Vlasnici zadarskoga kafića pojačavali su glazbu kako se iz WC-a ne bi čuli krici djevojke koju je mlatio Darko Kovačević Daruvarac. Nakon njegova puštanja iz zatvora u kafiću su mu organizirali doček na kojem su navodno puštali videosnimke tog premlaćivanja. A na internetskim forumima vrlo brzo oglasili su se ljudi koji su podržavali nasilnika i odobravali njegove postupke.
Kad smo to postali društvo koje promovira, tolerira, odobrava ili štiti nasilje? Daruvarca su pustili na slobodu zbog pravosudnih začkoljica, što je samo pojačalo osjećaj gađenja i frustracije javnosti zbog ovog slučaja. Koji, nažalost, nije prvi, jedini i sigurno nije posljednji.
Nasilje se u svim oblicima uvuklo u svaku poru ovog devastiranog društva: od verbalnog nasilja s javne govornice do uličarskog nasilja huligana, kriminalaca, siledžija i obiteljskih nasilnika.
Primjera ima sve više: samo ovog tjedna vidjeli smo slučaj zapaljenoga kombija šibenskih sportaša u Zagrebu, profesori su prosvjedovali protiv nasilja u školama, zagrebački HSLS-ovac opravdao je svoje pretrčavanje Bandiću rasističkim ispadom protiv “nezagrepčanaca”, građani su pretukli prosvjednika protiv spomenika Tuđmanu, policija se iskaljuje na migrantima, a osječki nadbiskup Đuro Hranić izjavio je kako “ima razumijevanja” za napadače na gayeve koji “izazivaju javnost”.
Kao što je, vjerojatno, i zadarska 18-godišnjakinja “izazivala” siledžiju koji je njezinom glavom udarao o umivaonik. Gdje god se okrenemo, svjedočimo nekim elementima nasilja. Radi li se o verbalnom nasilju i govoru mržnje ili o brutalnom fizičkom nasilju, radi li se o političkom ili medijskom nasilju, radi li se o ignoriranju nasilja (primjerice obiteljskog) ili opravdavanju nasilja (nad gayevima, Srbima, novinarima), činjenica je da nasilje postaje popratna pojava sunovrata ovog društva.
Gubitka kriterija, propasti vrijednosti, negativne selekcije. Frustracija koja se gomilala godinama kroz ekonomsku i socijalnu krizu, praćena neuspješnom borbom protiv korupcije i kriminala, uz asistenciju pravosuđa, devastiranje institucija i sekundiranje Katoličke crkve, sad se manifestira kroz nasilje. To nasilje često prolazi nekažnjeno kao u slučaju Daruvarca ili ga društvo ne sankcionira, kao kod župana Alojza Tomaševića.
Ili ga se opravdava kroz izjave nadbiskupa. Ili se za njega traži izgovor: “izazivaju” gayevi, “izazivaju” Srbi, “izazivaju” novinari, “izazivaju” migranti. Od samog nasilja gora su samo opravdanja za to nasilje. Ovo potonuće u nasilje predstavlja završni stadij raspada društva temeljenog na lažima i licemjerju, na prevari i nepravdi.
Nasilje prolazi bez osuda, nasilnici izbjegavaju presude, nailaze čak na odobravanje i “razumijevanje”. A glas nasilnika često je prodorniji i utjecajniji od glasova njihovih žrtava.
