"Mi Hrvati smo promašen narod, ni u ničemu nismo uspjeli"

Dio knjige ste posvetili i menadžerima. O čemu je riječ?

Zapravo, pisao sam o tzv. uspješnim psihopatima. Riječ je o osobama koje u srcu osobnosti nalik svojoj devijantnoj braći, tzv. 'običnim psihopatima', ogrezloj u ovisnostima, agresivnom i neprihvatljivu ponašanju. No u vanjskim ovojnicama osobnosti kontroliraju agresivne porive te se prikazuju kroz šarmantnu, karizmatičnu, zavodljivu masku. Budući da nemaju savjesti, nisu opterećeni moralnim obzirama, tako da lakše društveno napreduju. Nosit će koju god masku treba samo kako bi svojim žrtvama izgledali prihvatljivo. Iako je zapravo riječ je o vrlo malom broju ljudi koji zauzimaju vrhove institucija i stranaka, politički psihopati zaslužuju pozornost jer pogubno utječu na živote milijuna ljudi. Razumljivo je da baš nisu oduševljeni kad ih se raskrinkava i naziva psihopatima. Radije bi da ih se sagledava kroz idealizirani narativ koji, u cilju zavođenja pučanstva, veliča njihov lik i djelo.

Je li moguće u takvom okruženju biti normalan? Naime, tim se pitanjem bavi još jedno poglavlje u vašoj knjizi.

Itekako je moguće, budući da normalnost ni po čemu nije odredba autentične ljudskosti. Pučka psihologija normalnom smatra uljuđenu osobu dobre i blage ćudi, a ujednačene naravi. Što se zapravo i ne sreće tako često. Jer gotovo svi ljudi žive po normama, a tek manjina ih je u ovom smislu normalna (što ne znači da je odmah zato nenormalna). Socijalna psihologija tvrdi kako biti normalan znači biti komforan s društvenim normama. Utoliko se i normalnost razlikuje koliko se socijalne norme, od društva do društva, razlikuju. Najprosječnija osoba u društvenom je smislu najnormalnija. Njezin socijalnopsihološki profil najbolje odgovara prosjeku profila svih članova društva. Kroz norme nam matična zajednica poručuje tko smo i što smo, gdje nam je mjesto i što nam je životno činiti. Biti normalan znači ne biti svoj i poravnat sa sobom, nego s normom. Uklopiti se u očekivani prosjek, pjevati u zboru kolektivne svijesti. Norme su već odlučile o temeljnom načinu na koji nas se svijet tiče. U pounutrenim normama položen je skript našeg života.

Luka Stanzl/PIXSELL

Jesmo li mi Hrvati promašen narod?

Aktualno sigurno jesmo, jer nakon gotovo trideset godina nismo se uspjeli organizirati u funkcionalnu državu. Nije nam je uspio ni eksperiment s demokracijom, pa ni onaj s kapitalističkom privredom. Ništa se tu više po tipu promjena unutar postojećeg ne da napraviti. Neuspjeh je već sad više nego jasan, ali opet trebat će nam godine da si ga priznamo. Zato će i cijena poraza koju ćemo platiti biti veća. Državu što prije treba privesti k vođenom bankrotu, kako bi se od ostatka suverenosti spasilo što se još spasiti da. Nažalost, na društvenoj sceni još ne postoji dionik kadar za tako nešto. Tako da nam je najizgledniji scenarij kolonijalno potpadanje pod upravu tijela Europske unije.

Jeste li iskustva u knjizi temeljili i na radu s pacijentima?

Moji pacijenti sigurno ne mogu živjeti pravocrtnim životom kronično normalnih ljudi. Njih je život zaveo u slijepu ulicu, iz koje ne mogu izaći bez korjenskog zaokreta. Njima se krpež životnog smisla rasparao. No upravo kroz bolno iskustvo životnih poraza oni mogu sagledati dublji smisao života. Ako je dosegnu, njihova sreća redovito je dvoslojna sreća drugi put rođenih ljudi. Naime, njihovo propadanje bilo je preduboko i predugo je trajalo da bi ga ikad zaboravili. Zato im i dosegnuta sreća u sebi sadrži iskupljenjem prevladanu nesreću.