Top News
3152 prikaza

Miljenko Jergović o pulskim Valkanama - plaža na kraju ljeta

Sandra Šimunović/Pixsell
1/5
Sandra Šimunović/PIXSELL
Gradske plaže su poput trgova. Na njima se odvija društveni život. Tu se ljudi susreću, razgovaraju, svađaju i udružuju svoje samoće. Na gradsku plažu dolazi se radi sunčanja i kupanja, ali i da se zaliječi tjeskoba

Valle delle canne je uvala trstike. Nekad bujalo je tu ševarje, čija je vegetacija još ponegdje vidljiva. Nad uvalom bio je kamenolom. U toj je jami sad trgovački centar, lijepo projektiran. Pokraj kamenoloma je Mornaričko groblje. U uvali ševarja vlasti su pred Veliki rat uređivale i gradile kupalište za časnike i njihove obitelji. Trebala je to biti prva gradska plaža u Puli. Dovršavana je u nedoba, godine 1914. Nije lako zamisliti kakav je bio kupališni život Pule u sljedeća četiri ljeta. O sudbinama onih za koje je kupalište uređivano ponešto saznajemo iz povijesnih knjiga i s višejezičnih natpisa na nadgrobnicima Mornaričkoga groblja. Uredno postrojeni križevi izginulih mornara poput kupača na plaži, u prvom, drugom, trećem, četvrtom redu. U Drugom svjetskom ratu, koji mnogi smatraju samo nastavkom jednoga Velikog rata, kupalište je teško postradalo u bombardiranjima. Iz nekoga zaboravljenog razloga poslije su se gradske vlasti oprle obnovi te je ona bespravno provedena. 


Pula je, kao i veći dio Istre, pripala Jugoslaviji, a građani su, jedni u strahu od komunizma, drugi u strahu od divljih Slavena, treći zato što su bili fašisti i što su asistirali fašističkim zločinima, u zbjegovima odlazili u Italiju, tako da na kraju u Puli nije ostao nitko. Baš nitko. Pula je grad bez sjećanja ljudi. Sjećaju se, možda, mačke i psi, pamte fasade, pinije, brijestovi i grobovi, ali ljudi koji bi se sjećali vazda su u nekom progonstvu. I naravno, pamte riječi. U njima je, naročito u toponimima, memorija grada. Valle delle canne nije postala vala od ševara, nego se pretvorila u Valkane. A Valkane tajanstvena je riječ, o čijem se značenju ne misli, ali čiji završetak sugerira gramatičku množinu.

Valkane su tako u jeziku poput riže, poput vrata, tako se sklanjaju i dekliniraju. Na ovoj sam plaži u nekoliko navrata, za jugoslavenskih filmskih festivala, u moru utapao svoje adolescentske mamurluke. Toga se vrlo mutno sjećam, ali se ipak sjećam. Četrdesetak godina zatim vratio sam se u Pulu. Tu sam, u jedan pulski stan visokih stropova, tamo iznad kazališta, a ispod Montezara, preselio sa Sepetarevca bračnu sobu svojih none i noneta. I onda, kad sam u Puli, pješačim svakodnevno do plaže na Valkanama. Godinama prije, vjerojatno i desetljećima, nisam se rado kupao u moru, ali onda mi se vratilo nešto djetinje, ili je ušao u mene netko drugi, i ne mogu bez toga. Eto me kako od svibnja pa sve do kraja listopada, u vrijeme kad se kupaju samo najuporniji, prelazim taj uvijek isti put do uvijek istog kupališta. Više je plaža u Puli i oko nje. Ima ih ljepših i ugodnijih, ali ja moram baš na ovu. Nije mi po volji da gubim vrijeme odlazeći na druga mjesta.

 | Author: Foto: Miljenko Jergović Foto: Miljenko Jergović


Ovako izgleda taj put: pokraj Doma branitelja i diskokluba Uljanik (gdje sam se, dječakom bijah, više puta grdno napio...) siđem na Bulevar, pa drvoredom žurno uz podzemna skloništa i uzgajališta šampinjona, a onda uz Velog Jožu, taj stari vojnički hotel, prema Stoji, slijeva miris pekarnice, zdesna Mornarička crkva, pa niz socijalističku novogradnju i tiramole sred kamene sirotinje talijanskih Baraka, i onda kroz groblje, pokraj crno-bijelih lica koje pamtim samo kao mrtve, i već me eto na Valkanama. Hodnja je to od skoro četiri kilometra, i nekome bi tko je već ponovi toliko desetina i stotina puta postala dosadna, ali meni nikako nije. Sve što tu vidim, vidio sam prvi put. I svaki od tih prvih puta u mojoj je imaginaciji tako uzbudljivo nov. Samo kupalište je sačinjeno od dva dijela. Usred uvale malena je šljunčana plaža, kakvih je na Jadranu mnoštvo. Današnji turisti kupači, a čini mi se i domaći, po tom šljunku i kamenju, što su ga zaoblili i uglačali mnogi valovi, kreću se u obući, u nekakvim specijalnim gumenim baletankama, u plastičnim sandalama i ronilačkim cipelicama, što se prodaju po bofl dućanima u Prvomajskoj, toj Ulici Sergijevaca. Lako je tako, mislim se, i bos se lomim po šljunku i kamenju, kao da je plaža načinjena od razbacanih Lego kockica. Dječački ponos mi ne da da kupujem obuću za u more. U moje vrijeme bilo bi to nedostojno, a to moje vrijeme bilo je prije pedesetak godina, dok sam poput divokoze skakao i letio preko šljunka, kamenja i oštrih dalmatinskih siga.


Ubrzo odustajem od kupanja u uvali. Mnogo je bolje tamo niz betonsku šetnicu, prema rtu, gdje su savršeno projektirani geometrijski oblici: molo zaboden u more, široki, u krakove razvedeni betonski plato s platformom za invalide i invalidskom dizalicom za spuštanje u more. Na šupljim betonskim sarkofazima sa žuto iscrtanim invalidskim znakom može se sjediti ili ležati. Ali je lijepo leći i dolje na golu cimentu, koja se u srpnju tako užari da na nju možeš spustiti samo od mora mokra leđa. Nekoliko koraka dalje kosina je s rukohvatima, niz koju se i u invalidskim kolicima može na kupalište, a tu su i troja kupališna kolica, ona starinska bolnička, pomalo hrđavih žbica, koje možete koristiti ako vam trebaju. Godinama već gledam hoće li obijesna mlađarija, hoće li barem djeca koja ništa ne znaju, ugrabiti invalidska kolica, pa da se u njima provozaju. Ali ne, to nitko ne čini. Čak i sasvim mala djeca osjećaju izgleda nekakav zazor i strah od sjedanja u sjedalo čovjeka koji ne može hodati. Čudan je taj strah od tuđe sudbine, da ne postane tvoja. 
Ovaj dio Valkana, na kojemu sam već godinama, i na koji sam i nju uspio već sasvim nagovoriti, mjesto je jedinstvene socijalne šarolikosti. Već se u svibnju, kad se maj već lomi u ljeto juna, tu počnu okupljati umirovljenici. Muškarci u starinskim šortsevima, svi goli do pasa, u početku u čarapama ispod sandala - jer zima vazda ide od nogu, a nakon što zvijezda sasvim užeže, bosi u natikačama, iznesu kamperski stol i stolice na rasklapanje, pa kartaju sve do kišne jeseni. Osluškujem im naglaske, poravnane i uglačane desetljećima života u Puli, ali se svejedno u njima razabiru kontinentalni zavičaji, uključivo i one koji nisu politički korektni ni univerzalno poželjni. Bosancima se zauvijek čuje odakle su, dok se onima koji su jednom davno stizali iz Srbije naglasci lakše utapaju u lokalne govore, ali im se zato češće čuju one neke riječi. Volim ih prisluškivati, ne bih li im kako rekonstruirao putanje. A žene njihovih godina, ako su domaće, najčešće i govore kao domaće. Malo ih je koje su odnekud. Ili se socijalizacija ženskih govora ovdje provodi drukčije nego socijalizacija muških. Ali i to je nešto što me zanima. Zanima me tajni jugoslavenski Babilon među starcima i staricama s pulskih Valkana.Svaka od tih žena ima svoje mjesto na kupalištu. I ozbiljno se uzruja ako joj netko - obično kakav nebulozni i nesuvisli turist - tu prostre svoj šugaman. Ona će znati kako da ga odmakne, potjera i skloni. To obično čini svojim pretjeranim prisustvom. Bezbroj je načina na koji će ljudi drugim ljudima pokazati da su nepoželjni. I onda s prijateljicama poslije živo komentira kako joj je jutros netko zauzeo mjesto, opisuje taj strančev bezobrazluk, govori što je sve morala učiniti da bi zaštitila svoje. Nijedna od tih žena, a sve su osjetljive na svoje mjesto na Valkanama, kao nijedan od njihovih muškaraca, koji nekoliko metara dalje kartaju svoju beskrajnu ljetnu partiju karata, nemaju na umu da u toj njihovoj dosjelosti na Valkanama, u tom dugo stjecanom pravu na baš jednu stijenu na kojoj već ljetima sjede i leže, i na baš taj jedan komadić cimente, koji je već poprimio obrise i oblike njihovih tijela, postoji isto ono što ljude u nekoj zemlji navodi da nepoželjnim smatraju druge ljude u toj zemlji, pa oni kojih je više uvijek potjeraju one kojih je manje.

 | Author: Foto: Miljenko Jergović Foto: Miljenko Jergović

Nakon što svoja mjesta zauzmu domaći penzioneri, stižu i stvarni invalidi. To se onda s previše riječi kaže: osobe s posebnim potrebama. Premda njihove potrebe nisu ništa posebnije od potreba onih za koje se ne kaže da su s posebnim potrebama. Među njima biva domaćih, a biva i turista. Netko samo nema nogu. Netko je prebolio dječju paralizu, pa se malo teže kreće. Netko je paraplegičar. Promiču tako plažnom cimentom muškarci i žene u šarenim kolicima. Ta kolica su, navodno, vrlo skupa. Skupo je sve što čovjeku život znači. To je temeljno načelo kapitalizma. Kuckaju naokolo štake, ljudi se vješto razmještaju po platformama sarkofaga, na čudesne se fizičke i metafizičke načine spuštaju na tla, dok ih ja potajice gledam. Najradije bih izrazio svoje divljenje, ali naravno da bi to bilo nepristojno. I bilo bi neljudski. Ali ne zato što bi moja misao bila ružna niti zato što onaj kome je divljenje upućeno ne bi mogao shvatiti što ja mislim, nego zato što neke stvari među ljudima ostaju neizgovorene. Nažalost, neizgovorene. Recimo, postariji gospodin, s dvostrukom amputacijom iznad koljena, najprije zakoči svoja kolica, pa se, samo na mišiće ruku, iz kolica uzdiže na betonski sarkofag, tu se razmješta, raspoređuje oko sebe stvari, maže se kremom za sunčanje, čeka kćer, s kojom će na kupanje. Ona stiže s kornetima sladoleda. O, ti si već tu! - kaže, kao da je sasvim obično ono što se upravo dogodilo. A možda se, doista, nije dogodilo ništa. To je čovjekov život, i tko zna koliko puta dnevno on čini te fantastične gimnastičke figure, kojima se ja, evo, potajice divim. Poslije osluškujem njihov govor: nisu ovdašnji, zavlače ekavicu, kao da su iz Novog Sada.


Niz platformu za silazak u more, s metalnim rukohvatima na obje strane, u dvadesetak koraka polako se spuštaju kupači. Trebali bi tu ići samo teže pokretni, ali idu svi, jer je tako lakše. To mjesto uskoro postaje svojevrsno društveno okupljalište. Nađu se tako poznanici, pa razgovaraju - tu sam se, recimo, baš na toj platformi, upoznao sa svojim davnim sugrađaninom Brankom Bošnjakom, nekadašnjim nogometašem Sarajeva pa Dinama - ćaskaju kao na nekoj usporenoj promenadi, i mimoilaze se s nepoznatim ljudima, teškim bolesnicima, starcima... Onda se pojave neki vrlo mladi stranci, koji nemaju pojma gdje su se našli, pa pomisle da je platforma dio zabavnog parka. Skaču jedni po drugima, viču na svojim mladalačkim jezicima, odguruju ljude oko sebe, nemaju pojma u kakvom su se to svijetu zatekli...


Neki dan gledam: dvoje mlađih Nijemaca. Ona u dugoj ljetnoj haljini. On u hlačicama za u grad i plastičnim sandalama, spustili su se niz platformu, more im je do gležnjeva, pa naslonjeni na ogradu gledaju prema pučini. Uživaju na mjestu koje nije za uživanje. Prođem pokraj njih idući prema moru. Godi mi taj osjećaj uvrijeđenosti - premda nisam invalid i ovo mi mjesto ne pripada, i moralne superiornosti nad tim ograničenim svijetom - premda je svaka moralna superiornost prilično nerafiniran oblik šovinizma. Tako zadovoljan bacam se s kraja platforme u more, ronim jedva metar-dva, pa teretno izranjam, i nastavljam plutati kao morž, na salu i na unutrašnjim organima, na bogatom kontingentu prošlosti. Jedva da još i plivam, premda sam nekad plivao. I bilo mi je stalo da to pokazujem, i nadmašujem sebe samog. Ubrzo izlazim, opet preko platforme, jer na onom drugome mjestu za izlazak sve je puno ježeva, ono dvoje Nijemaca i dalje stoje, uredno odjeveni, gledaju u pučinu. Iznerviran prođem pokraj njih. Pa šaljem Anu da i ona malo propliva. Naizmjence se kupamo zbog stvari: dva fotoaparata, dva ajfona, najmanje jedan novčanik sa svim dokumentima - mojim. Manje pošteni nalaznik žešće bi nas ojadio.

 | Author: Foto: Miljenko Jergović Foto: Miljenko Jergović

Zatim se ona vraća i govori mi što se dogodilo: niz platformu naišla je jednonoga žena. Visoka amputacija. Štake je uredno naslonila na rukohvat pri vrhu puta, i onda se, korak po korak, počela na mišiće ruku spuštati prema moru. Ono dvoje Nijemaca, zagledanih u pučinu, u jednom su trenutku vidjeli da im se odozgor približava osoba s posebnim potrebama. Netko kome se moraju skloniti. Netko na čijoj različitosti počiva njihova savjest. I nisu se pokušali nekako s njom mimoići, nego su krenuli, onako odjeveni i obučeni, navrat nanos preskakati rukohvat prema kopnu. To baš nije bilo lako ni jednostavno. Kasnije, čujem ženu bez noge kako prijateljicama objašnjava: čuj, ona se čudi kako se ja to u more spuštam na ruke! Pa da nemam ruku, ne bih se ni kupala! I onda sjeda u ona komunalna kolica, pa se preko platoa vozi na drugi kraj kupališta, tamo gdje su kabine za presvlačenje. Iskusnim pokretima ruku pokreće kotače. Uživa u pogledima ljudi i u svojoj ulozi u kupališnom životu. Gledam za njom, gledam ljude kako je gledaju, i mislim o tome kako je ovo bio njezin dan, i kako čovjek živi od toga da se upravo ovako pokazuje ljudima.


Mnogo toga se zbiva na Valkanama. Ali ponešto treba prešutjeti da bi se i sljedeći put došlo. Ovo je moja plaža - godinama se, pretpostavljam, nisam kupao jer nisam imao svoje plaže - i tu navraćam kad god je temperatura mora iznad sedamnaest. Navratili smo tu i zimus, bila je sredina prosinca, sve je u Puli bilo zatvoreno, mračni i zlokobni lockdown u pustom gradu, nigdje nikog, čuje se samo blagdanska pucnjava. Došli smo na Valkane da se nagledamo i nadišemo, a onda da krenemo prema Zagrebu. Čudesno je izgledalo to kupalište bez ijednog kupača. Gradske plaže su poput trgova. Na njima se odvija društveni život. Tu se ljudi susreću, razgovaraju, svađaju i udružuju svoje samoće. Na gradsku plažu dolazi se radi sunčanja i kupanja, ali i da se suzbije i zaliječi unutrašnja tjeskoba. Tu se izlažu stara, nesavršena, ranjena i unakažena tijela. Mnogo je debelih, a poneko je pretjerano mršav. Tu se pokazuju tetovaže, iznose se ožiljci. Izlažu se životi i sudbine. Moja prva velika gradska plaža bila je u Dubrovniku. Imao sam tri-četiri godine i bio sam naviknut na malene i intimne drveničke plažice. Ovo je bilo nešto drugo. Pola svijeta se sjatilo na plažu s čije se pržine vidio cijeli grad. A gore iznad u cvatu umirale su agave. Premda je svijet izgledao kao na razglednici, ja sam ga vrlo duboko doživio. Vjerojatno zato što se još nisam nagledao razglednica. Valkane su nešto drugo od dubrovačkih Banja. Za Valkane se građani ne uređuju, nego se dolaze pokazati onakvima kakvi jesu. Pula za razliku od Dubrovnika nije grad patricijskih tradicija, dugih sjećanja i ljepote u propadanju. Pula je grad nevolje i nestajanja, radničkog proletarijata, poraženih armija, ostarjelih novogradnja i, na neki način, grad invalida. Uživam u tome. Ljetos, dok sam gledao gimnastička natjecanja u Tokiju, na um su mi padali ljudi s Valkana. Onaj stariji gospodin sa šminkerskim sunčanim naočalama, koji se snagom volje i svojih ruku beznog iz kolica uzdiže na betonski sarkofag. On zaslužuje moje divljenje. Baš me briga ako je u tome nešto politički nekorektno.