Top News
295 prikaza

"Nisu puč suzbili borci za demokraciju, nego Erdoganovi vjernici"

Tayyip Erdogan
REUTERS
Još i prije nego što su odjeknuli prvi pucnji, stali su kružiti vicevi da je to Erdoganov lažni vojni udar

Guardianovu tursku kolumnisticu i novinarku Ece Temelkuran noć u kojoj je dio turske vojske pokušao državni udar podsjetio ju je na 12. rujna 1980., još jednu noć jednog ranijeg vojnog udara tijekom koje je kao osmogodišnjakinja prvi put doživjela osjećaj sveopće bespomoćnosti.

16. srpnja rano ujutro tursku djecu su probudili televizori, da bi ubrzo vidjela jednako tako preplašene roditelje. M i C, osam i šest godina stari, moji su poluamerički nećaci, sinovi mog brata. Trebali su se vratiti nazad kući u SAD jedan dan nakon što su se vratili od njihove "Babaanne" – moje majke, njihove bake.

Recep Tayyip Erdogan | Author: Murad Sezer/ Reuters/ Pixsell Murad Sezer/ Reuters/ Pixsell

M je pitao isto ono pitanje koje sam ja postavila 36 godina ranije: "Je li se nešto ružno dogodilo Turskoj? I tako je i on postao dio zlokobnog kruga povijesti zemlje uništene demokracije i neodgovarajućih pokušaja da ju se popravi. U mojoj voljenoj, ludoj zemlji, politička polarizacija, socijalna nejednakost i gubitak osjećaja za pravdu doveli su i do nereda 1960. i 1980. i danas.

Ali ovaj put ludilo je bez presedana čak i za Tursku gdje se apsurd odavno udomaćio. Noć je počela s nekoliko desetaka vojnika koji su blokirali most preko Bospora, vičući: "Idite kući! Ovo nije vojna vježba!" Zahvaljujući puču iz 1980., ljudi u Turskoj znaju kako izgleda pravi puč. Apsurd toga je značio da su se ljudi okupljali na društvenim mrežama i čak se i zafrkavali.

U posljednje dvije godine sarkazam je postao jedini način za emocionalno preživjeti u Turskoj. Neke šale su ukazivale na urotu. Mnogi su smatrali da je ovo odglumljen udar kako bi se legitimizirao više predsjednički nego parlamentarni sustav koji Erdogan odavno zagovara, sustav koji bi mu pribavio bitno veću političku moć.

Erdoganove pristalice na trgu Taksim u Istanbulu | Author: TUMAY BERKIN/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL TUMAY BERKIN/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL

Šale su prestale u trenutku kad su vojni lovci stali nadlijetati Ankaru i Istanbul. U Turskoj očekujemo da puč počne tako što vojska zarobljava političare i zauzima izvore vijesti. Umjesto toga, u noći 15. na 16. srpnja vladini dužnosnici, uključujući predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, pojavljivali su se na TV kanalima i pozivali javnost da podupre demokraciju protiv vojske.

Erdogan je komunicirao preko FaceTimea, njegovu poruku prenio je CNN Turk da svi izađu na ulice u centrima gradova. Malo tko je mislio da će podupiratelji vlade doista izaći na ulice, jer još otkako je Kemal Atatürk 1923. uspostavio modernu republiku, vojska je bila tradicionalno najpoštovanija, ako ne i najviše zastrašujuća institucija u Turskoj. No, od 1980. očito se puno toga promijenilo.

Mladi vojnici koji su ovaj put provodili puč, kojima je zapovijedala šačica generala, bili su skamenjeni od straha pred pobješnjelim pristalivama predsjednika. Nasuprot tome, nakon puča iz 1980. bivši šef CIA-e u Turskoj Paul Henze rekao je američkom predsjedniku Jimmyju Carteru: "Naši momci su to učinilil!"

Erdoganova slika uz Atatürkovu | Author: Lena Klimkeit/DPA/PIXSELL Lena Klimkeit/DPA/PIXSELL

A gledajući snimke sada, ljudi su na internetu komentirali: "Ovaj put njihovi momci nisu ti koji to rade." Ovaj puč je bio previše traljav da bi bio CIA-ino djelo, pa čak i po mjerilima turske vojske kakve smo viđali ranije.

Neki mladi vojnici su plakali suočeni s ljudima koji su vikali "Alahu Akbar". Način na koji se gomila suprotstavila vojsci bio je bez presedana. 1980. ljevičari su bili ti koji su se opirali, koje su zatvarali i na tisuće mučili. Sada islamisti grade novu konzervativnu i neoliberalnu Tursku. Ovaj put otpor pružaju oni koji su slijedili Erdogana još otkako je 1999. bio zatočen na četiri mjeseca zbog poticanja vjerske ideologije.

Recitirao je, naime, nacionalističku pjesmu u javnosti: "Minareti su naše bajunete/ Kupole su naši štitovi/ Džamije su naše vojarne/ Vjerni su naši vojnici." Tijekom noći ispunjene zvučnim udarima, pucnjavom i sirenama, s minareta su odzvanjale bez prestanka molitve za umrle. Kružile su gorki vicevi da je to "pogrebna molitva za Republiku Tursku kakvu poznajemo".

Erdogan | Author: Uli Deck/DPA/PIXSELL Uli Deck/DPA/PIXSELL

Erdoganovi pristaše, njegovi vjerni, stupali su prema centrima kako bi napali tenkove, premlaćivali mlade vojnike, navodno i rezali im grla noževima. Do tri ujutro većina je mislila da ćemo jutro dočekati bilo u vojnom ili u islamističkom režimu. Mnogi su bili uvjereni da će u svakom slučaju nastradati kritičari vlasti.

Kad su se objavile snimke uhićenih vojnika kako goli leže na podu, baš kao što su ljevičari ležali nakon puča 1980., vladine TV postaje to su nam predstavile na svoj način: "Naš narod spasio je demokraciju." Istina je da je naš narod zaustavio vojnike. Ali nije jasno je li to učinio iz ljubavi prema demokraciji ili zato što je, barem kod nekih, obožavanje vojske zamijenjeno vjerskom odanošću prema Erdoganu.

Lako je moguće da će proći i godine dok saznamo što se doista dogodilo. Prošlo je više od dva desetljeća dok smo čuli Paula Henze da je u puču 1980. svoje prste imala CIA. Slika iz 1980. za mene znači sliku mojih prestravljenih roditelja. Sjećam se osjećaja opće nesigurnosti i mojih pokušaja da ih zaštitim. Isto tako su u noći sadašnjeg puča M i C jurcali oko nas i pokušavali pročitati osjećaje na našim licima.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.