Sedam je sati. Radni je dan u jednoj od ispostava Zavoda za hitnu medicinu tek počeo. I dok negdje drugdje, na nekim drugim radnim mjestima, zaposlenici niti ne pomišljaju odreći se rituala pijenja (prve?) jutarnje kave, njihova će pričekati večer jer izlaze na poziv. Osoba leži bez svijesti u hodniku obiteljskog doma. Crveni stupanj upozorenja. Plavci, sirene i strelovita vožnja. Reanimacija.
"Prema protokolu, na mjesto intervencije bismo trebali stići unutar deset minuta. Nemam ažurirane statistike, ali prema procjeni, naši timovi stižu u razdoblju od pet do osam minuta. I puno i malo jer, dok se onima koji čekaju te minute čine kao vječnost, nama prolete u trenu", počinje priču naš sugovornik, bivši zaposlenik službe Hitne medicinske pomoći, specijalizant u jednoj zagrebačkoj bolnici. Nažalost, niti pravodobna i učinkovita reakcija i hitno pružanje liječničke pomoći ponekad nisu dovoljni. Nisu bili niti u ovom slučaju. Pacijent je preminuo zbog srčanog infarkta. Već kad smo stigli, nije davao znakove života. Reanimacija ovog puta nije bila uspješna."
A postotak uspješno izvedenih reanimacija, samim time i postotak preživljenja bolesnika, opada sa svakom minutom. Tako će netko čije je oživljavanje počelo unutar prve minute imati 60 posto veće šanse za preživljenje od onoga kome se pomoć počnu ukazivati unutar pet minuta. Jasno je, naravno, kako medicinsku pomoć tako brzo nije moguće pružiti ako se bolesnik već ne nalazi unutar bolnice ili ambulantnog vozila.
Zato je vrlo važna edukacija, osposobljenost i spremnost svakog pojedinoga građanina za pružanje medicinske pomoći. Hrvatski su građani, premda je polaganje prve pomoći uvjet za pristupanje vozačkom ispitu, ovdje katastrofalno loši, pa ih samo 10 posto zna pružiti prvu pomoć. Usporedbe radi, u Njemačkoj se taj broj penje na 80, a u Norveškoj na čak 95 posto.
Često se može čuti kako "u zapadnim zemljama defibrilatori postoje na svakom uglu". Nemali je broj automatskih vanjskih defibrilatora postavljen i u većim hrvatskim gradovima, no problem je što ih malo tko zna koristiti. Štoviše, rijetki uopće znaju da postoje. Lošije je od toga samo to što ih, čini se, nema tko naučiti.
"Često možemo čuti kako sustav ne funkcionira. Prije svega, ne funkcionira sustav edukacije građana, od osposobljenosti za pružanje prve pomoći pa do informiranosti o jedinicama zdravstvenog sustava i razlozima zbog kojih u svakoj od njih potražiti pomoć", ukazuje naš sugovornik koji, osim iskustva s gradskog asfalta, u svoj četverogodišnji staž u vozilu Hitne, ubraja iskustvo rada na jednom dalmatinskom otoku.
"Tek je rad na otoku specifičan. Najbliže su bolnice udaljene i po stotinjak kilometara i građani se nerijetko mogu osloniti samo na Hitnu. Zato članovi tima Hitne pomoći, posebno ljeti, rijetko imaju i dana odmora. Kad nisu u smjeni, pripravni su, a nerijetko po pozivu dolaze i u takozvani treći tim, koji se okuplja ako oba redovna tima izađu na intervenciju ili krenu u prijevoz prema bolnici."
Naravno, tek je put prema bolnici pustolovina za sebe budući da i interventna vozila moraju pratiti vozni red trajekata, a njihove noćne intervencije ponekad iz sna bude i članove posade. "Često bi nas pitali što se događa ako nekome pozli po noći. Trajekti ne voze, ali, naravno, u takvim se slučajevima preko Centra 112 i njih podiže i pacijenta se prevozi izvanrednom trajektnom linijom. Možemo reći da i članovi trajektnih posada žive u svojevrsnom stanju pripravnosti."
Sigurnom i pravovremenom prijevozu pacijenata do bolnice ipak najviše pridonosi korištenje helikoptera Ministarstva obrane.
"Već i obični vojni helikopteri bitno olakšavaju stvari jer se cijeli proces ubrzava, a za pacijente je let najčešće mnogo ugodnije rješenje od vožnje po često dotrajalim cestama. Medicinski helikopter, opremljen u skladu s europskim standardima, bio bi i od veće pomoći, ali mislim da o tome zasad možemo samo sanjati", bez optimizma i uljepšavanja govori liječnik dodajući kako nedostatak opreme jest jedan od većih problema.
"Oprema, pa i ona u liječničkim torbama, ponekad je stara i dotrajala, pa liječnici neka od sredstava za rad, poput stetoskopa, pulsnih oksimetara i toplomjera, nabavljaju sami, no uspijevali smo se ‘skrpati’. Problem nastaje kad, više zbog loše organizacije posla nego nedostatka sredstava, zakasni isporuka lijekova. Tad smo bili prisiljeni čak i sami kupovati lijekove."
Ova je izjava samo potvrda teze kako liječnici, poglavito oni iz oblasti hitne medicine, svoj posao obavljaju više iz entuzijazma nego želje za zaradom ili lagodnim životom.
"Čuo sam i ja priče o za današnje pojmove vrlo visokim liječničkim plaćama. Niti to nisu astronomski iznosi, ali usporedimo li ih sa sadašnjima, nešto viši jesu. Nama najveća nagrada nije plaća na kraju mjeseca nego spoznaja da smo, na kraju radnog dana, učinili nešto korisno, spasili ljudski život, pridonijeli da na svijet dođe novo biće. Bitna nam je ta spoznaja da vrijeme koje provodimo odvojeni od svojih obitelji nije provedeno uzalud. Često na poslu provodimo puno više vremena nego izvan njega. Teško je, ali spoznaja da nije utrošeno uzalud puno nam olakšava."
A kad vrijeme jest uzalud potrošeno? "Mi smo se, kao Hitna, vrlo često bavili stvarima koje izlaze izvan našeg djelokruga. Stanje koje traje treći dan zaredom, poput viroze, upale grla ili gripe, nije stanje kojim bi se trebala baviti hitna medicina. Baš kao niti previjanje rana, davanje injekcija za bolove ili odlasci u kućne posjete." Kako tome doskočiti kad se sustav zdravstvene zaštite, zbog nedostatka radne snage i loše organizacije postojećih sredstava, nalazi pred urušavanjem?
"Svakako bi svi djelatnici u sustavu zdravstvene zaštite trebali početi surađivati. Liječnici obiteljske medicine su također opterećeni velikim brojem pacijenata i još većom količinom administracije, no odlasci u kućne posjete i pružanje primarne zdravstvene zaštite pacijentima koji do liječnika ne mogu sami, njihova je zadaća. Jednako tako, pacijente je potrebno informirati na koji se način i u kojim ustanovama može dobiti određena razina zdravstvene zaštite."
Možda bi tad i oni sami osvijestili važnost protočnosti i dostupnosti hitnih službi hitnim slučajevima. Sustav, kaže liječnik, ne funkcionira kako bi trebao i od toga nitko ne bježi, no i postojeći su resursi pogrešno raspoređeni i koriste se na neprimjerene načine. O zaprešićkoj tragediji, kaže, ne želi govoriti kao niti o bilo kojoj drugoj intervenciji u čijoj realizaciji nije sudjelovao, no drži kako je, ako išta, Tim 2 trebao preuzeti slučaj alkoholizirane djevojke.
"Sad svi govore o ukidanju timova bez liječnika dok je u svijetu praksa ukidanja timova s liječnikom i ostavljanja adekvatno obučenih tehničara i sestara u vozilima. Neki su tehničari, nakon višegodišnjeg terenskog rada, osposobljeni za obavljanje zadataka koji, po zakonu, izlaze iz domene njihove nadležnosti te čak mogu i odgovarati ako ih odluče poduzeti na svoju ruku. To je rizik koji nitko neće preuzeti na sebe. S druge strane, nitko ne tvrdi da alkoholizirane osobe ne zaslužuju hitnu medicinsku pomoć. No takve se intervencije u, primjerice, Austriji, naplaćuju i više stotina eura, pa kolege u šali kažu kako ništa ne trijezni bolje od zvuka sirene. U Hrvatskoj su sve intervencije besplatne, a svaki put kad se samo počne raspravljati o simboličnoj naknadi od 30 kuna za nehitne intervencije, nama se broj poziva znatno smanji i možemo se posvetiti svome poslu."
A njihov je posao biti u krvi do koljena i, ako dan završe u čistoj i urednoj uniformi, nisu obavljali njega nego neki drugi posao. Možda lakši ili lagodniji, ali ne onaj koji spašava živote. Nitko se niti u jednom trenutku ne pita može li se staviti cijena na neprocjenjivost ljudskog života. Samo može li se njegova zaštita organizirati bolje.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Dobrodošli na najbolju stranicu sex dating ==> Sexydrom.com
A koliko samo života ovi ljudi spase a imaju sramotno male plaće i najlošijeg ministra u povjesti RH.
Šta bi neki vampir dao da je na vašem mjestu, čak bi volontirao.