- Najvjerojatnije je da su točni medijski napisi da je moj sin ‘žrtveno janje’ i da on zapravo nema veze s ovom nesrećom za koju ga sumnjiče, ali to ne mogu garantirati niti nešto reći. Moj sin treba reći istinu, ono što je i ono što nije. Ja sam prošle srijede nešto iza 14 sati bio u riječkoj policiji. Ispitivali su me o slučaju prometne nesreće od prije deset godina, kad su poginule dvije djevojke, i koja vozila koristimo.
Ja ne znam je li priznao, ja to samo doznajem iz medija
Sin Robert je tada vozio Renault Clia. Auto je bio plave boje i nikad nije imao ogrebotinu niti ikakvo oštećenje jer bih to vidio. Kupio sam ga novog, a sin ga je nakon dvije godine zbog posla mijenjao za radni stroj drobilicu s čovjekom iz Matulja. Pa policija je dva, tri dana nakon te nesreće bila kod nas kući te pregledavala upravo taj auto i razgovarala s nama te im ništa nije bilo sumnjivo, nitko nije bio kriv - niti moj sin niti itko.
Evo, nakon deset godina strpali su u zatvor očito nekog drugog, a taj neki pravi je očito nečiji sin. Ja se čudim kako je došlo do ovoga da su njega okrivili. Po njihovu je on priznao, ali meni to nitko nije rekao. Ja ne znam je li priznao, ja to samo doznajem iz medija. Drugi moj stariji sin ga je posjetio u zatvoru i odnio mu veš. Rekao mu je samo da je dobro jer im je zabranjeno razgovarati. Mislim da moj sin nije kriv. Primijetio bih na njemu bilo kakvu promjenu u ponašanju.
Desetogodišnja istraga bila je puna propusta
Rekao bi valjda nešto, ali ne mogu vam ništa garantirati. Sve ovo mi je čudno jer su mene u riječkoj policiji dva policajca, koji su sa mnom razgovarali, nagovarali da priznam da sam ja vozio u suprotnom smjeru te da za to, ako priznam, neću biti kažnjen. Rekao sam im da ja ne bih vozio u kontra smjeru da me netko veže i prisiljava na to te da to neću priznati. Htjeli su me staviti na nekakav aparat koji otkriva laži, ali ja sam im rekao da je jedan aparat malo i neka ih donesu još, pa su odustali od toga. Kako od mene nisu uspjeli dobiti priznanje, vidio sam im na licu da nisu bili zadovoljni što me nisu uvjerili da priznam. Rekli su mi da će onda zvati sina Roberta, koji je na policiju sam otišao u četvrtak prije podne, gdje su ga i zadržali – govori nam Robertov otac Petar.
Desetogodišnja impotentna i traljava istraga riječke policije bila je puna propusta, počevši od toga da svi vlasnici i korisnici sumnjivog Renault Clia registriranih u Hrvatskoj nisu kriminalistički tretirani na profesionalan način tako da je rezultat izostao. Upozorava na to i otac sad uhićenog Roberta koji tvrdi da je policija u njihovu dvorištu još tada, odmah nakon nesreće, pregledala sinov Renault Clio i otišla bez ikakva ozbiljnog razgovora.
Njegovo ime je kasnije, tvrde upućeni u slučaj, jednostavno iščezlo iz službenog dijela spisa
Do danas je ostalo nejasno zašto Toyota Yaris u kojoj su poginule sestre Filipovć nije vještačena na kontaktne tragove iako je vještačena na tehničku ispravnost kočionog sustava, upravljača i stanja guma. Snimke nadzornih kamera na tom dijelu autoceste nakon nesreće, tvrde upućeni, nisu izuzete, a na onima pregledanima nije uočeno ili se nije željelo učiti ništa korisno. Gotovo još iste večeri tog kobnog petka, 15. prosinca 2006. godine, kad su nesretne djevojke poginule, riječka policija je imala informacije da se na tom dijelu riječke autoceste po principu ruskog ruleta voze smrtonosne autoutrke za okladu suprotnim smjerom.
Unatoč dojavama, policije nije bilo nigdje. Jedan od vozača smrti te večeri bio je, tvrdili su, a i danas tvrde naši sugovornici, sin poznatog riječkog tajkuna, inače sponzora nekih hrvatskih političara, pa čak i dijela policije. Njegovo ime je kasnije, tvrde upućeni u slučaj, jednostavno iščezlo iz službenog dijela spisa. Nakon niza medijskih prozivanja imućni tajkunov sin se tek nakon 6,5 godina od nesreće sam javio u riječku policiju na razgovor ponudivši kao alibi hotelski račun iz jednog skijaškog centra datiranog na vrijeme nesreće. Spominjalo se javno i to da aljkava istraga riječke policije gotovo deset godina nije donijela ništa. Policajci koji su radili ili imali korisne informacije za razrješenje slučaja žalili su se i roditeljima poginulih djevojaka da im se nije dopuštalo da vode istragu.
Neki od njih bili su izloženi mobingu i šikaniranju
Tvrdili su, a neki od njih to i danas ponavljaju, da čim bi se približili mogućem rješenju slučaja, micali su ih na nove dužnosti. Neki od njih su bili izloženi mobingu i šikaniranju, dok su pojedinci koji su o svemu odlučivali strelovito napredovali prema Zagrebu. Tadašnji prvi čovjek Policijske uprave u Rijeci Oliver Grbić, čije ime se povezivalo s poznatim riječkim tajkunom, kao ravnatelj policije za šefa kriminalističke policije na razini cijele države uzeo je prvog suradnika i šefa krim policije iz Rijeke Vitomira Bijelića. Njih dvojica su, ako ništa drugo, imali i profesionalnu obvezu da se svim silama potrude razriješiti tešku misterioznu prometnu nesreću iz policijske uprave u kojoj su i poniknuli.
Bola je u oči i činjenica da se slučajem u srpnju 2010. godine bavila i SOA, a tezu o zataškavanju podgrijavala je i činjenica da je jedan bivši čelnik riječke SOA-e našao dobro plaćeno radno mjesto u jednoj od tvrtki spominjanog riječkog tajkuna. Zbog nemoći u istrazi policija je lani u srpnju ponudila nagradu od 50.000 kuna za korisnu informaciju o teškoj nesreći u kojoj su poginule sestre Filipović. Ni taj očajnički potez MUP-a nije urodio plodom, sve dok prije šest mjeseci cijelu stvar nije pogurao sam ministar policije Vlaho Orepić.
