Što god mislili o Ivanu Pernaru, o Živom zidu, o bilo kome i bilo čemu, u jednoj stvari Pernar ima pravo: Božo Petrov će doista moliti Boga da se Pernar ne pojavi u Saboru. Iskreno govoreći, malo kome će zbog toga biti žao Petrova. Pernarov problem je, međutim, u tome što je još i prije nego što je postao saborski zastupnik započeo rijetko viđenu seriju zaletavanja u izjavama, u krivim procjenama i iskazivanju katastrofalnog nepoznavanja što mu sve u Saboru i pod kojim uvjetima stoji na raspolaganju kao zastupniku. Osobi koja nije ni neobrazovana ni ograničena apsolutno nije trebalo još prije dva tjedna, 5. listopada, optuživati novinara N1 za to što mu je "upao u riječ kao saborskom zastupniku".
Prva stvar koju Pernar nije razumio bilo je da saborski zastupnik postaje tek polaganjem zakletve u Saboru, pukim proceduralnim činom, ali ipak takvim koji označava trenutak kojim stječe legitimitet zastupnika u parlamentu Republike Hrvatske. Druga stvar koju nije razumio bilo je to da pošteni novinar, ako smatra da je novinarski opravdano nekome uskočiti u pola riječi, onda će on to učiniti pa makar s druge strane imao samu predsjednicu, Boga ili Božu Petrova. Uostalom, upravo s takvim stavom Ivan Pernar je na prvom zasjedanju Sabora oštro iskritizirao Petrova. Zapravo ga je popljuvao kao licemjera zbog nekonzistentne politike Mosta, što je izazvalo ne malo oduševljenje i kod kolega i u javnosti.
Posebno zato što za njegov performans za govornicom Petrov nije imao želudac, te mu je oduzeo riječ. Nije Pernar do toga stigao, ali je očito bila riječ o tome da im nakon registriranja stranaka na mnoštvo varijacija na temu "HSS", "HSP", ali i drugih stranaka, Ministarstvo uprave pod Mostom nije dopustilo registriranje "Živog zida Ivan Vilibor Sinčić". Još ranije Pernar je inače izvrsnu priliku za poentiranje uprskao praktično diletantski, kad je objavio usporedbu cijena ručka u restoranu Sabora i u studentskoj menzi.
I tu je propustio primijetiti da zapravo nije čak niti imao pravo jesti u saborskom restoranu jer još nije postao zastupnik. A kad je već jeo, doista mu nije trebalo uspoređivati cijenu ručka u studentskoj menzi – u bruto, punom iznosu, bez odbijanja subvencioniranog dijela. Time ne samo što nije ispao u pravu, nego se i osramotio propustom da uoči taj "sitni" detalj.
A zbilja mu nije trebalo. Jer sve da je netko u ovoj zemlji i pao s Marsa, činjenica da kompletan ručak ljudima koji imaju saborske plaće i niz pogodnosti koje sežu sve do povlaštenih mirovina i otkaznih rokova od cijele jedne godine, svima je savršeno jasno da je takvima cijena od 18 kuna na račun hrvatskih građana besmisleno niska, sve do granica uvrede tih istih građana. Čemu onda i kog vraga promašena potreba uspoređivanja sa studentskom menzom!? No, dobro. Pernar je sve to preživio, nitko ga u medijima nije razapeo i napokon je ušao u Sabor. Tamo ga je Peđa Grbin s pravom branio kada je Miro Bulj, čak i gore od Pernara, skretao s teme malo prije nego što je predsjednik Sabora Petrov Pernara potjerao u klupe. Petrov Bulju nije ni prigovorio.
A, taj isti Bulj je do te mjere polupao lončiće da si je dao za pravo čak i to da umjesto predsjednika Sabora tumači hitnost postupka u Saboru, iako do danas nije uspio uvjeriti javnost niti u to da je u stanju s razumijevanjem prožvakati hrvatski ustav. Pernar je poentirao i s glasanjem za Milanku Opačić kao potpredsjednicu Sabora, jer su "žene u ovom Saboru doista podzastupljene".
Imao je čak potpuno pravo vaditi krv na slamku Mostu i HDZ-u kao vladajuću većinu koja je doista bezobrazno dovela pred gotov čin tek ušetale zastupnike u glavnu saborsku dvoranu da glasaju o zakonima u hitnoj proceduri, a da nisu stigli niti ocijeniti koliko je snop papira s tim zakona uopće težak. Kamoli da još i pročitaju, pa i prouče te zakone. To što ga je Nikola Grmoja već uočio kao "faktor koji će ih u Saboru sve terorizirati", može mu biti samo kompliment.
Da nije opet tog Pernarovog sindroma. Pernar si je zabio neviđeni autogol kad je digao glas protiv glasanja u hitnoj proceduri o pravobraniteljici za osobe s invaliditetom, jer su, bunio se, "rokovi prekratki" i zato "tko je uopće stigao proučiti predloženu osobu". Mora da je u tom trenutku bilo jako lijepo biti na mjestu Petrova koji je dočekao svoj trenutak za vidati si rane, te mu je zen-franjevački mirno objasnio da je riječ o reizboru, dakle, svima već poznate osobe.
Pa onda i trenutak u kojem je Pernar Petrova krenuo diskreditirati kao psihijatra, uz opasku da je psihijatar bio i Jovan Rašković. Pernar očito ne razumije da psihijatri, oni koji znaju svoj posao i imaju neophodnu kombinaciju suosjećanja i racionalnosti, svakodnevno u svijetu spašavaju milijune života. A onda se na bis još i pozvao na, o Isukrste, propagandni uradak Scijentološke crkve "Psihijatrija, industrija smrti" kao na relevantni dokumentarac.
Pernar je time pokazao da ne razumije da, koliko god građani ove zemlje imali već čir na dvanaesniku zbog koalicijskog ne-koaliranja Mosta, Mostovog sudjelovanja u vladi Tima Oreškovića, kojekakvih ovjeravanja obećanja kod javnog bilježnika i mnogočega drugog, da je ovakvo rafalno zalijetanje u niz gafova u Saboru već viđeno mnoštvo puta i da na tome još nitko nikada nije profitirao. Još od "mudraca za madraca", "ko je jamio, jamio je" i mnoštva sve sile ranijih političkih redikula koje su velike stranke koliko toliko kontrolirale. Odnosno, nije mu jasno da se dovodi u veliku opasnost da se počne srozavati na razinu političke redikuloznosti čak i jednog Mosta kojega s tolikim žarom napada.
