Samo nekoliko mjeseci prije napada, u ranim ljetnim jutrima, Kateryna Handziuk počela je trčati. Svaki put povećavala bi udaljenost, i vijesti o svom uspjehu dijelila sa bliskom prijateljicom, strastvenom trkačicom, Marin Kromik.
Njih dvije dijelile su isti san, san kojeg su sanjale već deset godina, kako njihovu zemlju, Ukrajinu, izvući iz ralja post sovjetske autoritativne politike, korupcije i nekažnjavanja. No takvi snovi u današnjoj Ukrajini čovjeka mogu stajati života.
Kada se 2006. godine uključila u politiku postala je najmlađa zamjenica gradonačelnika njezinog rodnog grada Hersona. Osim godinama isticala se Handziuk i svojim izgledom i karakterom. Strastvena plavuša, nezaustavljiva i vesela, uvijek spremna na šalu. I svojim ležernim stilom oblačenja pokazivala je da je drugačija, daleko od klasičnih birokrata. U privatnom životu bila je tipična žena, molila prijatelje da joj donesu čokoladu sa kikirikijem iz Poljske i uživala u omiljenim slatkišima. Na putovanja sa suprugom nosila je plišane medvjediće, piše Daily Beast.
U poslovnom svijetu bila je osoba koja okuplja, koja je gradila zajednicu onih koji su dijelili njezino mišljenje, onih revolucionarnih Ukrajinaca. Zajedno su sudjelovali u Narančastoj revoluciji, nizu prosvjeda i političkih događaja koji su se odvijali od kraja listopada 2004. godine do siječnja 2005. A zatim i u revolucijama na kijevskom Trgu nezavisnosti, Majdanu, 2013./2014. godine.
U proljeće 2014. godine Moskva je aneksijom pripojila Krim, udaljen 300 km od njezinog grada. Handziuk je tada bila dio pokreta pro europskih aktivista koji su se trudili zaustaviti pro ruski pokret, nazvan Rusko proljeće. Borbu je nastavljala i dok je njezin grad bio prepun velikih jumbo plakata ruskih političara, koji su je pratili na njezinom putu iz ureda prema stanu u kojem je živjela sa suprugom i ocem.
U svojim postovima na Facebooku osuđivala je ilegalno oduzimanje imovine i druge ilegalne radnje, koje su često vodili opasni kradljivci i lokalni službenici. Tisuće njezinih pratitelja čitali su i dijelili njezin postove na društvenim mrežama. Poznavali su ju po njezinoj agresivnoj kritici lokalne policije i vlasti, i po riječi koju je često koristila ''musora'', podrugljiva riječ za sovjetske policajce.
Kako bi njezine poruke došle do većeg broja ljudi zajedno sa novinarom Sergejem Nikitenkom pokrenula je stranicu Most. Na njoj su objavljivali članke sa detaljnim prikazom koruptivnih radnji, i dokumentarac kojeg je Nikitenko napravio o Vladislavu Magneru, ''banditu iz 90-ih", kako su ga zvali.
"Uvjeren sam kako je napad na mene bio osveta zbog tog filma o Magneru", rekao je Nikitenko nakon napada 18. lipnja ove godine.
Iako se Handziuk nije bojala fizičkog napada, Katia, kako su ju zvali prijatelji, nije mogla podnijeti bol. Čak i najmanja ogrebotina dovodila ju je do suza. Tog kobnog 31. srpnja izašla je iz svog stana i krenula prema automobilu, parkiranom samo nekoliko metara dalje. Prema njoj dotrčao je mladić, čije lice je vidjela samo na trenutak, i po njezinim leđima polio sumpornu kiselinu koja je spalila njezinu odjeću i putovala po njezinom tijelu. 40 posto njezinog tijela opečeno je kiselinom, a kosa, koža, vrat, leđa, ruke, trbuh i noge uništeni.
Na mjestu gdje je njezina odjeća nestala u kiselini još uvijek se na tlu mogu vidjeti mrlje.
"Tijelo me boli kad razmišljam o njezinoj patnji, i o petorici koji su došli ubiti jadnu djevojku. Ovdje ih zovu musora", rekla je jedna susjeda prisjećajući se događaja.
Ubrzo nakon napada, u šoku i strašnim bolovima, napisala je na svom Facebooku: "Polili su me kiselinom".
U bolnicu je dotrčao Nikitenko samo sa jednom mišlju u glavi - atentat.
Na odjelu za intenzivnu njegu, saznao je kako je njegova misao bila točna. Nije to bilo samo malo polijevanje kiselinom, bio je to pokušaj ubojstva koji je nju prekrio otvorenim, živim ranama.
Zahvaljujući novinarima, aktivistima i ukrajinskoj agenciji SBU istražuje se uloga šestorice muškarac u tom napadu. Petorica su veterani ukrajinskih vojnih snaga, a 41-godišnji Sergei Torbin navodno je dao 300 dolara 27-godišnjem vojniku Victoru Gorgbunovu, da nabavi kiselinu.
"Svatko kože kupiti kiselinu, za oko 3,60 dolara po litri. Gorgbunov je kupio dvije litre u selu pored Kakhovka", kaže Nikitenko.
23-godišnji Nikita Grabchuk priznao je kako je on polio kiselinu po Handziuk. 24-godišnji Vladimir Vasjanovič i 28-godišnji Vječeslav Višnevski, čekali su u blizini i dali mu signal za napad. Na sudu su svjedočili kako im je njihov zapovjednik, Torbin, rekao kako je Handziuk korumpirana birokratkinja sa pro ruskim pogledima, što je bilo dovoljno da ju ukrajinski vojnici identificiraju kao neprijatelja. Ponudio im je od 500 do 800 dolara za taj napad. Četvorica su priznala krivnju na sudu, no tvrdili kako nisu znali da će opekline na njezinom tijelu biti tako strašne.
Tijekom protekla tri mjeseca liječnici su ju pokušavali spasiti, kroz 14 zahvata spašavali su njezinu kožu, koje zapravo više ni nije bilo.
"Sada nam je potrebna samo politička volja, do sada bi već trebali znati tko je naredio napad", govorila je njezin pomoćnica Inna Zelenaja, koja ju je posjećivala u bolnici.
Iako se brinula kako će izgledati njezino izgoreno tijelo, pristala je pojaviti se na televiziji.
"Bila je snažna, njezina hrabrost primjer je svima nama, bili smo ponosni kada je pristala na intervju. Njezine riječi tako su postale dio naše povijesti", rekla je Zelenaja.
U intervju za televiziju Hramadske, rekla je:
"Znam da izgledam strašno, no liječe me. Sigurna sam da izgledam bolje od poštenja i pravednosti u Ukrajini, koje danas nitko ne liječi".
Handziuk se nije željela obogatiti, živjela je u predgrađu grada u stanu. Njezin san bio je pretvoriti glavni trg u lijepi javni prostor sa fontanom u središtu. Nekoliko tjedana prije napada, 6. srpnja, napisala je snažan post na Facebooku i optužila trenutačnu regionalnu vlast za "osvetu" nad ukrajinskim borcima protiv korupcije.
Prijatelji vjeruju kako je napad na nju bio kazna na njezine riječi, za njezin rat protiv kriminalnih aktivnosti koje su cvjetale u regiji.
Preminula je 4. studenog, nakon tri mjeseca patnje i ležanja na izgorenim leđima.
"Stari sistem koji je htio našu zemlju povući u prošlost, pod utjecajem Moskve, u korupciju, uspio ju je ubiti", kaže Kromik.
Njezino ubojstvo postalo je izvor niza kritika na račun ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka, agencija za provedbu zakona i regionalnih vlasti Hersona. Njezini pristaše i članovi obitelji nisu dozvoli šefu uprave Andreju Gordejevu da prisustvuje pogrebu. "Odlazi odavde, gurao si glavu u pijesak", govorili su mu. On se okrenuo i otišao.
12. studenog policija je uhitila Igora Pavlovska, za kojeg se vjeruje kako je bio veza između grupe napadača i organizatora napada, glavom pokretača. Pavlovsky je bio bivši dužnosnik, pomoćnik člana državnog parlamenta Nikolaja Palamarčuka. Bivši policajac s više od deset godina iskustva rada kao zapovjednik u regiji Herson.
"Bio je uvjeren da je nedodirljiv", kaže Nikitenko.
Njezini prijatelji u različitim dijelovima Ukrajine formirali su grupu i sastavili nešto što su nazvali Handziuk Lista, na kojoj se nalazi 55 imena žrtava politički motiviranih napada na aktiviste.
"Dok smo analizirali imena shvatili smo da je to bio dogovor između regionalnih i središnjih vlasti, da su napadi sistematični a da policija ne istražuje tko je naredio napade", rekao je Maksimum Kitsiuk, jedan od članova inicijative, koja broji više od stotinjak članova u Kijevu i okolici.
"Mi znamo tko je ubio Katju, musora, policajci su ju ubili, no nakon njezine smrti ministar unutarnjih poslova nije dao ostavku", dodao je.
Tijekom razgovora, intervjua, pored stola sjedila su dvojica muškaraca i slušala što govori.
"Oni su musora, prate nas", rekao je Kitsiuk novinaru.
Predsjednička kandidatkinja i bivša ukrajinska premijerka Julija Timošenko u ovom je konfliktu odabrala civilno društvo. Njezina smrt je "presuda sistemu i njegovih reformi koji su samo prazno razmetanja i isprazne riječi onih koji upravljaju našom zemljom", rekla je.
Handziuk je bivša članica njezine stranke Sveukrajinski savez - Domovina.
"Brojni napadi na aktiviste svjedoče sveobuhvatnom i sistematičnom ratu koji se odvija u Ukrajini protiv predstavnika civilnog društva. Svi ti zločini moraju biti istraženi i procesuirani", naglasila je Timošenko.
Dan prije smrti Katju je posjetila njezina prijateljica Kromik u bolnici. Rekla joj je kako liječnici ne mogu pronaći zdravu kožu s kojom bi prekrili njezine rane na trbuhu, presadili ju na tijelo uništeno kiselinom. Bila je snažna, prisjeća se prijateljica s kojom je trčala.
"Poznavajući ju, nisam ni malo sumnjala da će se oporaviti, i da ćemo ponovno trčati zajedno", rekla je sa suzama u očima.
