Počinjem ovaj tekst već nekoliko puta i brišem. Preblizu stojim krugu vukovarske bolnice i previše me dotiče sve ono što se tamo događa, jednim dijelom zbog moje osobne priče koja se na čudan način isprepliće s inicijativom "40 dana za život", a još više zbog univerzalnog ljudskog iskustva, mučnine u želucu koja nastupi kada se suočite s nevjerojatnim nedostatkom empatije i velikom količinom laži i licemjerja. U jesen devedeset i prve godine sjedila sam u klupi zagrebačke Osnovne škole Medvedgrad, za vrijeme ratnog i privremenog života, s djevojčicom također iz Vukovara. Njezin otac bio je jedan od zapovjednika Vukovara koji je uspio izaći u proboju uoči pada grada, a poslije je bio zadužen za izdavanje potvrda onima koji su sudjelovali u obrani.
Moju majku je tada ispratio iz svog ureda riječima da je njezin muž u ratu čuvao fotelju i nosao torbu pederušu, ostavivši nas za neko vrijeme bez ikakve naknade za život, a između mene i kolegice u klupi trajno je poremećen balans njezinom tvrdnjom da mi je otac u nekom logoru u Srbiji i mojom zavišću na njezinoj sreći. Ona je danas voditeljica molitvene inicijative "40 dana za život – Vukovar" koja javno objavljuje podatke o ženama, naknadno tvrdeći da su fikcija, koje žele izvršiti legalno inducirani prekid trudnoće. Njezin otac je, nasreću, pukovnik u Hrvatskoj vojsci, moj se i dalje smatra nestalim, a moja majka me po drugi put zove telefonom i moli da ne pišem o tome, jer, znaš kakvi su to ljudi, i tko zna što oni još mogu napraviti.
Ja pokušavam sve to zapisati, odvojiti osobno od univerzalnog, i pobrojati sve laži kojima se članovi inicijative služe pod krinkom ljubavi za čovjeka. Za početak, laž broj jedan je da žele nekome pomoći. Stajati po dva sata dnevno ispred bolnice i izgovarati molitve, riječi smislene samo vjerniku, za nekoga o kome ne znaš ništa, za nekoga tko od tebe to nije tražio, zadirati u nečiji intimni život,
nije nikakva pomoć. Puno je bliže istini da u krugu bolnice stoje ljudi koji se nisu uspjeli realizirati na drugim poljima života, koji nisu u stanju kršćanski i u tišini drugima pružiti ruku, koji su toliko gladni ljubavi i pažnje da vjerojatni poremećaj ne mogu drugačije nahraniti nego ovakvim publicitetom. I u pravilu, to ne mogu sami, uvijek je potrebna gomila, stado, okupljanja, jer kao pojedinci ne postoje.
Tako ne prepoznaju ni druge oko sebe kao pojedince, niti individualne potrebe, niti priznaju vlastitu volju. Da u tome popuste, našli bi se nad ponorom osobne ispraznosti utopljene u zamišljenom kolektivnom identitetu. Druga je neistina izrečena od voditeljice inicijative Lidije Dugan da je osoba o kojoj su pisali na Facebooku fiktivna. To su izmislili ad hoc zbog pritiska javnosti i straha od kaznenog progona, koji je moguć zbog niza zakona koje su prekršili napisavši: "Najavljen je dolazak trudnice iz obližnjeg mjesta na pobačaj. Molimo sve molitelje da nam se pridruže u što većem broju sutra ispred vukovarske bolnice kako bismo je dočekali kao kraljevnu i pokazali koliko je vrijedna i kako smo spremni učiniti sve da joj pomognemo izabrati život."
Osim što je riječ o laži da je osoba izmišljena, poražavajuće je koliko nisu u stanju biti hrabri za svoju vjeru i zaista je braniti. Povuku se na prvu najavu mogućnosti sukoba sa zakonom i onda govore neistine jer oni ne vjeruju zaista, nisu ni odvažni ni čvrsti, samo gaje iluzije o vlastitoj dobroti koje im pruža površno shvaćeno kršćanstvo, ali su zato često nepametni. Kao dokaz tome postoji druga objava na njihovoj fejsbuk stranici, dva mjeseca prije "dočeka kraljevne" koju mediji nisu zapazili.
U kolovozu su dobili dojavu: "Hitna molitvena nakana, (navedeno ime žene u ovom tekstu ne želimo objaviti) nije odustala od pobačaja... sutra (10. 08. 2016.) ima dogovoren termin... pomolite se da joj dragi Isus razbistri um da se predomisli. Gospodine, smiluj se i pomozi tom nerođenom djetetu. Dijelite dalje da što više ljudi moli." Na profilu osobe koja je povezana s inicijativom nalaze se imena žena i datumi mogućih pobačaja.
Na fotografiji s prvog dana molitvenog bdijenja, takozvanim moliteljicama, jasno se vidi, pridružile su se i zaposlenice bolnice, što je problematično po nekoliko osnova. U trenutku dok tamo stoje ne pomažu onima kojima bi trebali jer su napustile radno mjesto na kojem se zaista spašavaju ljudski životi, neistina je, dakle, da im je stalo do ljudskih života. Nadalje, iako je inicijativa već mjesecima prisutna u medijima i koriste se agresivnim metodama usmjerenim prema ranjivim skupinama, tvrdeći da nekome pomažu, čudno je kako do sada nismo čuli još niti jedno svjedočanstvo. Nema niti jedne kraljevne koja je do sada javno zahvalila inicijativi jer joj je preokrenula život, nema dokaza da ju je prosvijetlila ili da im je vječno zahvalna na njihovu angažmanu.
Ako je spoznala Boga na način na koji oni predstavljaju spoznaju, ne bi je trebalo biti strah niti sram jer je konačno na pravom putu. Ujedno, to bi bio pravi poticaj za sve ostale žene koje bi možda slijedile njezin primjer. Unatoč toj logici, do sada nismo javno čuli niti za jedno preobraćenje. Možda zato jer se preobraćenja neće dogoditi tako da nekoga ponizite, prokažete ili posramite. Stvar je, na početku
i na kraju, u tome da oni postoje samo zbog sebe, sebi služe, sebi pjevaju, i hrane vlastite iluzije o sebi. Sebe veličaju, sebi se dive, a nametljivost, nepristojnost i glupost umataju u hrabrost smatrajući da im netko ili nešto daje pravo da sude drugima, da im se petljaju u život, bez imalo sposobnosti za empatiju.
A to je najveća povreda od svih, uvjerljivo najveća koju možete nanijeti drugoj osobi. Kao crtica s početka teksta, slika dviju djevojčica u medvedgradskoj osnovnoj školi koju sam nosila tako dugo, slika poniženosti, straha i srama koju je moja majka nosila tako dugo, o osjećaju koji je preživio do danas, koji umije zaprijetiti i nakon dva desetljeća samo zato, valjda vam je jasno, jer u svim tim slikama nije bilo niti zrna empatije. Upravo kao što je nema u srcima voditelja i članova molitvene inicijative "40 dana za život", a to prazno mjesto, kad izostanu empatija i pažljivost, gotovo u pravilu zauzmu licemjerje i laž.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Gospođo Ivana hvala vam što ste podjelili vaše osobno iskustvo. Prepoznao sam se u njemu jer sam imao slično iskustvo sa ljudima u Crkvi. Nastojim sljediti Isusa jer me voli i jer sebe smatram ranjenim i bolesnim. Uvijek sam bio ... prikaži još! šokiran i povrjeđen postupcima onih koji ga zaista sljede (100% Catholic - made in China). Poput vas vidim više oholog ponašanja nego ljubavi, i to zaista jest Istina. Žao mi je što nema više glasova poput vas u Katoličkoj Crkvi (nije mi namjera biti ironičan).
Zašto nekome smeta ako neki ljudi stoje ili sjede pored ulaza u bolnicu i pjevaju, mole se, šute ili pak bleje 'ko ovce? Zvali se oni inicijativa za ovo ili ono ili ne zvali se nikako zašto to u konačnici ... prikaži još! nekome smeta ako nisu zakrčili prolaz da se ne moće ući/izaći ???