Svjedočanstvo jedne žene o iskustvu u hrvatskoj bolnici: "Prije osam godina sam u petom tjednu trudnoće prokrvarila i završila na hitnoj. Ginekolog koji me pregledao bio je ljut kao pas, jer je krenuo iz smjene kući i nedjelja je. Selimo u drugu sobu na ultrazvuk. Dere se na mene, jer sam se probala obući pa hodam po hodniku gola, bosa, uplašena, krvareći. Bez ikakvog objašnjenja na upit trebaju li mi stvari i hoću li ostati u bolnici, a nadala sam se da ću čuvati trudnoću i da još nije gotovo, odgovara mi: 'Stvari ti neće sigurno trebati'. Tad mi je postalo jasno. Na moje suze govori: 'Što plačeš, to i nije bilo dijete'. Kiretaža je bila obavljena na živo, anesteziju nitko nije ni spomenuo. Držale su me dvije sestre. To se ne da zaboraviti".
Ministar zdravstva u Vladi RH, prof. dr. sc. Milan Kujundžić, dr. med., kako glasi njegovo ime ukrašeno titulama i funkcijama: "Hrvatski zdravstveni sustav jedan je od najboljih na svijetu". Ministar nije ovdje pribjegao klasičnom hadezeovskom triku da uspoređuje Hrvatsku s najgorima, pa onda stanje u nas i ne ispadne baš tako loše i beznadno. On nas ovdje, ne trepnuvši, stavlja uz bok najboljima. Recimo, s njemačkim zdravstvenim sustavom.
Imao sam priliku iz prvog reda gledati kako to izgleda u bolnici jednoga grada od tristo i nešto tisuća stanovnika na sjeverozapadu Njemačke koji, usput rečeno, ima više klinika i bolnica od Zagreba, i čiji građani ne moraju potezati do Berlina, Münchena ili nekog drugog većega grada da bi dobili kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, gdje se cijela zemlja praktički liječi u Zagrebu.
Na stranu ovdje opremljenost bolnica, što ovisi o bogatstvu zemlje (sobe u većini klinika u tom gradu su na razini hotela s četiri zvjezdice, uglavnom su dvokrevetne i jednokrevetne), nećemo ni o brzini pružanja usluga (nema višetjednog i višemjesečnog čekanja na sofisticiranije preglede, na primjer), spomenut ću samo odnos bolničkog osoblja prema pacijenticama.
Svaka liječnica i svaka medicinska sestra koja pristupi pacijentici najprije se predstavi titulom i imenom, objasni što će učiniti pacijentici (dati injekciju, izmjeriti temperaturu i tlak, opipati abdomen i vrat itd.), i tek onda počinju prčkati po njezinu tijelu. Ne čine to, naravno, samo zato što su uljudniji od prosječnog hrvatskoga kolege (ovdje se sestre i liječnici rijetko predstave pacijentu, i uglavnom se bez prethodnog upozorenja bacaju na njega i počinju ga pipati), nego zato što ih tome uče na fakultetu, i što je to dio procedure u njemačkom zdravstvenom sustavu - naime da se medicinsko osoblje prema pacijentima odnosi s punim poštovanjem.
Svjedočanstva četiri stotine nesretnih žena o iskustvima s hrvatskim zdravstvenim sustavom, kojih je dio objavljen u medijima, svjedoče o nevjerojatnoj količini bešćutnosti, bezobrazluka, vulgarnosti i arogancije hrvatskih liječnika u postupanju s pacijenticama. I onda ministar zdravstva u Vladi RH, prof.dr. sc. Milan Kujundžić, dr. med., kaže kako je hrvatski zdravstveni sustav jedan od najboljih na svijetu.
Nije jasno iz kojeg ili čijeg palca je to izvukao, no jasno je da je čovjek bez veze ostario. Ništa važno nije naučio (ni shvatio) svih tih desetljeća koliko udiše zrak. Nije, na primjer, naučio poštovati javnost, biti odgovoran prema njoj i poslu koji obavlja, govoriti istinu kad ga se upita nešto iz domene tog posla. Nije, nadalje, shvatio da je lanac onoliko dobar koliko je dobra njegova najslabija karika. Tako je i hrvatski zdravstveni sustav dobar onoliko koliko je dobra njegova najlošija ambulanta ili bolnica.
Ovih dana u medijima su objavljene fotografije snimljene u jednoj osječkoj bolnici, koje su jednako tako mogle biti snimljene u javnom zahodu nekog provincijskoga kolodvora. Upravo tako izgleda hrvatski zdravstveni sustav ispod pjene ministrovih riječi, kad se ogule laži. Hrvatske bolnice imaju iskrenost koju nema ministar zdravstva niti ijedan političar iz vladajuće garniture.
A i u onih nekoliko boljih bolnica u Zagrebu koje ne sliče na napuštene zgrade koje i klošari i skvoteri zaobilaze, kakve, velim, znaju izgledati neke hrvatske bolnice, liste čekanja na pregled su beskonačne, u nekim slučajevima pacijenti čekaju na pregled godinama. No, veli ministar, zdravstveni sustav je najbolji na svijetu.
Lako je napraviti najbolji sustav na svijetu ako se gradi od tako podatnog materijala kao što je laž, da parafraziram ovdje jednog pisca iz zemlje s doista odličnim zdravstvenim sustavom. Upravo se takvim materijalom najčešće i najradije služe hrvatski političari u gradnji zdravstvenog, pravosudnog, obrambenog, obrazovnog i ostalih sustava. I što je najbolje, oni vjeruju da su hrvatsko zdravstvo, pravosuđe, školstvo itd. među najboljima na svijetu.
Kao što za sebe vjeruju da su političari od formata, kvalificirani za posao koji obavljaju, i da ga sjajno obavljaju. Valja vjerovati da oni iskreno vjeruju u ono što govore. Ne samo zato što žive u paralelnoj stvarnosti, koja nema nikakve veze sa stvarnošću većine građana. Oni vjeruju u vlastite laži jer bi, da doista uvide što su i kakvi su, posljedica vjerojatno bila psihičko rastrojstvo.
Naime, ne može se iole normalna osoba bez ikakvih posljedica suočiti s veličanstveno poraznim posljedicama svojeg posla, kakve za hrvatske građane ima rabota hrvatskih vladajućih garnitura od proglašenja samostalnosti naovamo. Hrvatskim političarima, kako vidimo, to s lakoćom polazi za rukom.
