U Velikoj Gorici se nedavno dogodio još jedan u nizu opskurnih događaja. Ispred Muzeja Turopolja uklonjena je umjetnička instalacija snjegovića od stiropora zbog navodnog nezadovoljstva građana. Jedan od autora, Zdenko Bašić, izjavio je da se izložba jednim dijelom oslanjala na priče i legende koje su bile prepričavane u narodu te da su to legende s poganskim elementima, uz pomoć kojih je pokušao stvoriti “alternativu konzumerističkom vizualu koji nam se servira sa Zapada”.
Sam umjetnik je potvrdio kako je dobio šturo objašnjenje iz Muzeja da su se ljudi žalili zbog njihova izgleda, ali i vrijeđanja vjerskih osjećaja jer su postavljeni u predbožićno vrijeme. Ravnateljica muzeja, gospođa Biškupić, potvrdila je da je Grad inzistirao na uklanjanju instalacije zbog nezadovoljstva građana i da ovaj nepopularni potez nema nikakve veze s Crkvom.
Ravnateljica je također naglasila da se “takve manifestacije rade za građane te ako građani nisu zadovoljni, onda razumije da se treba njima prilagoditi, ali da ne zna što se to građanima ne sviđa kod tih snjegovića”. Suprotno interpretacijama većine domaćih medija, čisto sumnjam da su predstavnici Katoličke crkve utjecali na zabranu izložbe u Velikoj Gorici.
Najveću odgovornost u cijeloj ovoj priči ima Ured gradonačelnika Velike Gorice, koji ovim cenzorskim postupkom nije ispao fer prema samom umjetniku i prema cijeloj struci. Budući da me živo zanimalo što je to zapravo zasmetalo velikogoričkoj javnosti, marljivo sam se posvetio iščitavanju komentara po društvenim mrežama.
Činjenica je da se velikom dijelu komentatora ne sviđa Bašićev doživljaj zime i Božića kroz “snjegoviće od stiropora” te da svoje nesviđanje nemušto i nepotrebno maskiraju kršćanstvom i “povratkom božićnim izvorima”. Još mi je zanimljivije da nigdje nisam pročitao kako su nekome u Adventu dosljedno zasmetali debeli socijalistički Djed Mraz, odnosno postsocijalistički Djed Božićnjak te krdo njegovih sobova iz Coca-Colinih reklama.
Retorika s društvenih mreža o traganju za pravim izvorima Božića i očuvanju tradicije samo svjedoči o našim strahovima od onog nepoznatog. Tko god govori o povratku izvorima, mora se prvo zapitati što s tim pokušava legitimirati. Ako se zaista dobronamjerno i iskreno pokušavamo vratiti izvorima, zar ne bismo onda trebali otkriti prave korijene?
Bilo je, naime, duhovnosti i prije kršćanstva. Zar je teško prisjetiti se nordijsko-germanske ili pak naše domaće staroslavenske mitologije i religioznosti, koje su se razvijale kroz nekoliko tisuća godina?
Ako ćemo se doista vraćati izvorima, trebamo li se onda “vratiti” Svarogu, Perunu, Triglavu, Danici ili Velesu? Uvjeren sam da će takvi teško prihvatiti da je zapravo ukrašavanje božićnog bora vezano za germanska poganska plemena: prvo je sveti Bonifacije pokušao Germanima predstaviti kršćanski nauk o Presvetom trojstvu koristeći bijelu jelu zbog njezina naizgled trokutastog oblika, da bi potom u Njemačkoj započela tradicija ukrašavanja jele pred Božić, i to jabukama, orasima i perecima.
Sve religije ovoga svijeta imaju u sebi utkane razne “poganske” (čitaj: strane) elemente. To ne treba nikome smetati niti se toga treba sramiti. Nije ovo problem samo Velike Gorice, nego našeg monolitnog društva općenito. Kod nas nipošto ne smije biti odskakanja od uvriježenog. Većini kao da nedostaje koncentracija pročitati dvije-tri kompliciranije rečenice, a da o razumijevanju pročitanog i ne govorim.
Sve sam uvjereniji da naše društvo treba prvenstveno opismeniti, potom naučiti demokraciji i pluralizmu, pa mu tek onda dati pravo glasa. Čini se da je to kod nas išlo obrnutim redoslijedom. Zato i jesmo osuđeni na aktualno stanje. No kao što rekoh, argument građana Velike Gorice da "snjegovići od stiropora" vrijeđaju “predbožićnu atmosferu” nije validan.
Iščitavajući komentare velikogoričkih građana stekao sam dojam da mnogim protivnicima “snjegovića” nije do kraja jasno da sintagma “ne sviđa mi se” nije nužno jednaka onoj “ovo ništa ne valja”. Senzibilitet i preferencije su dvije posve različite kategorije.
Poklonici umjetnosti će se sjetiti one temeljne definicije kič-čovjeka kojega nedostatak obrazovanja i navike navode na potpuno pogrešan pristup umjetnosti. Vera Horvat Pintarić kič-čovjeka smatra “sebičnim, površnim, okrutnim i nasrtljivo samouvje
renim”.
Vulgarni kič-čovjek (npr. ja u trenucima slabosti) misli da umjetnost, u prvom redu, treba biti ugodna, dopadljiva i ukrasna ili, da skratim priču, ako mi se nešto ne sviđa, to onda nije umjetnost, nego nešto “bez veze”. Po definiciji, kič služi provociranju ugode, sviđanja bez razmišljanja.
To što je netko sposoban pročitati tekst/ knjigu, pogledati film ili sliku te poslušati album klasične glazbe, ne znači da je automatski sposoban to djelo shvatiti u punini i objektivno ga procijeniti.
Često mi se dogodilo da neku kompliciranu knjigu (čitaj: bilo što od Immanuela Kanta) ili film (čitaj: bilo što od Tarkovskog) nisam shvatio na pravi način, ali gotovo nikad nisam pomislio “to je zato što je taj i taj autor glup i nema pojma što radi”, nego sam krivicu ponašao u vlastitom neznanju i potražio pomoć od onih koji su stručniji.
Postoje brojni stručnjaci koji se bave određenim granama umjetnosti i njihov sud je najpouzdanije postojeće mjerilo kvalitete umjetničkog djela. Naravno, nekad se zna dogoditi da iduća generacija stručnjaka i kritičara potpuno drugačije procijeni nešto što je ona prošla smatrala “nižom vrstom” umjetnosti i obrnuto.
No unatoč tim generacijskim korekcijama, sudovi i procjene stručnjaka su uvijek pouzdanije mjerilo kvalitete od broja prodanih primjeraka ili ulaznica te mišljenja anketiranih slučajnih prolaznika na glavnoj ulici nekoga grada ili, kad je riječ o ovom primjeru, raspoloženja plebsa na društvenim mrežama.
Ako imam zdravstveni problem, prvenstveno će me zanimati mišljenje liječnika. Dijagnoze pravnika, arhitekata i automehaničara imat će puno manju ili gotovo nikakvu težinu. Ne vidim zašto tako ne bi bilo i na polju umjetnosti. Jasno da i stručnjak može pogriješiti u procjeni. Jedino što je veća vjerojatnost da će pogriješiti manji stručnjak. A o nestručnjaku da i ne govorimo.
Ovdje imam osjećaj da Ured gradonačelnika Velike Gorice ne obiluje, nažalost, stručnjacima bilo kakve vrste. A što je sljedeće: paljenje knjiga?
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site