Nije trebalo otići u Knin ili Čavoglave, nije trebalo 5. kolovoza biti na “the mjestu” s kojeg je u visokoj razlučivosti Hrvatska radio televizija prenosila središnju proslavu vojno-redarstvene akcije Oluja, dovoljno je bilo pogledati kroz prozor dnevne sobe u prosječnom hrvatskom gradiću, s prosječnom, nalik trgu, praznom površinom na kojoj se organizirala lokalna proslava da bi se vidjelo naslijeđe, važnost i dignitet Domovinskog rata.
Prije dva tjedna trebalo je samo razmaknuti zavjese da bi se vidjela prava vrijednost najskuplje riječi – dignitet - i na što se taj pojam sveo u režiji domoljuba na vlasti.
Pripreme su započele ujutro. Najprije stižu duge drvene klupe, uglavnom sajamske funkcije, na kojima ljudi sjede u nizu, zbližavajući se i lijepeći se prolivenim pivom kako proslava odmiče. Postavljaju se štandovi s velikim količinama alkohola i jedna do dvije kotlovine, ovisno o veličini predviđene proslave.
Pušta se glasna glazba s repertoarom od tri ili četiri izvođača od kojih dominira onaj koji je, zbog svojeg umjetničkog rada, imao višegodišnju zabranu ulaska u Švicarsku te čiji svaki koncert, bilo u domovini ili vani, biva popraćen kaznenim prijavama. Bilo izvođačima, bilo posjetiteljima.
Glazba je toliko glasna da je posve nevažno što se proslava događa u urbanijem dijelu gradića i da stanovnici okolnih zgrada čitav dan ne mogu misliti od nevjerojatne buke. Ili samo ne vole Hrvatsku.
Eventualna urbanost neke sredine koja podrazumijeva da javni prostor, pa tako i decibeli u njemu nisu u vlasništvu samo jedne skupine ne ulazi u razmatranje. Urbanisti također ne vole Hrvatsku.
Osim glazbe, najfrekventnija je kletva koja se čuje iz okolnih kafića ona upućena Bogu. Kako dan odmiče, kletva svoje mjesto pronalazi u svakoj drugoj rečenici.
Zbog prevrnute stolice, zbog visoke temperature, zbog glupe žene, zbog vrelog ulja, a može i zbog oduševljenja govorom iz Knina. Ponavlja se kao mantra, posve neusklađena sa službenim folklorom proslave Oluje, a to je: sveta misa za Domovinu, blagoslivljanje svetom vodom, potvrda udjela Božje pomoći u oslobađanju okupiranog hrvatskog teritorija.
Zatim djeca i obitelji. Lagano se okupljaju u predvečerje, djeca neumorno skaču i udaraju po postavljenoj bini iza koje stoji transparent koji podsjeća na dane ponosa i slave.
Pokašavaju što jače udariti nogama, topčući do iznemoglosti, kako bi što jače odzvanjalo, tu i tamo prasne pokoja petarda.
Roditelji stoje sa strane, majke taj dan nisu kuhale, za mali novac konačno će pojesti nešto vani, jer s troje djece hrvatskoj prosječnoj obitelji zbog naslijeđa privatizacije nije običaj otići u restoran.
Tada dolazi bend koji će u nekoliko setova zabavljati okupljene.
Melodije već na tonskoj probi podsjećaju na one iz prezrene susjedne države čija se zastava, na važnijem mjestu, upravo spaljuje. Od organizatora i posjetitelja na to nitko nema prigovora.
Bend ima bežična pojačala, dobra ekonomska situacija takvih trash sastava koji sviraju uglavnom jeftinu folk muziku s primjesama popa govori mnogo o situaciji umjetničke glazbe u društvu. Danas nije njihov dan.
Državna obilježja. Prevladavaju ona iz pretprošlog režima, prvo polje bijelo na majicama je “must have”, kao i što mrkije, što crnje, što je više moguće prijeteće boje za one koji možda vole crvenu.
Ili samo ne vole crnu, pa ne vole ni Hrvatsku. Zatim slijedi govor povodom obilježavanja obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja koja je oslobodila okupirane dijelove Hrvatske i pružila nam nadu da ćemo napokon imati svoju državu, uređenu i prosperitetnu, bolju od one bivše, slobodnu za sve građane koji u njoj žive.
Nema prethodne najave ili znaka, glazba iz kafića i dalje svira, ljudi na udaljenijim klupama ne daju se prekinuti u razgovorima. Djeca i dalje tabanaju po pozornici, samo se malo udaljivši kako se govornik popeo.
Govornik nije vičan držanju govora, ne zna najbolje procijeniti udaljenost od mikrofona, pa njegove riječi gusto odzvanjaju od okolnih betonskih površina, sudaraju se s vlastitom jekom, u njima nema uvoda, teme i zaključka, ima puno gnjeva, ima malo alkohola, ima testosterona i ima ranjenosti. Neshvaćenosti.
Osim toga, ništa drugo se ne može čuti ili razlučiti. Ima nelagode kod nekih u publici, možda zbog glasnoće ili prijetećeg tona, a možda zbog toga jer ne vole Hrvatsku. Baš na takav način.
A možda i nisu Hrvati. Pljesak po završetku je slab. Razvodnjava se između kompleksa zgrada, između djece na biciklima, između kotlovina i piva, između običnih aktivnosti koje ljudi rade na svojim balkonima, ne naročito zainteresirani.
Govornik je crven u licu i silazi dolje. Neki ga tapšu po leđima. Ubrzano se udaljava od bine vukući đonove japanki po betonu.
Ima na sebi još i bermude, jedan malo dalje od njega koji pleše sa ženom ima ručnik oko vrata. Sad je opet muzika, nerazlučiva, uglavnom ista kao i do sada, s izvođačima vjerojatno nepoznatima ZAMP-u.
Nekoliko žena se grli i formiraju nešto kao kolo. Djeca najviše plešu. Nije ih briga, djeca su. Oluja je za ostajanje vani iza deset. Vrhunac, netko pali baklje.
Tihi stanovi osvjetljeni su crvenim svjetlom vatre, kroz prozor se uvlači dim, boje se mijenjaju, ali pitanja ostaju ista. Jedno od njih, gdje je nestalo dostojanstvo?
Ima nešto obrnuto proporcionalno u korištenju tog pojma u modernoj Hrvatskoj. Što ga se više zaziva, ono, čini se, postaje sve nevidljivije.
Prosvjedna akcija dijela branitelja koja se odvijala ispod šatora u Savskoj više od godinu dana, od svojih organizatora, sažimala se u pojmu dostojanstva, najčešće pitanje tadašnjoj crvenoj garnituri bilo je gdje su bili ‘91. Za jeftine plastične perle lažnog dostojanstva Hasanbegović, Plenković, Grabar Kitarović i ostale nove zvijezde desnice pošteđene su svakog propitivanja.
Ali ono čega nisu svjesni, dok utapaju ostatke društva u kiču, pivu, japankama, fašizmu i petardama, kao bumerang će im se vratiti sva ona sranja koja su sa svojim ideološkim prethodnicima napravili zadnjih dvadeset godina.
