Top News
3741 prikaza

Pljunula je u oči vašim mitovima o ratu, zato je i mrzite

Ivana Simić Bodrožić
Borna Filic (PIXSELL)
U romanu "Rupa" usudila se, u kulturi oportuniteta i laži, napisati istinu. Ponešto prekomjernoga granatiranja prokrčilo joj je put do čitatelja. Hrvatska ima hit i povod za idejni rat

Bit će tu sranja, rekao mi je kolega nakon što je prokljuvio shemu romana, a to nije bilo jako teško. Potom mu se obrva izdigla u zabrinut gotski luk, pa je nadodao: "Bit će tu, bogami, i gadnog sranja". I bogami, bilo ga je. Kako o romanu Ivane Bodrožić opširno izvijestili nisu samo listovi poput Praktičnog ribolova, Udice i Dobre kobi (svi izlaze u Hrvatskoj), ovdje ćemo, računajući na to da su široj publici raskrinkane sve popularne zagonetke iz ovoga noira, navesti ništa manje provokativne i, po svemu sudeći, posve točne uvide u političku pozadinu našeg kriminala, odnosno kriminalnu strukturu naše politike. U toj je nakani ovaj roman silno uspio jer autorica posjeduje zdrav vid, hrabro srce i ruku koja piše bez podrhtavanja.

Tenk gazi fićo u Osijeku | Author: Youtube Youtube

Opisujući mladog Josipa Ilinčića, mladića ispunjenog frustracijama, koji u ratu nalazi izlaz, rješenje i alibi, Bodrožić, primjerice, ispisuje sljedeće retke: "U Osijeku ga je zatekao i početak rata. Bio je u samom vrhu osnivača novog pokreta za Hrvatsku, obeznanjen od uzbuđenja pri pomisli na sve to oružje koje je počelo zveckati oko njega. Srce mu je treperilo na zvukove detonacija u daljini, to izvanjsko stanje nadolazećeg kaosa napokon je uspostavilo vezu s njegovim unutarnjim životom koji je malo tko razumio. Povezao se s pravim ljudima za promjene koje dolaze. Najbolja stvar koja se dogodila njemu i onima kojima je bio okružen jest sretna okolnost da je državu u kojoj su živjeli i za koju su uvjeravali ljude da je oni stvaraju netko napao."

Najbolja stvar koja im se dogodila jest ta da su se on i njemu slični morali braniti. To je bila jedina njihova prednost nad zločincima s druge strane, koja ih je na veoma dug period lansirala među nacionalne heroje. Kad je nastupilo kolektivno ludilo, križaljka je za one promoćurnije bila prilično jednostavna. Trebalo je stvoriti atmosferu straha, što više medijskih priloga o napadima, o četnicima, o neprijateljima među nama, a ako su slučajno podbacili, trebalo ih je stvoriti. Povremeno su se javljali disonantni glasovi koji bi ucjenama i prijetnjama bili lako utišani, osim u rijetkim slučajevima. Bodrožić dalje opisuje primjer policajca Kirina, koji se suprotstavljao takvoj politici, pa je nastradao u prometnoj. Bio je, kako se tada govorilo, loš vozač...o je, recimo, jedan indikativan pasusima ih mnoštvo koji u brutalno zaoštrenom obliku iskazuju autoričino prevrednovanje svih vrijednosti. Nikom ona pritom ne ostaje dužna, ni Hrvatima, ni Srbima, ni ratu, ni poraću...

Josip Reihl Kir odmah nakon što je ubijen | Author: Youtube Youtube

Olivera Vujanović bila je vlasnica nekoliko lokalnih mesnica, kuma srpske slave, čuvarica nacionalnog identiteta, kći ubijenog Predraga Vujanovića, jednog od zapovjednika Teritorijalne obrane, ranije poznatog gradskog mesara čije su hladnjače sredinom 1991. punili ljudski leševi. Prema pričama svjedoka sa suđenja u Beogradu, posebno okrutnog egzekutora iz skladišta Veleprometa te bivšeg suradnika današnjeg gradskog vijećnika i čelnika manjinske stranke Stanka Velimirovića... Uvaženi liječnik Velimirović sve je u svojoj karijeri podredio tome kako bi u studenome 1991. pred kamerama međunarodnih televizijskih postaja konačno srušio "poslednji bastion ustaštva", gradsku opću bolnicu punu civila i ranjenika. Pod njegovim budnim okom pijani teritorijalci napravili su sve kao da su trijezni, pobili su ranjenike, zatrpali jamu i silovali preostale žene u gradu... Ivana Bodrožić možda je kanila, a sigurno uspjela, pisati roman prema matoševskoj formulaciji: s 95 posto Zagreba sam se zavadio, a i s onih pet posto ću, samo još nisam stigao...

Zanimljivo je kako Ivana Bodrožić pronicljivo objašnjava, nama sa strane nerazumljivu, mehaniku suradnje bivših neprijatelja.Kako se tadašnjoj vlasti tlo pod nogama počelo tresti zbog raznih koruptivnih afera, nestajanja novca iz fondova za projekte obnove, namještanja natječaja rodbini i prijateljima, bilo je vrlo izvjesno da će izgubiti iduće izbore. Tada su se dosjetili genijalnog obrata, koaliranja hrvatskih desničara sa srpskom manjinskom strankom u čijim su redovima bili i bivši pripadnici teritorijalne obrane, ponajprije zbog tobožnjeg doprinosa u procesu mirne reintegracije, koji je zahtijevao određeni kompromis. On se sastojao u tome da se dio teritorijalaca ostavi na vlasti, njima će njihovi vjerovati, u suprotnom reintegracija ne bi ni uspjela. Kako bi i jedni i drugi pred svojim biračkim tijelima opravdali tu nakaradnu simbiozu, morali su se dosjetiti nečega.

Siniša Glavašević | Author: Youtube Youtube

Budući da su se desničari dosjetili kako ostati na vlasti, bivši teritorijalci dosjetili su se od njih tražiti ustupke koje im ovi nisu mogli odbiti. Jedan od njih je bio postavljanje ćiriličnih ploča na gradske institucije kad udio srpske manjine u gradu prijeđe 33 posto. Djelovalo je kao da je izvojevana važna bitka, ali zakon nisu mislili ozbiljno provoditi, barem ne tada... A kad se (zakon) već primijenio, i kad su počeli prosvjedi, i tu su opet pronašli svoju računicu... Ima toga još. U "Rupi", dakle, dobijamo jasno tumačenje "dogovorenog pata"situacije koja ne vodi nikamo, prema ničijoj pobjedi, jednako tako ne vodi ni prema porazu neke strane, nego sve zatočene vuče u zajedničku propast. U rupu. "Najstrašnije je kad shvatiš da vrata s unutrašnje strane nemaju bravu", piše na početku, i na kraju, ove knjige. Na stranu politikau knjizi, pored elemenata krimića, političke i sociološke pričemožemo naći i, katkad, iznimno duhovite pasaže. Kao u mijanturnom portretu "pesnika" iz Vukovara, nekakvog samozaljubljenog spadala, vizionara apokalipse, koji ovako govori o svojoj lirici i viziji grada:

"Ah, sva ta ubistva, znate... odmahnuo je rezignirano glavom. Ovaj ceo naš narod živi i mre i korpca se u svom mračnom slavenskom nasleđu. I kad ljubavni žar osvetli taj mali život, on ovde mora da se uguši u krvi! I onda se svi pitajuko je kriv? Ko je kriv? A ne shvataju da se samo spusti noć avetinjske volje... Tako se, uostalom, zove jedna moja pesma, dosta uspela. I ceo ovaj grad je doživeo sudbinu izgubljenog jagnjeta pred hordom razjarenih vukova... O čemu sam ja takođe pisao." Mnogi su ljuti na Ivanu Bodrožić. Ne ulazeći u opravdanost njihovih emocija, možemo izreći nešto što možda i nije očito: kakvom god moći raspolagali, vještina književnika da načine "od mjedi trajnije" njihove portrete trebala bi ih navesti na oprez. Da, možete eksploatirati tragedije i obmanjivati ovaj napaćeni narod, možete naplaćivati mržnju, trupla mrtvih, možete cijeli jedan grad, jednu zemlju, dovesti u pat poziciju, ali na kraju će vam neko pero ipak presuditi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.