Nema kontrole: Svatko u naše more može baciti što hoće

Domaća javnost još ne zna pravu istinu o namjeni podvodnog uređaja američke ratne mornarice kojeg su kod Mljeta slučajno upecali naši ribari. Spekulacije su razne, no najbliži istini su, po svemu sudeći, oni koji tvrde da se radi o višesenzorskom uređaju za lociranje zvukova plovila, posebno imajući na umu podmornice. S obzirom da su je ruska mornarica proteklih godina vrlo aktivna na području istočnog Sredozemlja, isključiti mogućnost ulaska ruskih podmornica u Jadran bilo bi neozbiljno. Posebno ako govorimo o području Otranta i južnog dijela Jadrana gdje su najveće dubine, idealne za šuljanje podmornica.

Što se Hrvatske tiče, samo od sebe nameće se pitanje imamo li asimetrični odgovor na eventualno prisustvo podmorskih uljeza u našem djelu Jadrana? Imamo li mogućnost registrirati takve uljeze? Hajde da se ne lažemo, odgovor na oba pitanja je jednak – nemamo. Zašto je tome tako, teško je dati racionalan odgovor. 

Katastrofa Znanost Masovni pomor školjki: Iz Jadrana nestaju periske

Zašto smo ugasili podmorničarstvo nakon ravno 100 godina tradicije, odgovor bi trebalo potražiti u našem vojnom budžetu koji teško može na površini održati tako sofisticirana i za održavanje dolzaboga skupa sredstva. Dabome, ni Talijani nikad nisu voljeli podmornice s naše strane Jadrana, a ni oni u Pentagonu nisu bili za to da Hrvatska posjeduje podmorničku flotu. Makar i malu. Rezultanta svij ovih tuzemnih i inozemnih silnica rezultirala je gašenjem najelitnijeg dijela naše ratne mornarice.

Zašto ne možemo registrirati nazočnost stranu podmornicu u hrvatskom podmorju? To pitanje valja postaviti našim obrambenim planerima. Kao što je poznato, u sklopu kupovine finskih borbenih oklopnih vozila Patria 2008. godine dobili smo rabljene dvije raketne topovnjače klase „Helsinki“ (RTOP „Dubrovnik  i“Vukovar“) opremljene tegljenim podvodnim sonarima Simrad SS304. Riječ je o američkim sonarima za lociranje zvukova koji su prije 30 godina bili najbolji na svijetu svoje vrste. 

Zbog svojih sjajnih karakteristika SAD je te sonare dao finskoj ratnoj mornarici upravo radi ruskih podmornica koje i danas često ulaze u finsko teritorijalno more. Bez obzira na vremešnost, ti sonari su za tehničku razinu HRM itekako dobra sredstva. Međutim, sonari su danas spakovani u mračnom uglu nekog skladišta u ratnoj luci Lora. Nedavno su demontirani i skinuti krmenog dijela raketnih topovnjača kako bi one sudjelovale u vojnim misijama na Mediteranu. Dok su sonari i bili na topovnjačama, s njima se uglavnom nije vježbalo, nije se stjecalo iskustvo ni praksa rada. 

Naravno, locirati podmornicu u podmorju nije jednostavna zadaća. Za tu namjenu, u idealnom slučaju, umrežiti sonare poput ovog Simradovog, potom podvonu mrežu hidroakustičnih lokatora i protupodmorničke helikoptere. Međutim, zašto smo se odrekli jedinog sredstva koje ima sposobnosti traganja za podmornicom? S obzirom na domet sonara Simrad 304, dvije topovnjače HRM-a sa razvučenim sonarom, mogu pokriti podvodni prostor, stazu, širine 8 milja. Nije malo. Ako bi smo tome pridodali i dobro uvježbanu posadu, imali bi smo respektabilan sustav za lociranje, ali i  odvraćanje ruskih i drugih podmornica.

Do zadnje srdele Ekonomix Kreće rat za ribu: Našu u Jadranu htjeli bi mnogi

Kako god da se okrene, interesi jedne države na moru uvijek se mjere njezinom sposobnošću da na tom moru i ispod njegove površine bude prisutna. Osnovna, strukturna slabost naše pomorske sile je prisutnost, odnosno doplov brodova do udaljenih točaka golemog akvatorija naših vanjskih otoka. 

Sa srednjom, ekonomskom brzinom od 17,5 čvorova brodu iz Lore do Lastova treba čak tri sata plovidbe. Do sredine Jadrana čak 5 sati. Daleko od dovoljnog za pravodobnu reakciju na nižim točkama na Jadranu, na vanjskom otočnom rubu, čime bi se ostvario puni nadzor akvatorija južnog Jadrana, odnosno nadzor i dohvat golemog prostora južno od crte Lastovo-Gargano. 

Zašto veći dio brodova naše ratne mornarice i Obalne straže ne bi bio trajno baziran na Visu i Lastovu? Nema nikakvog razloga da nam zapovjedništvo Obalne straže ne bude na Visu. Tu bi se poklopili svi interesi hrvatske države; sigurnost, pravodobna reakcija, poboljšanje života i nataliteta na otocima, itd…

Upravo je morski prostor na spojnicama našeg vanjskog vijenca otoka – Lošinja, Dugi otok,Vis, Lastovo i Mljet – trajno gravitacijsko središte očuvanja pomorske sigurnosti, a samim tim i hrvatski nacionalni interes temeljem koje bi valjalo graditi doktrinu djelovanja naše pomorske sile. Sve drugo je puštanje magle i papirnato čuvanje Jadrana. Ako je tomu tako, a definitivno jest, onda treba razviti koncept baziranja brodova Obalne straže (zašto ne i Ratne mornarice?) na, vojničkim rječnikom rečeno, prednji otok srednje prelomnice Jadrana, a to je upravo Vis.

I potpuni gubitak protupodmorničkih sposobnosti pokazuje da nemamo model maritimne sigurnosti sukladan našoj tradiciji, kao i vremenu u kojem živimo. Hrvatska je mala pomorska zemlja, bez gospodarskog i političkog modela „jadranske“ orijentacije, suočena s ozbiljnim padom pomorstva, brodarstva i brodogradnje te ona, kao takva, danas nema značajniju ulogu na moru izvan područja istočnog Jadrana. 

Jedan od razloga zašto HRM luta u potrazi za svojim mjestom u našem sigurnosnom sustavu je što ni stručno, a ni znanstveno nisu valorizirani zaključci iz iskustava Domovinskog rata na moru, kao ni iz ranijih povijesnih razdoblja. Nema ni izučavanja specifičnosti hrvatske tradicije pomorskih ratnih vještina u sustavu vojnog obrazovanja, a vodeći se suvremenim tehničkim trendovima prisustva na moru i podmorja. 

Analiza potresa Znanost Split, Zagreb, Rijeka: Osuđeni na potrese i uništenje

Godinama se u javnost plasiraju uvjeravanja da Hrvatska mora imati „modernu i efikasnu ratnu mornaricu”. Od svega toga u zadnjih 20 godina imamo samo rapidno smanjenje mornarice i dokidanje njenih funkcija. Održava se na visini jedino tradicija donošenja kvazidokumenata poput Dugoročnog plan razvoja Oružanih snaga RH (DPR), koji se izrađuju bez stručne kvalifikacije i financijske verifikacije, a uvijek bez suglasnosti Ministarstva financija i bez propisa koji nalažu provedbu.  

Uglavnom, zakonitosti obrane hrvatske obale kroz povijest upućuju na operativno-strateške specifičnosti koje se ne mogu komparirati s uzusima europskih modela pomorske obrane. Jadran je jedini poznati svjetski primjer primjene partizanskog ratovanja na moru u kojem je kičma veliki civilni bazen ljudstva i brodova. Ali to je već neka druga tema…