U stotoj godini života, u svojem domu u Torre in Pietra pokraj Rima, preminula je Maria Sole Agnelli, ključna figura jedne od najmoćnijih industrijskih dinastija Europe, javlja Euronews. Kao sestra legendarnog Giannija Agnellija i unuka osnivača Fiata Giovannija Agnellija, provela je čitavo stoljeće kao tihi, ali iznimno utjecajni stup obiteljskog poslovnog carstva. Njezin život bio je isprepleten politikom, biznisom, strašću prema konjima i diskretnom moći koju je crpila iz značajnog vlasničkog udjela u tvrtki koja kontrolira divove poput Stellantisa, Ferrarija i Juventusa.
Rođena 9. kolovoza 1925. godine, Maria Sole bila je četvrta kći Edoarda Agnellija i Virginije Bourbon del Monte. Njezino djetinjstvo, provedeno u raskoši torinskog visokog društva, obilježile su i duboke obiteljske tragedije. Otac Edoardo poginuo je u zrakoplovnoj nesreći 1935., a majka Virginia u automobilskoj nesreći deset godina kasnije. Ostavši siročad, Maria Sole i njezina braća i sestre – Clara, Susanna, Gianni, Giorgio, Cristiana i Umberto – postali su neraskidivo povezani, predodređeni da zajedno nose teret i slavu prezimena Agnelli. Kao unuka Giovannija Agnellija, osnivača tvornice Fabbrica Italiana Automobili Torino (Fiat), odrasla je u epicentru talijanske industrijalizacije. Dok je njezin brat Gianni postao karizmatični vođa i zaštitno lice obiteljskog biznisa, poznat kao "L'Avvocato" (Odvjetnik), Maria Sole je gradila svoj utjecaj daleko od očiju javnosti. Njezina uloga nije bila operativna, već vlasnička i strateška, što ju je činilo jednim od najvažnijih glasova unutar obitelji.
Neočekivani ulazak u politiku i posvećenost zajednici
U vrijeme kada su žene u talijanskoj politici bile rijetkost, Maria Sole Agnelli napravila je hrabar iskorak. Godine 1960. izabrana je za gradonačelnicu malog umbrijskog grada Campello sul Clitunno, dužnost koju je obnašala punih deset godina. Tijekom njezinog mandata, fokus je bio na modernizaciji područja s jakom poljoprivrednom tradicijom. Njezina administracija ulagala je u poboljšanje cesta, izgradnju škola i unaprjeđenje ključnih javnih usluga. Posebnu je pažnju posvetila zaštiti lokalnog krajolika, ponajviše očuvanju Fonti del Clitunno, prirodnog bisera regije. Taj pristup, koji je spajao očuvanje prirode i dugoročni ekonomski razvoj, postavio je temelje za razvoj turizma usmjerenog na povijesnu, kulturnu i gastronomsku baštinu Umbrije. Nakon desetljeća u službi, odlučila je ne tražiti reizbor, vrativši se privatnom životu, ali zadržavši čvrste veze s lokalnom zajednicom.
Iako je bila poznatija po svojoj političkoj karijeri i strasti prema konjima, stvarna moć Marie Sole Agnelli ležala je u njezinoj ulozi jedne od najvećih dioničarki tvrtke Gianni Agnelli B.V. (ranije Gianni Agnelli & Co.), nizozemskog holdinga koji je temelj obiteljske kontrole nad konglomeratom Exor. S udjelom koji se procjenjuje na oko 12 posto, njezin ogranak obitelji bio je drugi po utjecaju, odmah iza onog koji predvodi njezin nećak John Elkann, današnji predsjednik Stellantisa, Ferrarija i CEO Exora.
Taj vlasnički udio davao joj je ogroman utjecaj na strateški smjer grupe, koja u svojem portfelju ima neke od najpoznatijih svjetskih brendova. Osim toga, donosio je i značajne prihode. Samo u 2025. godini, dividende su njezinoj obiteljskoj holding kompaniji donijele više od šest milijuna eura. Svoju predanost obiteljskom nasljeđu pokazala je i kao predsjednica Zaklade Gianni Agnelli, koju je vodila 14 godina prije nego što je tu ulogu 2018. prepustila upravo Johnu Elkannu. Nakon njezine smrti, odgovornost za upravljanje ovim golemim udjelom prešla je na njezinog sina Eduarda Teodoranija Fabbrija, čime je osiguran nastavak jedne od najdugovječnijih industrijskih dinastija u Europi.
Paralelno s javnim i poslovnim angažmanom, Maria Sole Agnelli gajila je duboku strast prema konjičkom sportu. U poslijeratnom razdoblju aktivno se bavila uzgojem i vođenjem ergele, postavši jedna od vodećih figura u talijanskom konjičkom svijetu u vrijeme kada je Italija bila na vrhuncu međunarodne scene. Kruna njezine posvećenosti stigla je na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, kada je njezin konj Woodland, s jahačem Alessandrom Argentonom, osvojio srebrnu medalju u pojedinačnom natjecanju. Taj uspjeh ostao je zapamćen kao simbol snage talijanskog uzgoja i treninga tog doba.
Njezin osobni život bio je jednako ispunjen. Udavala se dva puta. Prvi suprug bio joj je grof Ranieri Campello della Spina, za kojeg se udala 1953. godine i s kojim je imala četvero djece: Virginiju, Argentu, Cintiju i Bernardina. Nakon što je 1959. ostala udovica, pet godina kasnije udala se za grofa Pija Teodoranija-Fabbrija, s kojim je dobila sina Eduarda.
