tamo, i ovdje je sadržaj toliko redikuliziran kontekstom da može predstavljati samo duboku uvredu vjernicima na čiju se religiju takvi tipovi pozivaju.
Problem je, međutim, što dovoljno priprosti, očajni ili zbunjeni na takve pojave lako nasjedaju. Koliko takve stvari mogu biti opasne i izvan ekstremističkih krugova, povijest nas učini sa svim onim tragičnim epizodama bogoštovanja samozvanih nacionalnih i vjerskih mesija.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
joj, sergej, pa nije isus došao zbog pravednika, nego zbog nas, griješnika, jer svi smo - čak i ti, iako misliš da nisi.
međugorje postalo brlog za oproštaj grijehova kriminalcima ... to je oaza koju je crkva kao agencija smislila i dala utočište svim zlikovcima... samo mi nije jasno na kom jeziku komuniciraju vidjelice sa ženskim dijelom svete obitelji jeli to latinski ,hebrejski ... prikaži još!rejski ili engleski... pošto djevica marija nije poiliglota i svemuguća
Autosarkazam. Međugorje službeno postalo leglo, gdje svaki kriminalac može dobiti vezu s Bogom.