Gradnja nuklearne elektrane Krško (NE Krško) započela je 1974., četiri godine nakon što su Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkom projektu. Temeljio se na nuklearnoj tehnologiji poznate američke tvrtke Westinghouse. Službe državne sigurnosti Hrvatske i Slovenije detaljno su "pokrivale" taj važan projekt zbog brojnih američkih stručnjaka koji su sudjelovali u gradnji.
Dva su cilja. Prvi, zaustaviti infiltraciju američkih i zapadnih obavještajnih službi u NE Krško tijekom i nakon završetka. I drugi cilj, koji je određen nakon što je elektrana postala operativna, pratiti i onemogućavati djelovanja zelenih aktivista i medija u stvaranju javnog otpora nuklearnom programu SFRJ. Pogotovo nakon poznate katastrofe u Černobilu.
Taj tihi rat UDBA-e i aktivista trajao je od sredine 80-ih, a završio je službenim odustajanjem vlasti SFRJ od programa gradnje nuklearki.
Projekt gradnje NE Krško bio je jako složen, i to ne samo u tehničkom smislu. Primjerice, američki izvođači iz megatvrtke Westinghouse slali su u svoju centralu u Pittsburgh izvještaje o statusu projekta gdje su otvoreno naglašavali niz poteškoća s kojima su se susretali.
Dio tih internih dokumenata, koji su bili povjerljivi i namijenjeni samo šefovima Westinghousa u SAD-u, završio bi na stolovima tadašnjih visokih političara SR Hrvatske. Dijelovi američkog dokumenta "Ocjene Westinghousa o projektu" upućenog izvjesnom Simonsu, iz listopada 1975., dostavljen je republičkom i partijskom vrhu: Milki Planinc, Dušanu Dragosavcu, Ivi Perišinu, Jakovu Sirotkoviću, Ivi Bautoviću:
"Nema nikakve sumnje da je projekt Krško pun teškoća. Činili smo mnoge pokušaje da se isprave brojni problemi na taj način što smo poduzimali mjere čim su se problemi pojavljivali ili kroz pokušaje da se problemi predvide, da se na njih unapred upozorava... Ovom je metodom postignut slab uspjeh i za nas je došlo vrijeme da preispitamo proteklu godinu rada i razvijemo plan za budućnost. Pokušali smo, ovdje, da podijelimo probleme u glavne grupe i da izbjegnemo ulaženje u detalje. Detalji jesu potrebni, ali o njima možemo diskutirati i kasnije, a na ovoj istoj okosnici. Uključene su dvije republike. Stupanj kooperacije i razumijevanja na višim nivoima je diskutabilan (questionable). To je vrlo osjetljivo političko područje, gdje W. (Westinghouse, op. a.) ne bi mudro postupio kad bi pokušao bilo kakvu akciju za direktno rješavanje problema, ali unatoč tome, uvjeren sam da velik dio naših neprilika leži upravo ovdje", kaže se u američkom izvještaju.
Dio materijala SDS-a SRH prepričava stajališta američkih stručnjaka o tadašnjoem režimu i državnom uređenju.
'Od marginalnog je značaja, ali ovdje iznosimo kao ilustraciju niz privatnih političkih zapažanja "o socijalizmu" jednog američkog stručnjaka za kontrolu kvalitete izvedbe (Ernest Kuhn, inž.). On ocjenjuje, i o tome privatno piše u SAD, da nije točno kao što se proklamira da kod nas nema nezaposlenosti. To opisuje na primjeru svog osobnog prijatelja Jugoslavena, inženjera elektronike, koji ne može dobiti zaposlenja "jer ne pripada Savezu" (Komunističkoj partiji, op. a.). Napominje da je njegov izbor da traži i čeka radnu vizu. Zatim ističe primjer prijatelja profesora na Zagrebačkom sveučilištu koji svoje prihode mora dopunjavati sviranjem klavira u hotelu. Piše i o svom prijatelju studentu koji, iako loš student, već ima četiri ponude za zaposlenje, jer je sam lokalni sekretar u Savezu, jer mu je otac stari partizan i jer "ima veze". Nadalje, taj inženjer konstatira da program radničkog samoupravljanja u praksi ne radi. Glavni prigovor koji on nalazi jest da nadzorno osoblje u svim oblastima proizvodnje snosi veliku odgovornost, a istovremeno ima vrlo malo autoriteta i vlasti. Ovu tvrdnju naivno ilustrira primjerom nekih poslovodja čiji su se radnici unesrećili jer nisu slušali njegova upozorenja o zaštiti na radu, pa sada te poslovodje sjede u zatvoru. U cjelini uzevši može se konstatirati da ovi i ostali raspoloživi podaci samo ukazuju na potrebu za daljnjim radom na otkrivanju i dokumentiranju eventualnih klasičnih i drugih oblika obavještajnih aktivnosti američkih stručnjaka zaposlenih na ovom projektu'.
Među dokumentima Službe državne sigurnosti o gradnji NE Krško nekoliko je zapisnika iz 1982. o ispitivanju inženjera Hrvoja Šarinića (1935. – 2017.) i zaposlenika francuske firme za nuklearnu energiju Framatom. Šarinić je poslije, od 1991. pa do kraja devedesetih, bio jedan od najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj i najbliži savjetnik predsjednika države dr. Tuđmana.
Služba ga je ispitivala zbog njegove istaknute pozicije u francuskom nuklearnom lobiju, planova SFRJ o gradnji ukupno deset nuklearnih centrala i, konačno, širenja spoznaja SDS-a o djelovanju američkih obavještajnih službi u kontekstu gradnje Krškog.
Agenti SDS-a i autori izvješća, neki Radaković i Studen, tvrde kako inženjer Šarinić u SFRJ ne predstavlja samo tvrtku Framatom nego i cijelu francusku nuklearnu industriju. S dosta poštovanja pišu o Šariniću. Pokazalo se, kako stoji u izvještaju, da bolje poznaje problematiku čak i od nekih naših stručnjaka koji na njoj rade. Zaključak je da inženjer ima pristup jako upućenim izvorima.
Pripadnici Državne sigurnosti bilježe dojam kako je Šarinić ambiciozan stručnjak, veoma je zainteresiran da njegova firma dobije posao na izgradnji NE Prevlaci (nakon Krškog bila je odredjena izgradnja druge nuklearne elektrane, prve na teritoriju u SR Hrvatske, op. a.), a i gradnje budućih NE.
Taj je prvi susret završen Šarinićevom izjavom, gotovo deklaracijom, da se nikada nije bavio politikom (agent kaže da se Šarinić nikad nije riješio obiteljske traume kada se njegov otac, gradonačelnik Rijeke, ubio), ali da se osjeća patriotom jer je Jugoslavija njegova zemlja.
Na kraju razgovora obećao je da će nas diskretno obavijestiti ako bi mu netko ponudio da radi nešto što bi moglo štetiti Jugoslaviji, s obrazloženjem da on nije komunista, ali da je patriota. Ovakva Šarinićeva reakcija, konačno i ponuda nekog oblika suradnje (nikad nećemo saznati je li ponuda bila iskrena ili tek igrokaz da bi se preporučio za buduće poslove op. a.) izazvala je dosta interesa šefova SDS-a.
Procijenili su da se sa Šarinićem treba nastaviti kontakt, o čemu samo nekoliko dana nakon prvog razgovora izvještavaju načelnika Centra SDS-a u Zagrebu. Konačni cilj tajne službe bilo je vrbovanje Šarinića kao suradnika.
"Cijenimo operativno vrlo korisnim da se sa Šarinić Hrvojem, predstavnikom francuske firme Framatom i dalje održava kontakt. U vezi s tim, predlažemo da za njega izvršite detaljnu provjeru podataka radi šireg sagledavanja ličnosti i ocjene podobnosti za eventualno angažiranje, za suradnju..."
Na drugi razgovor s agentima SDS-a Šarinić je donio pisani izvještaj o kretanju cijena urana na svjetskom tržištu. Tome je dodao i rukom nacrtane sheme. Rekao je da je rudača koja se proizvodi u Žirovskom vrhu vrlo siromašna uranom i ta je proizvodnja neracionalna. Opravdana je samo u smislu političke autonomije koju Jugoslavija želi voditi na području nuklearne energije.
Prema Šariniću, utjecaj francuske državne politike na odlučivanje u Framatomu je presudan jer država raspolaže većinom uloženog kapitala, te mu je u tom smislu jasno da Milka Planinc (na funkciji tadašnje premijerke SFRJ, op. a.), koja putuje u Francusku ide u obilazak uglavnom nuklearnih postrojenja, te na ručak s direktorom Framatoma.
Spisak članova jugoslavenske delegacije bio je dan na čitanje i Šariniću, s time da mišljenje o sastavu delegacije u svjetlu posla kojim se bavi. Rekao je da s obzirom na funkciju posjeta u delegaciji nema pravih stručnjaka za nuklearni program. Najave gradnje prve nuklearke u Hrvatskoj, NE Prevlaka, te objave o pokretanju velikog programa gradnje još osam centrala u SFRJ, nisu impresionirale upućene stručnjake.
Šarinićeva tvrtka, recimo, procijenila je, a o tome je hrvatski SDS promptno izvijestio državne i partijske institucije, da se planovi izgradnje nuklearnih elektrana u Jugoslaviji neće realizirati u planiranoj dinamici te da na osnovu toga Jugoslaviju u 1993. godini očekuje veoma naglašena elektroenergetska kriza. imati prednost za posao gradnje nuklearke u SR Srbiji.
Inženjer Šarinić iznio je i svoju procjenu ukupnog troška za gradnju NE Prevlaka: 1,7 milijardi američkih dolara. Oko 800 milijuna trebalo bi, kaže on, pokriti kroz kompenzacijske poslove. Dojmljiv je dio Šarinićeva iskaza oko institucije mita. On to, bez neke nervoze, proglašava uobičajenom poslovnom praksom i u njegovoj tvrtki.
U ovako velikim poslovima, kao što je izgradnja nuklearnih elektrana, sve svjetske kompanije nastoje pridobiti ljude i davanjem mita. Mito se kreće u pravilu u iznosima od 3% na više od iznosa ugovorenog posla. S onim kojem se daje mito obično se sklapa ugovor o obavljanju određenih komercijalnih poslova, a novac se isplaćuje na konta obično u švicarskim bankama.
Primjerci ugovora koriste se unutar kompanije za pravdanje isplata, a čuvaju se kao strogo povjerljivi dokumenti, a ponekad se deponiraju također u švicarskim bankama. Izvor smatra da je takva politika Westinghousea bila prisutna i u izgradnji NE Krško, a da će ona biti prisutna i kod izgradnje NE Prevlaka, bez obzira koja zapadna kompanija dobije posao.
Da im se nađe, Šarinić je pripadniku SDS-a donio i jedan ispunjeni primjerak ugovora o mitu između osobe u Maroku i tvrtke Framatom. Rekao je Šarinić da će se svakako javiti Službi kada ponovo dođe u SFRJ. Otišao je i korak dalje. Piše da se ponudio, kada se definitivno vrati za četiri godine, da maksimalno pomogne u sigurnosnom pokrivanju gradnje nuklearnih elektrana.
Četiri godine kasnije Šarinić se zaista vratio u SFRJ koja je bila na rubu raspada. Nije bilo posla u nuklearnoj industriji, ali se namjestio u administraciji prvog predsjednika Tuđmana.
Dio dokumenata otkriva sukob SDS-a s dijelom medija u Hrvatskoj i Sloveniji koji ističu opasnosti zbog nuklearnih centrala:
Glavni zaplet odnosi se na objavljivanje dijelova iz studije o štetnosti gradnje nuklearnih elektrana i mobiliziranje javnog mijenja u Hrvatskoj i Sloveniji protiv nuklearne energije. Kroz ovu aktivnost, pod plaštem brige za "zdravu okolinu", želi se kompromitirati naš društveno-politički sistem, organe i tijela koji u tome sudjeluju, te dokazati nedemokratičnost sistema koji, po njima, onemogućava javnu raspravu i utjecaj građana na odlučivanje, te se svjesno manipulira podacima i odlukama. Cilj ukupne aktivnosti je i održavanje potrebnog, provociranog nivoa osjetljivosti građana na korištenje nuklearne energije, a na osnovu stalnog ponavljanja posljedica "černobilske katastrofe", te na tom temelju, građenje takvog raspoloženja da javno mnijenje a priori odbacuje mogućnost korištenja nuklearne energije. Pri tome se tendenciozno koriste i sve informacije o eksploataciji NE Krško, problemi se predimenzioniraju, a pozitivni izvještaji dovode pod znak sumnje, dio je izvještaja Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH, Služba državne sigurnosti, III. odjela u Zagrebu iz travnja 1987.
Služba piše da je radnjama i mjerama potvrđena pretpostavka da redakcije Omladinskog radija 101 i tjednika Danas imaju spomenutu studiju:
'Podaci iz Studije korišteni su dana 2. 3. 1987. u emisiji "Krezubi trozubac". Voditeljica emisije bila je Novak Hloverka, a novinar koji je obrađivao temu Tarabić Vlado. U prilogu vam dostavljamo reprodukciju navedene emisije. Poduzeli smo mjere da se zaustavi objavljivanje članka s podacima iz studije u tjedniku Danas 24. 3. 1987., međutim, s obzirom na to da je dana 20. 3. 1987. dio podataka korišten u NIN-u, ocijenili smo da objavljivanje članka u tjedniku Danas više ne treba sprečavati, objašnjava se u dokumentu. Služba je pedantno rekonstruirala okolnosti pod kojima je studija iz Slovenije završila u Hrvatskoj, tko ju je ustupio novinarima, tko je trebao pisati članke u novinama, ali nije i zašto nije, a tko konačno jest...
Podatke iz Studije Š. je u Danas namjeravao plasirati preko Slavenke Ilić-Drakulić. Materijale je u Danasu objavila novinarka Lovrić Jelena, kojoj je najvjerojatnije materijal ustupila Slavenka Ilić Drakulić... Analiza prikupljenih operativnih saznanja potvrđuje da je objavljivanje podataka iz Studije dio šire aktivnosti pojedinaca i grupa u pravcu obustavljanja ili usporavanja realizacije jugoslavenskog nuklearnog programa – legendirana brigom za zaštitu čovjekove okoline.
U ovu aktivnost uključena su lica koja djeluju s pozicija građanske desnice, locirana među studentima i omladinom, s pokušajem da se aktivnost legalizira kroz neka tijela društveno-političkih organizacija i zajednica (SSRN i SSO – sekcije za zaštitu i unapređenje čovjekove okoline). Centralnu, izvršnu grupaciju u Zagrebu čine lica u grupaciji SVARUN (Škorić Ivica, Perasović Benjamin, Teršelić Vesna i dr.). U aktivnosti prevladava pristup kojem je cilj stvaranje nepovoljne klime u širom masama, za prihvaćanje izgradnje nuklearnih elektrana.
U tu se svrhu koriste sredstva javnog informiranja Omladinski radio 101, tjednik Danas, javne tribine, izrada i rasturanje letaka i štampanih brošura itd. Karakteristično je da u grupaciji SVARUN, stvaranje antinuklearnog raspoloženja i aktivnosti u vezi s tim, predstavlja samo dio ukupne aktivnosti, jer se grupacija intenzivno bavi i drugim područjima društvenog, privrednog i političkog života u cilju traženja načina da se po svaku cijenu kompromitira i slabi naš politički sistem, pa je u aktivnosti grupacije prisutno i sljedeće: povezivanje s alternativnim pokretima u SR Sloveniji, prije svega oko Mladine, podrška "civilnom služenju vojnog roka", podrška stavovima Mladine u vezi Titove štafete, kontakti s Matvejević Predragom (OO) u vezi peticije Fonda solidarnost, pokušaj da se jugoslavenski izvoz oružja prikaže kao licemjerna vanjska politika i dr.
U ovim okvirima eksploatira se i slučaj s institutom Ruđer Bošković, polazeći od toga "da neodgovorni u Institutu bez ikakvih skrupula grade tajanstveni deponij za nuklearni otpad u svom dvorištu", s ciljem da se pred međunarodnom javnošću kompromitira Jugoslavija kao zemlja koja želi tajno proizvesti nuklearno oružje, što može imati šire negativne posljedice za transfer nuklearne tehnologije u zemlji. U ovoj aktivnosti pojedinaca iz grupacije u Zagrebu ostvaruju se i kontakti sa stranim državljanima u Austriji i SR Njemačkoj (Schmidl Barbara, Schmidt Herber), nekim licima u Švedskoj (Olson Tomas i Wastende), te s istomišljenicima u Ljubljani (Petrerič Mladen – Gido, Bekše Ingrid, Tomo Gregor, Zavrl Franc) i Beogradu (Matić Veran). '
Nota bene, teški rat završio je pobjedom aktivista. Prije raspada SFRJ uveden je moratorij na gradnju nuklearnih centrala.
