Groblje morskih školjaka koje ne mogu srušiti ni uragani

Clive Petrović živi život iz snova. Porijeklom je s Floride, ali već 31 godinu živi na Britanskim Djevičanskim Otocima, kako mu piše u životopisu, po kojekakvim jahtama. Ne zato da bi tjerao luksuz, ili barem ne prvenstveno zato, nego zato što je on šef odjela za oceanografiju H. Lavity Stoutt Community Collegea, glavne visokoobrazovne institucije ove sićušne otočne karipske nacije.

Kako je riječ o vrlo iskusnom zoologu i ekologu, Petrovica svako toliko pitaju za mišljenje, primjerice, o štetama uragana Irme po Djevičanske Otoke, o prijetnji klimatskim promjenama ili o fenomenima poput "planine školjaka" na otoku Anegada na krajnjem sjeveroistoku ovog otočnog arhipelaga.

Za prste polizati, ali oprezno s ljušturom

Ovo posljednje bio je slučaj kada je nedavno Claire Shefchik za Atlas Obscura predstavila najnoviju turističku atrakciju karipske nacije od samo 32.000 stanovnika kojoj turizam donosi čak 40 posto BDP-a. Skoro sve ostalo otpada na "financijske usluge", no to je onaj ružniji dio priče o bankarskim poreznim rajevima.

Uglavnom, Shefchik se muvala po otoku Anegadi, raju na zemlji od samo 39 kilometara četvornih i pratila čime se bavi tih niti 300 stanovnika. Primijetila je da si lokalci, od restorana do vlastitih domova, najradije i najčešće kuhaju jastoge ili velike puževe iz porodice strombidae, odnosno Lobatusa gigasa, svojevrsnog "velikog krilatog puža", koji u 3 do 4 godine može narasti do 18 centimetara i 2,5 kilograma mase.

Doduše, ponekad se može naići i na primjerke starosti do 40 godina. Problem s tim puževima prekrasnih ljuštura je taj što su oni na Djevičanskim Otocima skoro istrijebljeni u divljini, pa je praktično svaki pojedini koji se nađe na tanjuru, uzgojen. A uzgajaju ih isključivo na otoku Anegada.

U svojim landranjima po otoku s lokalnim ribarima, Shefchik je naišla na odgovor zašto ti puževi još uvijek uspijevaju na Anegadi. Ribari su je odvezli do pravog umjetnog otočića uz obale Anegade i ispričali joj priču. Ostala je zaprepaštena kad je vidjela da se otočić od kakvih stotinjak metara u dužinu i mjestimično nekoliko metara u visinu sastoji isključivo od velikih ljuštura školjaka.

Octavius Life Brod duhova: Kapetana našli zaleđenog s olovkom u ruci

Još je više ostala zaprepaštena kad su joj ribari objasnili da se to pravo brdo ljuštura proteže s dna koje se na tom mjestu nalazi na dubini od 12 metara. A trenutak potpunog zaprepaštenja nastupio je kad su joj ispričali zašto stanovnici Anegade pažljivo skupljaju sve ljušture koje bi inače bacili, kako bi ih odvezli upravo na ovo mjesto.

"Postoje određene naznake, uglavnom iz povijesnih priča, da mrtve ljušture tih puževa rastjeruju žive puževe", ispričao joj je Clive Petrovic.

Objasnio joj je da logika evolucije u prirodi ide za tim da ova vrsta puževa u prirodi isključivo stradava od grabežljivaca. U tom slučaju predstavljalo bi prednost u mogućnosti preživljavanja ako bi takvi puževi izbjegavali područja u kojima se vrzmaju grabežljivci s apetitom za meso tih puževa.

Ne vole se nalaziti blizu "leševa" svojih srodnika

Drugim riječima, objasnio je, onaj puž, "conch" kako ih ovdje zovu, koji bi izbjegavao mjesta na kojima nailazi na česte prazne ljušture svojih srodnika, imao bi puno manje šanse naletjeti na gladnu recimo hobotnicu i postati njenim ručkom.

O brdu, odnosno "planini concheva", prije nekog vremena pisao je portal H2O. Objasnio je da se ovdje ribari okupljaju najčešće rano poslijepodne i da tu direktno čiste svoje puževe kako bi ljušture izbacivali na licu mjesta.

I ovdje se također navodi objašnjenje da živi puževi izbjegavaju mjesta na kojima se nalaze prazne ljušture, a najfascinantnije je to što navodi i to da se ta lokacija, kao umjetni otočić nastao od odbačenih ljuštura, može naći već i na zemljopisnim kartama s početka 17. stoljeća. O čemu je onda riječ? Kako su joj objasnili lokalci, Anegadu su Europljani okupirali još sredinom 16. stoljeća.

I umjesto da na tom mjestu unište baš svaki trag urođeničkih načina života, na ovom mjestu shvatili su barem to da su ovdašnji domoroci imali poseban razlog zašto su svaki put odnosili ljušture ne baš čak niti tako blizu od obale. Domoroci su im objasnili, europski kolonizatori-okupatori to su prihvatili, pa su i oni nastavili s time istim.

Danas se smatra da ljudi prazne ljušture na ovom mjestu odlažu već 800 godina u kontinuitetu, još od prijelaza iz 12. u 13. stoljeće, nekako od vremena kad su se tek rađali (!) ugarsko-hrvatski kralj Bela IV i Ogotaj, treći sin Džingis-kana, koji je u ona vremena sa svojih 150.000 vojnika naganjao Belu IV od nemila do nedraga, sve do trogirske tvrđave Kamerlengo.

DILJEM SVIJETA Znanost Znanstvenici u strahu: Nešto se čudno događa s morem!

Tijekom osam stoljeća, prvo urođenici, potom kolonizatori, danas moderni stanovnici Anegade, ovdje su svakog dana, osim kad bi tu divljali uragani, odnosili su ostatke svojih objeda. Najstarije ljušture odavno su utonule duboko u pješčano dno pod pritiskom nebrojenih tona tereta iznad sebe, ali su se zato na njima taložili zilijuni i zilijuni tona novih ljuštura.

Rezultat je bez sumnje najljepše divlje odlagalište otpada u svijetu, usto još i ekološki i ekonomski opravdano. Što se ekologije tiče, Anegada je raj i u tom smislu. Ovdje se, primjerice, sva električna energija dobiva isključivo iz solarnih izvora. Ovdje jako paze da ne dopuštaju jahtama da im se vrzmaju tamo gdje bi mogle napraviti štetu po prirodni svijet, po koraljne grebene ili ometati život lokalcima.

Nije ga razbio niti uragan od 300 km/h

U skladu s takvim načinom razmišljanja, prije nekoliko godina lokalnom ribaru Kelwynu "Kellyju" Faulkneru Lindsayu palo je na pamet da bi turistima posjet ovom mjestu mogao biti zanimljiv. I bio je. Tako da se danas po društvenim mrežama sve češće mogu vidjeti fotografije posjetitelja kako se smiješe u kameru s brdom školjaka iza sebe.

Koliko je ta struktura danas čvrsta, pokazuje i to da je nije uspjela razbiti čak niti Irma, uragan koji je tim krajevima divljao dosežući i 300 kilometara na sat. Na fotografijama se može vidjeti i to da se mjestimično, vrlo rijetko, na brežuljcima ovog umjetnog otoka počela hvatati i makija.