No, vratimo se četverokutnoj znački s norveškom zastavom i znakom Ujedinjenih naroda, i natpisom Normovcon, Sarajevo 92 93. Kako se ona zatekla u oltarskom džepu moje punkerske jakne?
Skoro otpočetka rata, ili od tog 2. svibnja 1992, kada je oko Sarajeva zatvoren gvozdeni obruč, mijenjali su se modaliteti i uvjeti za izlazak iz grada. Nakon tog datuma nije više postojao redoviti autobusni ni avionski promet, a ujutro 2. svibnja posljednji je vlak napustio sarajevsku željezničku stanicu. Iz grada se prvo moglo izaći samo kopnom, u privatnom autu i na vlastiti rizik. Na Ilidži bi vas, ukoliko se uspijete provesti gradom, dočekale srpske straže, dočekali bi vas graničari, obično odjeveni i dizajnirani poput četnika iz Bulajićevih filmova. A dalje bi vas naizmjence kontrolirali graničari i stražari Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, među kojima bi se ponegdje i katkad, pričali su svjedoci, našao i pokoji ustaša iz onoga Zafranovićevog autobusa, ili mudžahedin s bradurinom i trakom preko čela, na kojoj je nekakav arapski natpis, koji je tim strašniji jer ga nismo nalazili u svom slikopisnom imaginariju.
Sredinom lipnja 1992. kreću konvoji sarajevske Jevrejske općine, s kojima ljudi napuštaju grad u autobusima i privatnim automobilima. U tim su konvojima, prema dogovorima u kojima su sudjelovale ne samo zaraćene strane, nego i kojekakvi međunarodni predstavnici i posrednici, trebali biti sarajevski Jevreji, djeca i starci, ali i svi ostali koji bi već samim svojim bivanjem u konvoju imali potvrdu da su Jevreji. Koliko god nam se u proljeće i ljeto 1992. rat u Bosni predstavljao kao krvav dvoboj ili troboj paravojnih odmetnika iz triju konstitutivnih naroda, u kojem njihove legitimne vojne formacije sudjeluju isključivo u smirivanju stvari, i koliko god se na krvavim bosanskim drumovima tad moglo naći razbojnika dizajniranih kod četničkog, ustaškog ili mudžahedinskog kostimografa, nijednome od njih nije bilo ni na kraj pameti da dira i barka u jevrejske konvoje. Još uvijek živa je bila velika i strašna pripovijest o židovskom stradanju u Drugome svjetskom ratu, posvuda bi se našlo živih svjedoka, spremnih da se sjećaju i da govore, i nikome od naših, na krv i zločin spremnih suvremenika, nije na um padalo da se naknadno upisuje u tu pripovijest na strani zločinaca. Istodobno, vrijeme je to u kojem do neslućenih razmjera raste priča o židovskoj sveprisutnosti, moći i utjecaju. Otpočetka zloslutna, u njoj se spajaju elementi paranoje i mitomanije, ova legenda oživljava po našim novinama i televizijama, na trgovima i po čekaonicama, naročito nakon pada komunizma. Premda se izgovara i prenosi uz redovito precjenjivanje inteligencije i sposobnosti pojedinaca među Židovima, a kroz nju se hvali i sveopća židovska društvenost, u ovoj je legendi klica antisemitizma. Čudno je da to ni najdobronamjerniji ne prepoznaju.
Čerešnješ je na svojoj koži mogao osjetiti kako se zgušnjava vrijeme i kako onda povijest ljudima drobi kosti. Naime, neće proći ni godina i pol, a Radovan Karadžić će započeti opsadu Sarajeva i rat. Da se kojim slučajem deklarirao kao Jugoslaven, zatekao bi se tad u nevoljama jer je bio SDS-ov kandidat za Predsjedništvo BiH. Ovako ga je, možda, samo hvatala jeza od suočenja s tim čudovištem povijesti, jer se na čas, bez posljedica po sebe, našao negdje gdje nije želio biti.
Ta famozna četvrta lista, ona s koje se birao član Predsjedništva koji će predstavljati građane koji nisu ni Srbi, ni Hrvati, ni Muslimani, još je po nečemu bila zanimljiva. Dok je oko tri konstitutivne liste vladao građanski mir, pa pripadnicima jednog naroda nije na um padalo da onim drugima pokušavaju nametnuti vlastite kandidate na njihovim listama, Muslimani su s liste Ostalih prilično složno birali Ejupa Ganića, koji će na kraju osvojiti skoro dvostruko više glasova od prvog sljedećeg kandidata, a taj je bio - Ivica Čerešnješ ( dolje). Osim što je ovakvim rezultatom Čerešnješ bio spašen još većih nevolja po sebe, jer bi njegova moralna dužnost najprije bila da se ograđuje od onih koji su ga stavili na listu, a onda i da, makar do kraja rata, igra ulogu političara, i to vrlo ozbiljnog političara, dana je prilika zaboravu da riješi nešto što u ljudskim životima često zna biti nerješivo i iz čega su se oko svih ratova rađale najveće privatne i obiteljske nesreće.
Na kraju, Ivica Čerešnješ časno je odigrao svoju ulogu, a zatim je iščezao iz rodnoga grada, da se nikad više u njega ne vrati. Savršeno je odigrao dvije tipske uloge, ulogu Židova i ulogu kuferaša. Njegov otac, Sándor Cseresnyés, bio je madžarski novinar, prijeratni komunist, sudionik i izvjestitelj iz građanskog rata u Španjolskoj, koji je potom sve do 1943. boravio u internacijskim logorima u Francuskoj i Alžiru, kada ga je oslobodila britanska vojska. Nakon rata našao se na optuženičkoj klupi u procesu protiv Lászla Rajka, smijenjenog madžarskog ministra vanjskih poslova, koji je nakon rezolucije Informbiroa optužen kao titoist i osuđen na smrt. Sándor Cseresnyés osuđen je na dugogodišnji zatvor, ali je nekoliko godina kasnije oslobođen i rehabilitiran. Ostalo je mutno i nejasno svjedočanstvo o njegovoj nečasnoj ulozi na Rajkovom suđenju, no čini se da je, da bi spasio život, založio njegovu glavu i svoje dostojanstvo. Bili su prijatelji iz španjolskog građanskog rata i iz francuskih internacijskih logora. Velika bi književnost mogla ući u splet međusobnih uspomena Sándora Cseresnyésa i Lászla Rajka, i u rasulo koje je nastupilo prijateljskom izdajom. Svašta čovjek učini spašavajući ono što na kraju spašeno biti ne može. Na kraju sve biva prah. U životu koji kao da je sav protekao okovan poviješću Sándor Cseresnyés stigao je postati otac Ivice Čerešnješa. Ništa više od toga. Umro je u Budimpešti 1971.
Ivičina mati Eva bila je, kako se to onda govorilo, filmski radnik. Raskošna figura onodobnog Sarajeva, dugogodišnje partnerica Hajrudina Šibe Krvavca, čije ime negdje je pri vrhu špice filma “Valter brani Sarajevo”, žena u kojoj je bilo jednako priče kao i u nesretnome madžarskom novinaru, koji je pod mukama izdao prijatelja, ali je, na žalost, i ta priča ostala, neispričana. Nakon što nam vrijeme istekne, ono povijesno i ono drugo, mnogo važnije, porodično, ostaje dojam da su nespašeni mogli od budućih ljudi dobiti oprost, i da su njihove patnje u konačnosti mogle imati smisla, samo da je priča bila ispričana.
Eto, takav je Ivica Čerešnješ, rođen 1945. u Sarajevu i dramaturški predodređen da iz Sarajeva nestane nakon što taj grad bude mjesto najvećega njegova iskušenja. Zateći se na čelu Jevrejske općine u Sarajevu 1992. nije po junaka tako strašno i pogibeljno kao biti suoptuženi na montiranom procesu Lászlu Rajku, ali je odgovornost pred poviješću veća. I više je ljudi čiji ti se životi poput brašna rasipaju iz pregršti. Još nešto: grdno je to i opasno iskušenje po taštinu!
