Županije koje su jedva preživjele ustavne promjene 2000. godine, kao institucije koje su bile mjesto bujanja birokracije, uhljebljivanja političkih pristaša te netransparentnog i neracionalnog trošenja javnog novca, danas se od strane vlasti veličaju kao nezamjenjive točke decentralizacije i stalno na razne načine jačaju.
Upravo se priprema njihovo dodatno jačanje, tako što će se uredi državne uprave s oko 2540 službenika i namještenika koji odlučuju o nizu dozvola i koncesija u malom i srednjem gospodarstvu, turizmu, iskorištavanju mineralnih sirovina i nizu drugih grana privrede pripojiti županijama i prijeći pod kontrolu župana. Koji, kao što smo vidjeli iz primjera župana koji tuku svoje žene i protiv kojih se vode višestruki kazneni postupci – nisu smjenjivi ni u najdrastičnijim slučajevima.
Pritom će prvi put župani dobiti priliku kontrolirati ne samo službenike u dvadeset sjedišta tih ureda nego i službenike u ispostavama ureda državne uprave koji će se županijama pripojiti, što će dodatno oslabiti 92 grada u kojima se te ispostave nalaze. Gradovi i općine ovom promjenom, koja bi se trebala provesti tijekom 2019. godine, neće dobiti ništa, nikakav novi novac, službenike, ovlasti ni poslove, ali će izgubiti još jedan važni dio utjecaja na svojem području.
Ja sam protiv takve "decentralizacije" u kojoj se zakida gradove koji jedini imaju kapacitet preuzeti nove funkcije. Protiv sam demagoške decentralizacije u kojoj samo disciplinirani gradovi i općine dobivaju financijsku pomoć županija, a zapravo su kanal kapilarne političke ucjene. Protiv sam kvazidecentralizacije u kojoj istinske lokalne jedinice, a to su one najbliže građanima, nemaju same dovoljno dobre i izdašne izvore prihoda nego su osuđene na traženje pomoći od županija.
Protiv sam lažne decentralizacije koja namjerno ostavlja nedirnute mnoge male jedinice koje nemaju kapaciteta obaviti niti poslove koje bi sad trebale za svoje građane obavljati, a kamoli da bi preuzele još neke dodatne. Protiv sam sustava u kojem jedinice postoje samo radi uhljebljivanja malog broja privilegiranih političkih prišipetlji.
Protiv sam "decentralizacije" u kojoj gradovi dodatno gube utjecaj na svojem području, a njihovo područje u sasvim operativnom, svakodnevnom smislu, u smislu izdavanja različitih dozvola za malo i srednje gospodarstvo, prelazi u ruke župana.
U Hrvatskoj se lokalnoj samoupravi ne potiče razvoj demokratskih standarda i institucija, ne osigurava se pozicija građana koji bi mogli utjecati na odluke o načinu na koji se vode lokalne jedinice, nema informiranja građana unaprijed, oni nemaju riječ kad treba utvrditi koji su lokalni problemi vrijedni financiranja i koji su lokalni prioriteti, nego im se tek objave odluke kad ih neki drugi donesu. Ponekad ni to. Župani i načelnici zakonom su ustoličeni kao neka vrsta lokalnih bogova, svi im se klanjaju.
Bilo kakva, pa i najbolje dizajnirana decentralizacija, a današnje jačanje županija nauštrb gradova i općina to nije, dobra je i prihvatljiva samo ako je praćena demokratizacijom odlučivanja i sudjelovanjem građana. Protiv sam takve decentralizacije koja nema ujedno funkciju demokratizacije političkih odluka i jačanje uloge lokalnih zajednica na javne poslove.
Niti jedna od predloženih ili već provedenih mjera koju sadašnja vlada poduzima pod egidom decentralizacije ne promovira racionalnost, jeftinoću ili efikasnost javnog upravljanja, kvalitetu javnih usluga ili dobre lokalne javne politike, ne pridonosi profesionalnosti i redukciji uhljebljivanja, ne smanjuje birokratsko opterećenje i ne pojednostavnjuje život građana. Protiv sam takve "decentralizacije"! Tko ne bi bio!
No i dalje ostajem pobornik istinske demokratizacije i decentralizacije. Preduvjeti za nju su transformacija teritorijalne organizacije, jačanje demokratskih institucija na lokalnoj razini, osnaživanje i edukacija građana za sudjelovanje u lokalnim političkim procesima, osiguravanje dobrih izvora prihoda gradovima i jedinicama na temeljnoj razini, regionalizacija zemlje i spuštanje primjerenih javnih politika, ovlasti, poslova i sredstava s državne razine na regije, profesionalizacija i depolitizacija lokalnog zapošljavanja, transparentnost i otvorenost političkih procesa, omogućavanje odgovornosti lokalnih političara građanima, a ne županima ili centralnim tijelima.
I dalje vjerujem da je takva, prava, istinska decentralizacija moguća i potrebna Hrvatskoj, a da je sadašnja kvazidecentralizacija koja jača samo i isključivo županije i župane, a slabi građane, općine i gradove – potpuno pogrešna i štetna.
