Svršetak stare i početak nove godine u BiH obilježila su dva događaja kojima su se danima bavili i regionalni mediji. Većina hrvatskih televizijskih servisa je tako imala tih dana svoje ekipe u Banjoj Luci, gdje su se "odigrala" oba ova događaja, kao i oni koji djeluju na prostorima BiH. U oba ta događaja na svoj je način u glavnoj ulozi bio Milorad Dodik.
Prvi se odnosi na slučaj nerazjašnjenog ubojstva Davida Dragičevića, koji je posljednjih tjedana uoči prošlih parlamentarnih i predsjedničkih izbora dobio neskrivenu političku dimenziju. Kad je riječ o slučaju Dragičević, ono što najviše upada u oči je to kako se on u hrvatskim medijima promatra izdvojeno, kao da se dogodio u nekoj zemlji visokih demokratskih standarda, a ne u BiH. Treba podsjetiti kako se u BiH dogodio cijeli niz nerazjašnjenih ubojstava, u čemu, nažalost, Federacija BiH debelo prednjači.
Podsjetit ću samo na sustavna ubojstva desetak Hrvata povratnika u Travnik iz druge polovice ‘90-ih, koja su izvršavana više od dvije godine, uključujući ubojstvo dvojice policajaca, koja nikad nisu razjašnjena. A tu je i najnoviji slučaj Dženana Memića, mladića ubijenog u Sarajevu prije nešto više od dvije godine, također pod nerazjašnjenim okolnostima.
Tretiranje ovog slučaja u hrvatskim medijima najčešće je plošno i svodi se na "ekspertize" novinara koji dva-tri puta odu u Sarajevo, u Želju na ćevape, te se vrate odande kao "eksperti" za BiH, svodeći kompleksnu zemlju kao što je BiH na vlastite vestern-sižeje, po kojima je onda, u ovom slučaju, Milorad Dodik Sauron, a u Federaciji BiH cvjetaju tisuće cvjetova. S druge strane, mediji iz Federacije BiH ponašaju se po onoj replici iz Tanovićeve "Ničije zemlje", koju sam više puta spomenuo u svojim ranijim tekstovima: "Ja sranja u Ruandi!".
Problemi su uvijek kod drugih, dok se vlastiti problemi prešućuju ili se jednostavno guraju pod tepih. U "zalaganju" sarajevskih medija, dakle, vrlo je mnogo licemjerja. Primjerice, ubojstvo Dženana Memića u Sarajevu spomene se tek uzgred, na marginama slučaja Dragičević, iako je nedavno Muriz Memić, otac ubijenog Dženana, izjavio da se u Sarajevu točno zna tko stoji iza ubojstva njegova sina. Cijela ova političko-medijska pompa, u kojoj gotovo nikome nije stalo do istine, osim obiteljima ubijenih mladića, može samo pridonijeti tome da se nikad ne dođe do istine.
U Banjoj Luci se to, nažalost, i dogodilo. Davor Dragičević, otac ubijenog Davida, već nekoliko tjedana skriva se negdje, a republičkosrpsko tužiteljstvo pokrenulo je protiv njega kaznenu prijavu za ni manje ni više nego rušenje ustavnog poretka Republike Srpske, čime je put do istine faktički potpuno onemogućen. Milorad Dodik je za sva ta događanja uoči Nove godine optužio britanske tajne službe, kojima je cilj "srušiti Republiku Srpsku", čime je, nažalost, ubojstvo Davida Dragičevića potpuno palo u drugi plan.
Iako u BiH nikad ne treba do kraja isključiti geopolitičke igrice, teško je povjerovati da Velika Britanija u ovom trenutku nema važnijih briga od rušenja Milorada Dodika i Republike Srpske. Prije desetak dana županijsko tužiteljstvo u Širokom Brijegu zatvorilo je istragu u predmetu "slučaj Mile Soldo", događaju koji se također dovodio u kontekst nerazjašnjenih ubojstava u Sarajevu i Banjoj Luci, iako, nasreću, nije završio kobno. Da podsjetim, mladić Mile Soldo je 2016. teško ozlijeđen na rođendanskoj proslavi u Dubravi kraj Širokog Brijega.
Širokobriješko županijsko tužiteljstvo obustavilo je istragu uz obrazloženje kako se u tom slučaju ne radi o kaznenom djelu nego o - samoozljeđivanju.
Ako se prisjetimo znamenite Lenjinove izjave prema kojoj je kadrovska politika temelj svake politike, tu dolazimo možda do ključnog pitanja kad je riječ o sva tri ova slučaja: ako imamo na umu kako su u BiH od rata naovamo sva kadroviranja u sudskim, policijskim i drugim sigurnosnim strukturama vrše političkim putem, s podobnošću kao jedinim kriterijem, s pravom se može postaviti pitanje postoje li u BiH, u sva tri njena dijela, profesionalni kapaciteti da se riješe iole kompleksniji slučajevi zločina.
Drugi slučaj o kojem je riječ nazočnost je Dragana Čovića na svečanoj akademiji povodom 9. siječnja, "Dana Republike Srpske". Ustavni sud je prije nekoliko godina proglasio "Dan Republike Srpske" neustavnim jer je taj dan ujedno bio "krsna slava Republike Srpske". Nakon toga je Narodna skupština RS-a izbacila iz zakona o blagdanima sporne stavke, ali bez obzira na to bošnjačka politika i dalje smatra "9. januar" neustavnim, dok ga republičkosrpska politika, uključujući oporbu, smatra ustavnim.
Bez obzira na ovaj ustavni rašomon, stvari bi se isto odvijale bez obzira na pravni status "Dana Republike Srpske" jer većina bitnih političko-pravnih pravorijeka koje je donio Ustavni sud nije ispoštovana. Kako je to netko jednom napisao, odluke Ustavnog suda BiH su poput švedskog stola s kojeg svaka od tri strane uzima ono što joj u tom trenutku odgovara, odnosno "poštuje" one odluke koje joj idu u prilog, dok one druge jednostavno ignorira.
Sličan je slučaj s presudom Ustavnog suda u vezi s toliko spominjanim Izbornim zakonom, koji bošnjačke stranke ne žele ispoštovati jer im smanjuje mogućnost izbornog inženjeringa. Je li Dragan Čović trebao biti taj dan u Banjoj Luci? Imajući u vidu kako su hrvatsko-bošnjački odnosi već odavno pali ispod točke ledišta te da se komunikacija svodi na razinu postupaka infantilne djece koja svakim svojim potezom žele tek napakostiti jedno drugom, najbolje je odgovoriti protupitanjem: Jesu li Bošnjaci morali izabrati Hrvatima svoga člana Predsjedništva, nesretnog Željka Komšića?
Zatim, u kojem je svojstvu Dragan Čović bio u Banjoj Luci? Naime, Čović trenutačno ne obavlja nikakvu dužnost, tako da je u Banjoj Luci mogao biti isključivo kao predsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a, što je u svom reagiranju poprilično hladno naglasio hrvatski premijer Andrej Plenković, koji zasigurno ne stoji iza ovog posjeta, iako je u hrvatskim medijima najviše prozivan u vezi s tim. O tome najbolje svjedoči smjena hrvatskog veleposlanika u BiH Ivana Del Vechija, koji se također, na opće čuđenje, ukazao na svečanoj akademiji u Banjoj Luci.
Misliti kako je sad već bivši hrvatski veleposlanik na svoju ruku otišao u Banju Luku, i to spornog 9. siječnja, u najmanju je ruku naivno, tako da se s velikom sigurnošću može pretpostaviti kako se ovdje radi o političkom obračunu unutar hrvatskog HDZ-a, odnosno o "obračunu" proruske i proameričke struje, da to tako nazovem. Pojedini sarajevski mediji dovodili su u proteklom periodu u vezu Milijana Brkića s proruskim energetskim lobijima te tvrdili kako on tu politiku provodi preko Dragana Čovića i Milorada Dodika, kao Putinova glavnog povjerenika na Balkanu. Je li Del Vechio "žrtva" jedne slične politike?
U hrvatskim medijima, pogotovo onim "lijevo-liberalnim", najveća pozornost posvećena je "neprincipijelnoj koaliciji Dodik-Čović". Naravno, ovdje se ne uzima u obzir kompleksnost BiH, jer je Dodik naprosto većinski izbor srpskih glasača u BiH, a da bi vlast uopće mogla funkcionirati, toj koaliciji će morati kad-tad pristupiti i netko s bošnjačke strane, bez obzira na to koliko istrajavali u svom iracionalnom "pravedničkom bijesu".
U tom grubom medijskom pojednostavljivanju koje dominira hrvatskim medijima kada je riječ o situaciji u BiH, a zapravo se u biti svodi na unutarhrvatske političke relacije, zaboravlja se jedno: Što je alternativa Miloradu Dodiku? Ostaje jedino SDS, kao glavna oporbena stranka.
Uoči prošlih izbora, krajem rujna 2018., Vukota Govedarica, aktualni predsjednik SDS-a, izjavio je: "Ja bih zamolio Sonju i Ljilju (kći i supruga Radovana Karadžića, op.a.) kad se čuju sa svojim ocem i suprugom te našim prvim predsjednikom, da mu prenesu pozdrave i da mu prenesu da je budući predsjednik Republike Srpske rekao da će sličiti na njega, a da neće sličiti na onoga ko danas vodi Republiku Srpsku".
Dakle, alternativa Miloradu Dodiku, koja je bošnjačkim strankama itekako prihvatljiva, je ni manje ni više nego bezlični klon ratnog zločinca Radovana Karadžića.Dakle, događanja u Banjoj Luci 9. siječnja možemo promatrati i iz aspekta složenih geopolitičkih igrica koje se vode u i oko BiH, koji su doveli zemlju u političku i svaku drugu pat-poziciju.
S jedne strane odbijanjem Milorada Dodika da odledi procese pristupanja BiH NATO savezu, a s druge blokiranje izbora Zorana Tegeltije iz Dodikova SNSD-a na mjesto predsjedatelja Vijeća ministara BiH od strane dva bošnjačka člana Predsjedništva, Željka Komšića i Šefika Džaferovića.
A svako uklanjanje Milorada Dodika iz političkog života BiH "vaninstitucionalnim putem" teško je izvedivo, što se vidjelo i iz aktualnog "slučaja Dragičević", iz kojeg je Dodik izašao politički ojačan, pogotovo danas, nakon premoćne pobjede njegove stranke na svim razinama, a treba imati u vidu kako je autoritet "međunarodne zajednice" danas niži nego ikad, ponajviše zbog Trumpove herostratske politike.
