Top News
393 prikaza

O ratu u Ukrajini - Oleksandr Bojčenko: Zašto?

Alkis Konstantinidis/REUTERS/PIXSELL
Tjednik Express iz tjedna u tjedan objavljivat će eseje, kolumne, prozne ili pjesničke zapise suvremenih ukrajinskih pisaca i pjesnika u izboru Dariye Pavlešen

Čini se da dvama klasičnim pitanjima "velike ruske književnosti" - Tko je kriv? i Što da se radi? - "obični Rusi" počinju dodavati i treće. Naime, prije neki dan naišao sam na snimke poruka s društvenih mreža stanovite Ekaterine Babujeve (Akulove). U prvoj, jednostavna ruska Ekaterina, s jednostavnom ruskom interpunkcijom, piše: "Uskoro neće biti nikakve Ukrajine... dočekujte goste, Hohljari (1)". Međutim, u drugoj se više ne obraća nama, Hohljarima, nego izravno Bogu: "Nema više moga dragog... Bože... zašto???"

Ne, ne mislim da će "obični Rusi" zajedno s "velikom ruskom književnošću" pronaći pravi odgovor na to pitanje. Upravo sam se sjetio da sam 2014. preveo priču Tadeusza Borowskog, u kojoj antijunak također ne shvaća zašto ga je zadesila takva sudbina. Dakle, ovo je ta priča, samo u malo skraćenom obliku.

SCHILLINGEROVA SMRT

Godine 1943., stariji narednik SS-a, Schillinger, bio je Lagerführer, odnosno glavni zapovjednik muškog radnog sektora D u logoru Birkenau, koji je pripadao divovskom kompleksu većih i manjih logora razasutih po Gornjoj Šleskoj; administrativno je bio podređen glavnom koncentracijskom logoru u Auschwitzu. Schillinger je bio prilično nizak, snažne tjelesne građe, punog, natečenog lica i svijetle, glatko zalizane, kose poput lana. Oči su mu bile svijetloplave, uvijek pomalo škiljave, usne stisnute, a obrazi blago podignuti u naletu razdražljivosti.

Schillinger je vladao logorom D pomno i samostalno. Neumorno se vozio biciklom stazama unutar logora, uvijek neočekivano izranjajući tamo gdje ga je najmanje trebalo. Snažno je udarao rukom, poput kijače, s lakoćom smrskavao čeljusti i do krvi tukao žrtve.

Bio je neumoran u svojoj budnosti. Često je posjećivao druge dijelove logora, izazivajući paničan strah među ženama, Romima i glavešinama iz Effektenkamera, najbogatijeg sektora Birkenaua, gdje se odlagala imovina žrtava ubijenih u plinskim komorama. Također je nadzirao timove, radeći unutar velikog Postenkettea (2) i nenadano pretražujući odjeću zatvorenika, cipele kapoa i torbe esesovaca. Osim toga, Schillinger je često posjećivao krematorije i uživao gledajući kako ljude guraju u plinske komore. Njegovo se ime izgovaralo uz imena Palitzscha, Krankemanna i mnogih drugih ubojica iz Auschwitza, koji su se hvalili da su vlastitim rukama - šakama, palicama ili oružjem - ubili na desetke tisuća ljudi.

U kolovozu 1943. logorom se pronijela vijest da je Schillinger poginuo u nerazjašnjenim okolnostima. O tom su događaju kružile razne, navodno istinite, ali potpuno proturječne priče. Osobno sam bio sklon vjerovati poznaniku, predradniku iz specijalne jedinice, koji mi je jednog popodneva, sjedeći sa mnom na kutiji i čekajući pošiljku kondenziranog mlijeka iz skladišta romskog logora, ispričao o okolnostima smrti starijeg narednika Schillingera:

- U nedjelju, nakon podnevne prozivke, Schillinger se odvezao u dvorište krematorija da posjeti našeg šefa. Međutim, šef nije imao vremena jer su s rampe upravo pristizali prvi kamioni będzinskog kontingenta. Ti i sam, brate, znaš da je preuzeti kontingent i narediti mu da se skine, pa ga potom uvesti u ćelije - težak posao koji zahtijeva veliku, da tako kažem, taktičnost. Svatko dobro zna da je - sve dok se za ljudima vrata ćelije ne zatvore - zabranjeno je zavirivati u njihove krpice, zabranjeno je po njima kopati, a posebice je zabranjeno pipati gole žene. Već i sama činjenica da se žene moraju skidati dogola zajedno s muškarcima predstavlja pridošlicama veliki stres. Zato primjenjujemo metodu velike žurbe, kao da imamo pregršt posla u tobožnjoj kupaonici. Na kraju, zaista ih moramo požuriti kako bismo imali vremena tretirati plinom jedan kontingent i očistiti ćeliju od leševa prije nego što dođe drugi.

Predradnik je malo ustao, podmetnuo si jastuk, spustio noge s kutije i, zapalivši cigaretu, nastavio:

- Dakle, brate, imali smo kontingent iz Będzina i Sosnowieca. Ti su Židovi savršeno dobro znali što ih čeka. Dečki iz posebnih jedinica također su bili nervozni, neki su bili rodom iz tih krajeva. Bilo je slučajeva da su im dovozili rođake ili poznanike... Kontingent je bio uznemiren, nisu to bili trgovci iz Nizozemske ili Francuske koji su razmišljali o pokretanju posla u logoru Auschwitz. Naši su Židovi svega bili svjesni. Zato je bilo puno esesovaca, a Schillinger je, vidjevši što se događa, izvukao revolver. I sve bi prošlo kako treba da se Schillingeru nije svidjelo jedno tijelo. Doista, klasična figura. Možda je zbog toga i došao k šefu. Ukratko, prišao je ženi i zgrabio je za ruku. Tad se gola žena iznenada sagnula, zagrabila šaku pijeska i bacila mu ga u oči, a kad je Schillinger vrisnuo od boli i ispustio revolver, žena ga je podigla i nekoliko puta pucala mu u trbuh. Zavladala je panika. Goli su ljudi, vrišteći, krenuli na nas. Žena je još jednom pucala na šefa i ranila ga u lice. Tad su se i šef i esesovci dali u bijeg, ostavili su nas same. Ali, hvala Bogu, snašli smo se. Palicama smo otjerali kontingent u ćelije, zatvorili vrata i pozvali esesovce da puste ciklon. Ipak smo ljudi od iskustva.

- Ja, ja, naravno.

Schillinger je ležao potrbuške i grebao prstima tlo od boli. Podigli smo ga i ne odviše pažljivo odnijeli do auta. Cijelim je putem stenjao kroz stisnute zube: O, Gott, mein Gott, was hab' ich getan, dass ich so leiden muss? - "O, Bože, moj Bože, što li sam to učinio da moram toliko patiti?".

- Ali da čovjek nije u stanju shvatiti do samoga kraja - rekao sam odmahujući glavom. - Kakva li čudna ironija sudbine.

-----------------------------------------------------------------------------

1 Pejorativan naziv za Ukrajince.

2 Postenkette - lanac stražara koji okružuje logor ili radno mjesto

 | Author:

Oleksandr Bojčenko (rođen 15. prosinca 1970. u Černivcima), pisac, književni kritičar, prevoditelj i esejist.
Od 1992. do 2008. držao je nastavu strane književnosti kao docent na Sveučilištu u Černivcima, suurednik je internetskog časopisa Vlak 76, kolumnist Ukrajinskog časopisa (Prag), časopisa Zemlja (Kijev), novina Mladi Bukovinac i drugih.
Od 2008. posvećuje se kreativnom radu: umjetnički je urednik nekoliko desetaka knjiga, autor šest zbirki eseja i nekoliko stotina publikacija u znanstvenim časopisima, prijevoda na ukrajinski s poljskog i ruskog. Član žirija Knjiga godine do 2002. Dobitnik nagrade Knjiga godine u nominaciji za najboljeg medijskog kritičara. Godine 2015. dobio je nagradu Jurij Ševeljov za knjigu 'Više/Manje', za umjetničke i znanstvene eseje. Dobitnik nagrade Knjiga godine (za knjigu eseja 'Nešto poput Chautauqua', 2003.).
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.