Mnogo je još do lokalnih izbora u Hrvatskoj, kampanja nije ni počela, no već je postalo dosadno. Naime, prema onome što se zasad znade, u igri su opet stara, islužena lica ili njihovi klonovi, i stara, otrcana retorika, i stare laži i obećanja. Novost je samo datum izbora. A zašto bi se stranke i kandidati trudili ponuditi išta novo i originalno, ikakvu ostvarivu ideju ili program koji bi bili od koristi svim građanima, kad im i stare laži i šuplja obećanja odlično prolaze kod birača?!
Prosječan hrvatski birač nepokolebljiv je u uvjerenju da će ga iz nezavidne situacije izvući onaj tko ga je u nju doveo, a da će njegovim novcem odgovorno raspolagati onaj tko ga je desetljećima okradao. I tu nema pomoći. Upravo zato se u Zagrebu za gradonačelnika može opet kandidirati Milan Bandić, a HDZ u Zadru može opet kandidirati Božidara Kalmetu. Jer birači, pokazalo se mnogo puta u praksi, ne drže otežavajućom okolnošću teške optužnice koje nekom političaru vise za vratom niti pamte prekršena predizborna obećanja.
Što se zagrebačkoga gradonačelnika tiče, ostavimo po strani optužnicu, dosad je na svakim izborima građanima obećao da će u sljedećemu mandatu riješiti problem odlagališta otpada na Jakuševcu i da će pustiti u pogon sljemensku žičaru, da spomenem samo dva najzvučnija obećanja. I evo, Jakuševac i dalje guši smradom stanovnike Novog Zagreba (Novozagrepčani smetlište kolokvijalno nazivaju Bandićevac), a Bandić, može se čuti, obećava da će već 2018. Zagrepčani moći žičarom na Sljeme.
Ako ga opet izaberu za gradonačelnika, dakako. Ne sumnjam da će Zagrepčani opet nasjesti na te šibicarske trikove, da će omogućiti Bandiću da ih još četiri godine usrećuje i ukrašava grad fontanama, seoskim sajmovima, proštenjima, adventima, da se bavi uniformama za osmoškolce... I da će zaboraviti na ruševne javne dječje vrtiće i škole, na gladnu vrtićku djecu na čiji se dnevni obrok daje mnogo manje nego na dnevni obrok mačke ili psa, na mostove koji se raspadaju, kao i na sve afere koje poput sjene prate Bandića.
S tim u vezi bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi reagirali Bandićevi glasači da se nekom nevjerojatnom zabunom Bandić prestane ponašati kao sveznajući diktator koji bolje od građana znade što im je potrebno i kakav grad oni žele te da aktivira dva demokratska instituta - javnu raspravu i javnu ponudu. Pa da ih onda, recimo, upita što bi više željeli: fontane ili kvalitetan sustav gospodarenja otpadom?
Podsjetimo, Zagreb zauzima posljednje mjesto među glavnim gradovima država EU kad je riječ o odvajanju i recikliranju otpada. Potkraj prošle godine zagrebački ekoaktivisti prosvjedovali su ispred gradske uprave. Noseći maske s licem Milana Bandića, bacali su novac (lažni) iz vreća poručujući da su u 16 godina Bandićeva upravljanja gradom na Jakuševac bačene milijarde kuna, koje bi, da se otpadom gospodari na korist Zagrepčana, završile u gradskom proračunu, i kojima bi se mogli financirati razni javni projekti.
Ili da se Zagrepčane upita je li im važnije što im jedu djeca u vrtićima, i kakvi su javni vrtići uopće, ili su im važnija neprekidna proštenja na glavnom gradskom trgu? Jasno je da te stvari ne moraju nužno isključivati jedna drugu, da se može srediti da vrtićka djeca budu sita u dobro opremljenim vrtićima i da se poslije zabavljaju s roditeljima na proštenjima. No problem je što Bandić uporno inzistira na formi, a zanemaruje sadržaj.
Što se bavi jeftinim spektaklom, a uništava javni prostor (trgove, parkove itd.), što pušta da se javni vrtići i škole raspadnu, a otpadom da gospodari tko stigne (kontejnere za papir u mojem susjedstvu u Utrini noću prazne momci koji se dovezu u "civilnom" kombiju). Ukratko, sva je prilika da je ovdje riječ o namjernom uništavanju javnih ustanova i poduzeća kako bi se njihove djelatnosti privatizirale.
Pa je zato dijete u javnom vrtiću gladno a u privatnom sito. Kao što se u javnoj bolnici i po dvije godine čeka na specijalistički pregled, a u privatnoj se čeka pola sata. Bez obzira na sve, ne sumnjam da će Zagrepčani opet izabrati Bandića. Ako ga u namjeri osvajanja novog mandata ne spriječi pravosuđe. Ili ako se protiv njega ne ujedine oni čijom voljom (ili nečinjenjem) 16 godina drma gradom i gradskim proračunom - HDZ i SDP.
Na kraju, ako teške koruptivne afere, pronevjera i rasipanje proračunskog novca, gaženje javnog interesa, razmetanje sumnjivo stečenim bogatstvom i slične poslastice vezane uz dobar dio političke vrhuške ne smetaju građanima, postavlja se pitanje što onda građanima smeta? Kakvoj osobi oni nipošto ne bi dali svoj glas? Koga to hrvatski građani smatraju preprekom društvenom blagostanju, ako ne tzv. elitu koja ih potkrada, laže i vuče za nos više od dva desetljeća?
Bojim se da su odgovori na prethodna pitanja neveseli. Da bi pokazali kako građani, odnosno dobar dio njih, posebno oni skloni desnim strankama, a koji tradicionalno glasaju za Bandića u Zagrebu i Kalmetu u Zadru, svoj glas nipošto ne bi dali, recimo, pripadniku neke manjine, Srbinu, LGBT osobi, imigrantu... Nedavna istraživanja pokazala su da se hrvatsko duštvo, pod snažnim utjecajem Crkve, ubrzano patrijarhalizira, zatupljuje, da se po nekim vrijednostima vraća u 19. stoljeće.
Pa tako svaki drugi maturant u Hrvatskoj misli da je homoseksualnost bolest i da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javne istupe jer time kvare mlade. Sve u svemu, još mnogo godina birat ćemo BBKH osobe (bijeli biseksualni katolik Hrvat) bez obzira kakve one bile, a za koje stoljeće možda budemo zreli za vladu kakvu danas već imaju Kanada, Njemačka i mnoge druge zemlje čiji građani znaju jednu vrlo jednostavnu, ali važnu stvar - prepoznati vlastiti interes.
