Podaci o BDP-u koji će biti objavljeni potkraj siječnja vjerojatno će potvrditi trend iz posljednja tri mjeseca 2018. Talijansko gospodarstvo u padu je drugi kvartal za redom, do jučer je ispunjavala jednu od tehničkih definicija recesije da bi na zadnji dan siječnja i službeno bilo objavljeno da je Italija ušla u recesiju.
Pitanje je naravno kako će se to odraziti na Hrvatsku, jer osim što nam je Italija susjedna zemlja, ona nam je jedan od glavnih vanjskotrgovinskih partnera u koju, prema podacima Zavoda za statistiku, izvozimo oko 20 posto našeg ukupnog izvoza u EU.
Čini se da je Njemačka izbjegla recesiju, ali samo prividno. Eurozona formirana u siječnju 1999. mogla bi proslaviti dva desetljeća postojanja na rubu još jednog pada gospodarstva, piše Guardian.
Euro je bio ekonomski fijasko. Rast BDP-a u eurozoni zaostajao je za rastom u drugim razvijenim gospodarstvima, kao i u Europskoj uniji u cjelini i prije financijske krize, i tijekom globalne recesije kao i nakon toga, pa čak i tijekom nedavnog #eurobooma. Možda ništa ne bi promijenilo ni da je svaka država zadržala svoju valutu, no posljednje desetljeće za Eurozonu je bilo posebno brutalno. Popis zemalja koje su pretekle ako se gleda BDP po glavi stanovnika, neke od članica EU-a, su porazne. Primjerice Grčku su pretekli Sudan i Ukrajina, Brazil i Iran pretekli su Cipar i Italiju, a Britanija Francusku i Nizozemsku. Popis najgorih svjetskih izvođača u smislu realnog BDP-a po osobi od 2008. godine sadrži mjesta koja trpe geopolitičke krajeve - plus periferija europodručja. Grčku su prerasli Sudan i Ukrajina. Brazil i Iran pobijedili su Cipar i Italiju; Francuska i Nizozemska od Britanije.
I sada eurozona kreće s novim padom i u treće desetljeće. Ima mnogo uzroka. Njemačka proizvodnja automobila je usporila otkako su tvornice počele raditi na ispunjavanju uvjeta novih standarda emisija štetnih plinova. Talijanska ekonomija je proživljavala turbulentne dane zbog borbe novoizabranih populista s Bruxellesom. Prosvjedi su uzdrmali Francusku ekonomiju, a kinesko danak je uzelo i kinesko usporavanje. ekonomije.
Gospodarstvo eurozone funkcionira uz velike strukturne prepreke koje onemogućuju rast. No, od 2008. godine njihova glavna prepreka bila je slaba potražnja. Nakon globalne krize, rast se nakratko oživio samo da bi se ponovno srušio zbog institucionalnih slabosti. Ulagače je brinulo to što Europska središnja banka (ECB)nije stajala iza izdanih obveznica ili depozita u bankama s nacionalnim osiguranjem. Strah se smanjio nakon što su europski čelnici nevoljko pristali na stvaranje nadnacionalnih mehanizama stabilizacije, ali uz obećanje Europske središnje banke da će podržati nacionalne obveznice i banke. Međutim, rast je i dalje slab, unatoč odluci Europske središnje banke iz 2015. da počne otvoreni program stimulativnog otkupa obveznica.
Uslijedio je #euroboom. Uklonjene su prepreke rastu, povećala se potražnja iz inozemstva i eurozona se spasila od zastoja. Od 2013. do 2016. godine neto izvoz značajno je pridonio rastu; suficit tekućeg računa eurozone skočio je s otprilike 1% BDP-a na gotovo 4%. Kako je oporavak izvoznih industrija smanjio nezaposlenost, domaća je potražnja igrala veću ulogu u poticanju rasta. U 2017. i prvoj polovici 2018. potrošnja je pridonijela rastu BDP-a više od dva postotna boda. Ulaganje se povećalo za još jedan postotni bod. Eurozona je imala sreće. Da kineska vlada nije poduprla svoje gospodarstvo poticajima, ili da Amerika nije poduprla proizvodnju stvarajući ogromne trgovinske deficite, potaknulo je Europljane da se zapošljavaju i troše.
To je zato što su u Europi provedene reforme nakon velike krize kojima se drakonski kažnjava svako prekomjerno zaduživanje države. Cijena njemačke potpore gospodarstvima s krizom bila je revizija "pakta stabilnosti i rasta", čija je namjera bila da se usklade proračuni. Novi fiskalni sklop u 2012. zahtijeva od vlada da zadrže neto zaduživanje na najviše 3% BDP-a. Iako se to možda ne čini osobito zahtjevnim, od njih se također zahtijeva da zadrže strukturni proračunski manjak (prilagođen tako da uzme u obzir poslovni ciklus) ne više od 1% BDP-a ako je dug „značajno“ ispod 60% BDP-a i ne više od 0,5% BDP-a ako je dug iznad te razine.
Vlade s dugom iznad 60% također moraju poduzeti korake da ga vrate ispod tog praga. Zemlje koje krše ova pravila podliježu kaznama. U Italiji, koja ima javni dug od oko 130% BDP-a, talijanski populisti su se protivili, no ubrzo su prihvatili pravila igre i prihvatili proračunsku 'trezvenost'.
Zapravo, Europa je zabranila vladama da proračunima potiču potrošnju. Te bi fiskalne ograde mogle biti manje zabrinjavajuće kad bi Europska središnja banka bolje posložila poticanje privatne potrošnje ublažavanjem monetarne politike. No efektivna kamatna stopa je već negativna. Usporavanje u 2018. godini došlo je unatoč tomu što se nastavila kupovina imovine ESB-a iako je i to sporije u odnosu na 2016. i 2017. godinu.
Inozemna potrošnja mogla bi zadržati ekonomski motor u eurozoni. No, samo je pitanje vremena kada će eurozona opet oslabiti, otkrivajući nesposobnost da zadrži domaću potrošnju bez vanjske pomoći. Ne mora biti trajno. Europa bi mogla olabaviti fiskalna ograničenja. Još bolje, mogla bi iskoristiti svoj kombinirani fiskalni potencijal tako što bi ujedinila dug i stvorila dovoljno veliki proračun za eurozonu, što bi bio značajan poticaj. Te reforme zahtijevaju veliku promjenu u ravnoteži moći i mišljenja unutar Europe. Takvih pomaka je bilo i prije i tijekom krize. Ali ako posljednjih deset godina #euroglooma nije pokazalo hitnu potrebu za nizom mjera i alata kojima bi se potaknula potrošnja, teško je, i zastrašujuće promišljati što će u konačnici biti, piše The Economist.
