Ingrid Antičević Marinović, neobjašnjiva pojava na domaćoj političkoj sceni i žena koja je još tamo od formiranja Prve proleterske brigade bila, valjda, sve osim predsjednice, pozdravila je zastupnike u Saboru riječima: “Smrt fašizmu, sloboda narodu”.
Time je ona, kao, nešto htjela jasno da poruči, samo što joj, kao i obično, nije uspjelo do kraja. Replicirao joj je povjesničar bez kalendara, spektakularno nemušti predsjednik HDZ-a i potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko, proširivši parolu u: “Smrt fašizmu, smrt komunizmu, smrt svim totalitarizmima, a sloboda svim narodima”.
Već se godina skupilo otkako su se na hrvatskoj desnici, kad god se preigraju s ustašlucima, naučili braniti tezom da su oni jednako protiv svih totalitarizama te da su i antifašisti i antikomunisti i anti općenito. To za što su, još se nisu potrudili objasniti.
Umjesto teorijom, intenzivnije se bave primjenom totalitarne prakse. S druge strane, s hrvatskog lijevog centra, na svako izjednačavanje komunizma i fašizma zbunjeno šute. Oni bi, ispada, možda i bili komunisti, marksisti, socijalisti, iskreni ljevičari, nije sad važno što točno i precizno, ali da se to nekako ne zna.
Tako, eto, u javnom i političkom govoru zaživljava kolosalna glupost o tome da su komunizam i fašizam tek dva kraja iste krive linije i da to što su neki komunistički ili socijalistički režimi podsjećali na nacističke i fašističke sa slučajnošću ima veze koliko i osmijeh Ivana Tepeša s masovnim uzvikivanjem ustaškog pozdrava u jurišu malobrojnih boraca za slobodu govora na do zuba naoružanu i brojčano premoćnu Mirjanu Rakić.
Japanski reditelj Akira Kurosawa rekao je kako se od dobroga scenarija može napraviti i loš film, ali da se od lošeg scenarija dobar ne može, ma tko ga režirao. Genij je, kako se to kaže, slobodnije preveo tezu da dobre ideje nisu krive za ono što ljudi mogu učiniti od njih.
Nigdje u temeljnim tekstovima komunizma, “Kapitalu” i “Komunističkome manifestu”, ne piše ništa čime se mogu opravdati njihovi kasniji tumači. U knjigama poput “Mein Kampfa”, tog najčuvenijeg priručnika za istrebljenje, piše, međutim, sve.
Ako su, drugačije rečeno, komunistički režimi u dvadesetom stoljeću učinili sve suprotno od onoga što je u teoriji na koju su se pozivali, a uglavnom jesu, samo što su se neki, kažimo tako, školovali i popravljali uz rad, a drugi podnosili nadljudske napore u diskreditaciji svake lijeve ideje, fašisti su od prvog trena bili dobri đaci.
Tvrdoglavo su se, surovo, bez zadrške, držali učenja koje je podrazumijevalo nestanke cijelih naroda.
Činjenica da, ipak, nisu uspjeli ne ide im u prilog: riječ je samo o posljedici vojnog poraza i manjka vremena – nikako nedostatku želje ili shvaćanju da, ipak, nije u redu, recimo, spaliti baš sve Židove u, za početak, Europi.
Muzeji religije i ateizma, radni, zapravo logori smrti, masovne i pojedinačne likvidacije, montirani politički procesi, gušenje slobode govora i izostanak samog pokušaja da se uspostavi demokratski socijalizam, u korijenu su komunističke misli u istoj mjeri u kojoj je bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki u temeljima američke i bilo kakve druge demokracije.
Aushwitz i Dachau, Jasenovac i Gradiška Stara, dušegupke u Nedićevoj Srbiji, Shoa, masovna četnička klanja uz rijeku Drinu...nisu, pak, posljedica nikakvog krivog čitanja, nego apsolutnog, religijskog, dakle bez propitivanja, prihvaćanja krivog sadržaja. Komunizam se dao pokvariti od komunista, dok se fašizam ne može popraviti: biti pristojan, razuman, demokratičan i zločinu nesklon fašista znači postati – antifašist.
Staljinisti su se prema onome što su pisali Karl Marx i Friedrich Engels odnosili kao ISIL prema Kuranu. Ma koliko se u karcinomu civilizacije pozivali na njega, ono što im se ne sviđa odbacili su odmah, a ono što im se nedovoljno sviđa protumačili su na svoj, nakaradni način.
Fašisti nikad, od Gabriela D’Annunzia do prije devet sekundi, tih problema nisu imali – oni su svoje “svete knjige” čitali kao što se čita recept za pitu od jabuka.
Olako stavljanje znaka jednakosti između dva nepomirljiva načina promišljanja svijeta, u zapadnim, antifašističkim, ali rigidno kapitalističkim društvima, ne služi ničemu drugome do obrani kapitala i njegovih vlasnika koji i na taj način vode specijalni rat u klasnoj borbi, jer ona za njih, kako je rekao milijarder Warren Buffett, nikad nije završila niti će - pogotovo što imaju prednost, stečenu između ostaloga i tako što su protivnike uvjerili da je bitka davno završena.
Ni hrvatska banalnost izjednačavanja, naravno, nije bez konekcije s kapitalom i novom financijskom elitom, mahom nastalom uz političku potporu i prateće privilegije, no njezin je interes ipak sekundaran.
Primaran je onaj revizionistički, u kojem se upornim pokušajima brisanja temeljnih razlika između fašizma i komunizma pokušava promijeniti i postojanje suštinskih između NDH-a i NOB-a, pokreta što su ga komunisti i pokrenuli 1941. te kasnije zloupotrijebili.
No da bi se nešto zloupotrijebilo, prvo mora postojati i biti u osnovi ispravno. Nesreća u nizu, jer takve nas pohode, u tome je što Ingrid Antičević Marinović o pomenutom, sekundarnom interesu ne razmišlja iako bi po stranačkoj iskaznici morala, dok se Tomislav Karamarko bavi samo i isključivo onim primarnim izjašnjavajući se, uvjeren da to što govori ima nekog smisla, kao protivnik fašizma, komunizma i svakog totalitarizma.
Osim njegova, naravno.
