Jedna od najpoznatijih meksičkih novinarki istraživačica, Anabel Hernández, posvetila je posljednje desetljeće istragama o ratu protiv droge u svojoj zemlji, što je jedan od najtežih zadataka kojeg bi se bilo koji reporter mogao prihvatiti.
U svojoj knjizi 'Los señores del narco' iz 2010. godine, Hernández je detaljno opisala do koje mjere seže korupcija u vladi koja je dopustila da Joaquín “El Chapo” Guzmán i njegov Sinaloa kartel postanu jedni od najmoćnijih kriminalnih poduzeća na svijetu.
Surađujući s novinarom Steveom Fisherom u sklopu programa za istraživačko izvještavanje na Berkleyju, Hernández je bila na čelu jednog od vodećih istraživačkih izvještaja u slučaju 43 nestalih studenata iz Ayotzinapa koledža, koje je meksička policija napala u rujnu.
Za početak, treba joj ipak odati priznanje za raskrinkavanje narko svijeta. Hernández ističe da je, kad je počela pisati knjigu o Chapu Guzmánu 2005. godine, bila u sličnim zabludama kao i većina medija i novinara u Meksiku, SAD-u i ostatku svijeta. Smatrala je da je Guzmán briljantan kriminalac, toliko inteligentan čovjek da je uspio vrtiti vlade Meksika i SAD-a oko malog prsta. Meksička vlada je naime konstantno ponavljala da ga ne mogu uloviti jer živi u nekoj špilji na planini, okružen čuvarima.
"Mi u medijima smo se koncentrirali na legendu Chapa Guzmána, baziranu na njegovom nasilništvu i tonama droge koju je preprodavao, bez da smo se pitali: 'Kako mu to uspijeva? Kako jedan čovjek može biti toliko moćan?'. A jedini način kako je to mogao postići jest uz pomoć vlade", objašnjava Hernández.
Kriminalci su izvukli svu korist iz naivnih Amerikanaca
Izvještavajući o Chapu Guzmánu i moći koju je pridobio tijekom vladavine predsjednika Felipea Calderóna, Hernández je otkrila da je rat protiv droge potpuno lažan. "Kad sam krenula s istraživanjem, počela sam dobivati informacije iz različitih dokumenata i svjedočenja iz američkih sudova. Intervjui koje sam radili s dilerima iz Sinaloa kartela pokazali su da su uživali pod zaštitom vlade još od doba administracije Vicentea Foxa, što su nastavilo do vlade Felipea Calderóna." Sve u svemu, govorimo o razdoblju od 12 godina tijekom kojeg je posao procvjetao.
Kad je Hernández krenula istraživati u Meksiku jesu li istinite priče koje je čula u Americi, brzo je otkrila da je tijekom tzv. rata protiv droge Felipea Calderóna kartel koji je najmanje napadan i u sklopu kojeg je došlo do najmanjeg broja uhićenja bio Sinaloa. Istodobno, došlo je do širenja marihuane, opijuma, amfetamina i broja narkomana. Ostaje stoga prilično nejasno kakav je to rat protiv droge u kojem jedan narko kartel može jačati i postati najjači na svijetu, te količina narkotika dosegne rekordnu rasprostranjenost i proizvodnju u povijesti.
Kad je napokon smijenjen Felipe Calderón 2012. godine, novi predsjednik Enrique Peña Nieto nije želio da svijet sazna u kakvim problemima je Meksiko nego je zapadu pokazao da se baca na političke, socijalne i ekonomske reforme. On je pokušao utišati nasilje, iako u tome nije bio posebno uspješan. Jedino što je uspio jest da se o ubojstvima, otmicama i nasilju danas manje priča u medijima.
Dok se Amerikanci diče kako Meksikancima nude prilično visoke svote novaca za borbu protiv narko kartela, Hernández se pita koje su njihove skrivene namjere. Napominje naime da je otkrila da je Sinaloa kartel sklopio dogovor s američkim DEA-om (Agencijom za borbu protiv droge), te da im je pružen imunitet u zamjenu za imena vođa drugih narko kartela. Točnije, Sinaloa je smaknuo konkurenciju, bez da su morali mrdnuti prstom, piše Huffington Post.
Druga stvar koja muči Hernández jest cilj iza američkog pomaganja meksičkoj vladi pri naoružanju u borbi protiv droge. Budući da ona navodi da su u vojsci i policiji članovi kartela, ono što je SAD učinio jest 'tek' da je indirektno ojačao kartele.
