Probajte pitati Sigurnosno obavještajnu agenciju, oni bi možda mogli imati sve te podatke o zaposlenima, sasvim dobronamjerno nam je savjetovao jedan od brojnih službenika s kojima smo razgovarali pokušavajući doći do podatka o broju zaposlenih koji direktno ovise o politici i vezani su za javni sektor.
Poruka da bi SOA, koja se bavi zaštitom nacionalne sigurnosti, mogla imati sve na jednome mjestu možda i najbolje ilustrira džumbus koji vlada u podacima, registrima i nadležnostima javne uprave. Jer kontaktirali smo i Ministarstvo uprave, Ministarstvo financija, Ministarstvo državne imovine, Udrugu gradova, Udrugu općina, Zajednicu županija, zavirili u registre proračunskih korisnika, izvanproračunskih korisika, izvješća, zvali znanstvenike... Ali konačnog i jasnog odgovora nema.
A pitanje bi trebalo biti jednostavno za uređenu državu. Koliko točno zaposlenih je u državnim tijelima, ustanovama, agencijama i tvrtkama, a koliko u gradovima, općinama i županijama te tvrtkama, ustanovama i ostalim tijelima koja su ona osnovala? Svi oni čine ono što nazivamo kolokvijalno "država" u najširem smislu i trebali bi imati jednu glavnu svrhu - biti na usluzi svim građanima.
Međutim, građana je sve manje. Prema posljednjim podacima, nešto više od četiri milijuna stanovnika, ali realnije i ispod četiri milijuna. A to je 300.000 ljudi manje nego 2011. Istodobno, prema podacima koje smo uspjeli prikupiti, taj najširi državni sektor se nije smanjio. Novi zakon o sustavu državne uprave koji je upravo predložio ministar uprave Lovro Kuščević neće donijeti nikakva značajna poboljšanja, nego će omogućiti novo zapošljavanje podobnih.
Samo prema procjenama, jer jedinstveni točni podatak ne postoji, za državu je vezano više od 400.000 zaposlenih. A u Hrvatskoj je zaposleno 1,39 milijuna građana. Dakle, oko 30 posto zaposlenih ovisi o državi, a samim time i u velikoj mjeri o politici. A o njihovu poslu još ovise i njihove obitelji.
Profesor Boris Podobnik je u nedavnom razgovoru za Express opisao zašto mala grupa uhljeba u javnom sektoru može ipak blokirati i većinu promjena te zašto Hrvatska zaostaje u bilo kakvim reformama, ali i zašto Hrvati ne prosvjeduju te se ne bune. I on je procijenio da je u najširem sektoru oko 35 posto zaposlenih.
"Pa mnogi od tih poslova koje su stranke stvorile za svoje uhljebe su fiktivni i ti zaposlenici imaju pregršt slobodnog vremena za rad za svoju stranku. Oni su najčešće zaštićeni kao lički medvjedi, i to po dvije osnove: prvo ih štite stranke, a zatim i sindikati, jer sindikate ne zanima koliko je netko koristan ili potreban društvu. Pa kad se uhljebi izbore za svoje veće plaće i veća prava, te iste veće plaće i prava dobije i kvalitetni dio javnog sektora, pa loš i dobar dio javnog sektora odjednom imaju isti interes, a to je zaštita svoje pozicije i cijelog javnog sektora. Usput, dobar dio javnog sektora osjeća i strah da bi rezovi koji bi doveli do otpuštanja prije pogodili kvalitetni dio javnog sektora nego one koji su stranački vojnici, a ti strahovi imaju i opravdanje. Stoga najčešće javni sektor diše kao jedan. Njima, a ima ih oko 35% među svim zaposlenicima, treba priključiti i kvaziprivatni sektor, dakle one radnike u privatnom sektoru koji poslove dobivaju samo od poslovanja s državom. Takvih nije malo u privatnom sektoru, a oni zajedno s javnim sektorom čine možda i većinu svih zaposlenih. Tu imate i brakove u kojima je samo jedan od supružnika u javnom sektoru. Tad onaj drugi supružnik, premda u privatnom sektoru, ne pokazuje želju za prosvjedima i promjenama jer su jedna primanja u obitelji sigurna, ona iz javnog sektora. Tu su još i umirovljenici, na koje najviše preko medija mogu utjecati oni koji imaju najveću moć, a to je, čini se, javni sektor. Dakle, malena grupa uhljeba može okupiti većinu i ta većina zbog dominantnih uhljeba ne želi promjene", secirao je hrvatsku političko-društvenu scenu Podobnik.
Prema jedinom, centraliziranom i javno dostupnom registru koji je napravio Ured povjerenice za informiranje, u Hrvatskoj postoji nevjerojatnih 5797 tijela javne vlasti. Ured je zbrojio one koji su obveznici Zakona o pravu na pristup informacijama i dao adrese gdje se građani mogu obratiti. Naravno, tu nema broja zaposlenih, jer to nije posao povjerenika, ali i taj registar otkriva nevjerojatnu mrežu tvrtki, ustanova, agencija, ministarstava, turističkih zajednica, privatnih tijela s javnim ovlastima...
Njih čak 1280 je osnovala država, a uz ministarstva, tu su i tvrtke, ustanove te agencije. Tu je i dodatno 3671 tijelo koje su osnovali gradovi, općine i županije, a među njima su od škola, vrtića i bolnica pa do tvrtki za koje nitko nije čuo ili su potpuno nefunkcionalne i godinama nisu uspjele obaviti svoj cilj zbog kojih su osnovane. Primjerice, Ustanova Dječje selo iz Baške Vode ima ravnatelja koji prima godišnju plaću od 130.000 kuna bruto, a u biti vodi nefunkcionalnu ruševinu oko koje se spore grad ili država.
Državna revizija je prije dvije godine pronašla niz lokalnih tvrtki s jednim ili nekoliko zaposlenih na koje se troši javni novac, a nisu napravili ništa. Takvi su, primjerice, i Terme Zagreb, tvrtka koja je bila osnovana za jedan projekt, godinama je ravnateljica primala plaću, a projekt nisu napravili. Tu je i skijalište Bijela kosa, centri za gospodarenje otpadom za koje se godinama pripremaju projekti...
Koliko ljudi tu točno radi? E to je nemoguća misija. Zapinje se na svakom koraku i jasno je da je svakoj vlasti dosad odgovaralo da se točan broj ne zna. Prema podacima Ministarstva uprave, za one koji primaju plaću iz proračuna, za državu radi 235.391 osoba. Ali to je daleko od potpunog. Primjerice, u tom sustavu još nije Ministarstvo obrane. A oni imaju 17.000 zaposlenih i ove godine će ih povećati za 900.
Zbog silne promjene metodologije, podaci nisu usporedivi s onima od, primjerice, pet godina pa javnost koja sve plaća ne može pratiti koliko se dodatnih ljudi zapošljava. U tim podacima nema ni agencija koje su državne, ali se ne financiraju iz proračuna, nego je država privatnicima odredila da moraju plaćati njihove usluge.
Nastavak na sljedećoj stranici...
