Albanija, oko 15 kilometara južno od Burela, na tom su mjestu ljudim vadili organe. Nesretne ljude su mesarili, a potom ih ubijali, većinom Srbe. Lovili su ih, otimali iz dvorišta, s ulica po metohijskim selima. Potom su ih iz sabirnih centara na Kosovu, najčešće u okolici Prizrena, odvozili na razna mjesta u Albaniju, a posljednje odredište bilo je južno od Burela.
Trebali su biti mladi, između 20 i 45 godina, na prvi dojam zdravi i vitalni.
"Poznavao sam ostale momke u pratnji, jer smo svi bili u OVK. Srbe nisam poznavao. Imali su između 20 i 30 godina. Sudeći po njihovim izgledu, rekao bih da su bili mještani. Rečeno nam je da s njima ne razgovaramo, ali su nas oni tijekom puta stalno pitali kamo ih vodimo. 'Vodimo vas da pilate drva i da radite na imanjima'", ispričao je UN-ovim istražiteljima jedan od svjedoka, bivši borac OCK koji je u nekoliko navrata vozio otete u Albaniju.
Njegovo svjedočenje postat će dio izvještaja koji i danas zgraža svijet. Na graničnim prijelazima u Albaniju borci OVK u kamionu ili u hladnjači koja je služila za prijevoz, uvijek s jednom ili dva automobila za osiguranje, nikada nisu imali probleme. Prolazili bi bez obzira na gužve na prijelazima.
Albanske tajne službe u vrijeme Salija Berishe bile su duboko umiješane u međunarodnu trgovinu organima. Šefovi službe danas imaju mogućnost obratiti se međunarodnom pravosuđu ako iskreno žele zaključiti slučaj trgovine organima i ubojstava. Otete Srbe s Kosova odvozili su u skupinama od po četiri, pet, najviše do 20, i to samo u jednom smjeru.
"Bilo nam je smiješno što su nam naredili da ih ne smijemo tući. Jer, ranije kad bismo nekoga uhvatili, lomili smo im ruke, noge kad god bismo poželjeli. Sad je naređenje bilo da ne smiju imati niti jednu masnicu i da se prema njima moramo lijepo ponašati, ako zatraže da im damo piti, jesti. Takvo je bilo naređenje. Nikad ranije nije bilo tako. Poslije sam shvatio i zašto", kazao je jedan od svjedoka.
A onda su počeli otimati i Albanke katolkinje
Po dolasku u tzv prihvatne centre u Albaniji, čovjek kojega su svi poštovali i nazivali ga "doktorom", pregledao je otete. Trebali su mu pokazati torzo. Izvadili bi im krv i uzeli urin. Bio je to početak postupka koji je vodio u sigurnu i jezivu smrt.
"Nakon rata bilo je osveta, ali ubrzo su počeli žive ljude prevoziti do Bicaja i drugih mjesta u Albaniji. Bilo je, također, i punih kamiona medicinske opreme iz Prištine, Đakovice i Prizrena koju su prevozili u Albaniju. Posljednji, četvrti put kad sam vozio, bio je svibanj ili lipanj 2000. Spavao sam negdje drugdje i narednog dana se vratio u kuću sjeverno od Burela, kad su mi rekli da vozim dva muškarca i tri žene. Doktora sam vidio jednom i mislim da je bio Arap. On je pazio na ljude unutra. Tad sam čuo da tamo imaju ultrazvuk. Muškarce Srbe su doveli s drugog mjesta kod Peškopeje, žene su izgleda doveli iz istočne Europe. Odvezli smo ih u kuću južno od grada ("žuta kuća", prim. nov.). Neposredno nakon toga čuo sam od prijatelja koji je isto vozio kao i ja da su te dvije djevojke iz Merdite odveli u kuću i upotrijebili za "rezervne dijelove". Bio sam jako nesretan jer se radilo o albanskim djevojkama. I bile su vrlo mlade. Prvi puta nisam znao šta se događa. Drugi put sam pomislio da se možda radi o prostituciji. Ali treći put sam točno razumio o čemu se radi i bio sam užasnut. Samo sam htio pobjeći. Po povratku na Kosovo rekao sam zapovjedniku da imam upalu pluća. Izvukao sam se", jedno je od svjedočenja.
"Sve Srbe koje uhvatite, prvo prijavite meni", bilo je naređenje zapovjednika regije Dukađini (Metohija) Ramusha Haradinaja. Bez njegovog znanja ništa se nije moglo prevesti s Kosova u Albaniju i obrnuto, posvjedočilo je nekoliko svjedoka sudionika u zločinu, Albanaca.
Tada, nakon bombardiranja 1999, oteto je, prema procjenama, najmanje 300 civila od kojima su izvadili organe. Najviše ih je oteto od lipnja do listopada 1999., ali su s otmicama nastavili i tijekom 2000. Jedan od svjedoka tvrdio je još 2003. godine da se nastavilo s trgovinom. Pojedini gradovi u Metohiji, poput Orahovca, bili su sasvim bez zaštite.
"Na povratku ka Kosovu onaj treći čovjek nas je upozorio neka šutimo i da ćemo biti dobro nagrađeni. Objasnio nam je da su rat i vakuum poslije rata idealna situacija za biznis. Rekao nam je: 'Imamo mnogo narudžbi i moramo uvjeriti klijente da ih ne obmanjujemo, a da je Mahmut odličan pomagač.' Ništa mi od toga nije bilo drago, ali je bilo dobro plaćeno. Osobno znam da je oko 60 Srba dovedeno u Albaniju. Kolega vozač bio je vrlo nezadovoljan novcem što ga je dobijao. On je govorio da su Mahmut i treći čovjek, visoki časnici OVK, zaradili bogatstvo, a nama su dali mrvice. Mahmut im je govorio da imaju velike troškove, da moraju unajmiti avion. A organi se ne mogu tako dugo držati u frižideru", dio je iskaza jednog od najmanje osam svjedoka o međunarodnom zločinu počinjenom u "žutoj kući".
Drugi svjedok kaže da je posao bio tako unosan da su otimali čak i neke Albanke katolkinje sa sjevera Albanije.
Pa su otimali i Ukrajinke i Ruskinje
"Umjesto da ih kao normalni ljudi pošalju u Italiju kao prostitutke, služile su im za rezervne dijelove", kaže jedan od svjedoka. Po čovjeku su zarađivali oko 45.000 dolara.
Međunarodne snage na Kosovu, točnije istražitelji UN-a, ubrzo po dolasku imali su saznanja o otmicama. U prvom trenutku se nije znalo da su otetima vadili organe koje su potom prodavali. Zaključno sa 2003., istražili su cijelu operaciju kosovskih Albanaca, međunarodnu trgovinu organima i potom ubojstva.
Istražitelji UN-a tajno su odlazili na mjesta u Albaniji o kojima su im posvjedočili bivši borci OVK. Konkretne materijalne dokaze proslijedili su Međunarodnom sudu u Haagu o tome gdje je uništeno oko 3000 komada dokaznog materijala. Objašnjenje je bilo da su nehigijenski i da se više ne mogu čuvati. Istragu je potom u ime EU nastavio Dick Marty.
Godinama su međunarodne snage na Kosovu držale u tajnosti ovaj zločin. Sada je došao na red na novoosnovanom Haškom sudu za ratne zločine počinjene na Kosovu, odnosno koje je počinila OVK. U izvještaju UN-a sva svjedočenja, dijelovi teritorija Kosova gdje su otimali ljude, ali i mjesta u koja su otete slali u Albaniju i gdje su im vadili organe, jasno vode do braće Haradinaj, do Ramusha i Dauta, i njihovih najbližih suradnika još od doba rata do danas u prištinskoj vladi.
Skoro nitko nije obratio pažnju da se u svjedočenjima bivših boraca OVK koji su prevozili otete ljude spominju i djevojke koje su govorile "nekim slavenskim jezikom", ili su iz "istočne Europe". Nisu ih koristil za prostituciju, i njima su vadili organe i ubijali ih. Po svjedočenjima se ne može zaključiti jesu li Ruskinje, Ukrajinke...
"Zatočene su zatvarali u šupu pored kuće. Druga dostava bila je u svibnju ili početkom lipnja 2000. Izvor je vozio nekih 20 žena koje su govorile neki slavenski jezik iz istočne Europe ili bivšeg SSSR-a, s mjesta u sjevernoj Albaniji u kuću sjeverno od Burela. Kamion nije imao prozore niti ventilaciju i kad su otvorili zadnja vrata, morali smo neke od žena iznositi jer su se skoro ugušile. Pet žena su odvojili iz skupine i odvezli u kuću južno od Burela ("žuta kuća")", ispričao je drugi svjedok.
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Blica.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
mnogo srpske lazi
Uf ako vas tuže za klevetu,ostaće vam samo analogne pisaće mašine.
Tu priču nije potvrdilo ni jedno međunarodno tijelo, niti jedan nepristran sud, a vi to prenosite kao činjenicu...