Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan stigao je u Tiranu, glavni grad Albanije, gdje će danas prisustvovati svečanom otvaranju džamije Namazgah, najveće na Balkanu.
Izgradnja džamije smatra se neophodnom, pisali su albanski mediji, jer u Tirani postoji samo osam džamija, u odnosu na 28 koliko ih je bilo 1967. godine. Tijekom islamskih praznika, Skenderbegov trg je ispunjen muslimanskim vjernicima jer Et'hem-begova džamija iz osmanskog doba, do sad glavna džamija u Tirani, ima kapacitet od svega 60 osoba. Kiša pritom sasvim onemogućuje molitvu petkom.
Džamija će imati četiri minareta visine 50 metara centralnu kupolu visoku 30 metara. Džamija Namazgah je na parceli od 10.000 metara blizu zgrade albanskog parlamenta i ima kapacitet za do 5000 ljudi koji će se moliti u jednom trenutku unutar džamije.
Financiranje izgradnje džamije dobrim dijelom je iz fonda glavne državne turske muslimanske organizacije Diyanet.
U rujnu 2022. Erdogan je otvorio džamiju i islamski centar u Sisku koji nosi njegovo ime. Izgradnju sisačke džamije također je velikim dijelom financirala Turska preko Diyaneta. Erdoganov dolazak pratile su ogromne sigurnosne mjere, policija je osiguravala prostor ispred džamije sa psima, a na krovovima okolnih zgrada bili su snajperisti.
Gradnja Islamskoga kulturnog centra u Sisku počela je 2016., prostire se na 2641 četvorni metar. Na dva kata Islamskoga kulturnog centra u Sisku nalaze se prostorije za obavljanje ritualnog obrednog pranja prije molitve, takozvanog abdesthana, kongresni centar, tri predavaonice, restoran, knjižnica, uredi i stambeni prostori za imame i goste.
Te 1998. godine mandat gradonačelnika Istanbula završavao je čovjek čiji uspon pokazuje da "najstarija demokracija i najveće gospodarstvo između Italije i Indije" te najmlađa članica Europske unije, jedna drugoj sliče i u onome što je kemalističku Tursku ostavilo u prošlom svršenom vremenu, pisao je Emir Imamović Pirke za Express o Erdoganu.
Upravljanje Istanbulom bilo je jedan od posljednjih koraka na dugom putu Recepa Tayipa Erdogana od siromašnog djeteta iz radničke četvrti anadolijskih useljenika, do vladara koji je strpljivo čekao da stara politička kasta proguta samu sebe. Za te četiri godine demonstrirao je ne samo spremnost, nego i sposobnost efikasnog vladanja, pažljivo kontrolirajući vlastitu prirodu. Iako konzervativan, Istanbul je vodio ne zadirući u njegov liberalni način života - glasove je sakupljao u barovima i javnim kućama, u kojima je prostitutkama objašnjavao prednosti biranja njegove stranke, AKP. Rješavao je, međutim, i velike probleme: vratio je gradski dug, pokrenuo investicije, uspostavio efikasan sustav čišćenja grada koji se nerijetko gušio u smeću i, bukvalno, očistio zrak, piše Pirke.
Proveo je plinofikaciju, kojom je smanjen broj onih što su grijali domove i zagađivali oko njih. Tako je, međutim, stvorena i turska ovisnost o ruskom plinu, nezaobilazna u tumačenju novih, srdačno-interesnih odnosa Ankare i Moskve.
Recep Tayip Erdogan rođen je 1954., četiri godine nakon, kako ih Cagaptay naziva, prvih pravih izbora, onih na kojima je Republikanska narodna stranka prevođena Atatürkovim nasljednikom Ismetom Inonuom, izgubila od tadašnje Demokratske stranke, čiji će jedan od prvih poteza biti vraćanje ezana (molitve) na arapskom jeziku.
Nikad nije bio Erdogan sljedbenik Atatürkov. Dječak iz pobožne obitelji osjećao se izopćenim u društvu kojim su dominirali kemalizam, liberalizirano tržište, te iracionalni strah od lijevih pokreta i navodne komunističke opasnosti.
Moćna vojska, ovlaštena da čuva sekularno uređenje na sve načine, jednakim je protivnicima društvenog uređenja smatrala ljude poput sadašnjeg predsjednika i tadašnju ljevicu, samo što se prema njoj odnosila grublje, uništavajući je silom i masovnim uhićenjima, praćenim propagandom o izdajnicima nacije. Tako je, prije nego što je i stekla neku moć, nestala ona politika koja se mogla institucionalizirati u zemlji velikih klasnih razlika i čestih ekonomskih kriza, pisao je Pirke.
Osim vojske, pokreti iz kojih će se na kraju izroditi Erdoganov AKP imali su još dva velika neprijatelja: stranke desnog centra, koje će uglavnom vladati Turskom do 2002. godine, te one lijevog - profesionalnu oporbu - čiji će rijetki izleti na poziciju završavati korupcijskim skandalima, golemim nesnalaženjem i prelascima iz jedne ekonomske krize u drugu. Praktički, lijevi se centar nimalo nije razlikovao od desnoga, koji je klijentelizmom premrežio zemlju, samo što su još bili i nespretni, pa je Erdogan za njihove vladavine 1992. rekao: "Naš narod lijepo vidi da je sadašnji sustav u Turskoj propao".
Dok se politička kasta osjećala nezamjenjivom, radikalni konzervativci su marširali kroz institucije uprave i škole, osnivali svoje medije ili privlačili pažnju onih liberalnih koji će na kraju pomoći dolazak na vlast čovjeka pod čijom će čizmom novinarske slobode gotovo nestati, a uhićenja novinara i zatvaranje redakcija te iznuđene prodaje medijskih kuća prorežimskim bogatašima, postati uobičajeni.
Recep Tayip Erdogan pobijedio je, kako je pedantno prebrojio Cagaptay, "od 2002. do 2017. na sedam parlamentarnih izbora, na trima nacionalnima lokalnim izborima, jednim predsjedničkim te na dva referenduma", akumulirajući više moći nego što je realno dobivao od građana. Strah okoštalih političkih struktura od parlamentarne neizvjesnosti, doveo je do kreiranja sustava u kojem je za ulazak u parlament potrebno osvojiti čak deset posto glasova, što, prvo, mnoge stranke ostavlja izvan institucionalne politike, a pobjednicima osigurava veći broj mandata od stvarne potpore.
Tko u turskim ustupcima kleru i radikalnim religijskim skupinama, neutemeljenom strahu od bilo kakve ljevice, sve većem nezadovoljstvu mainstream strankama, vjerskim sadržajima u obrazovanju i stalnom sužavanju prostora slobode ne vidi sličnosti s Hrvatskom, taj ili je druga generacije imigranata ili uspijeva ovdje živjeti u blaženom neznanju. Tko kaže da u Hrvatskoj nema nikoga poput Erdogana, zaboravlja kako se prije samo tridesetak godina činilo da ga nema ni u Turskoj - nad čijim najvećim gradom, Istanbulom, sad stoji njegova džamija: viša od svih sultanskih, pisao je Emir Imamović Pirke.
