Ni samoj mi nije jasno kako se to dogodilo to, ali trebalo je da treći put dođem u Barcelonu kako bih posjetila Paviljon, najslavniji od svih paviljona, koji su za Svjetsku izložbu u Barceloni 1929. godine projektirali Ludwig Mies van der Rohe i Lilly Reich. To bi se moglo objasniti tek činjenicom da je to amblematsko djelo moderne arhitekture toliko univerzalno i prepoznatljivo samo po sebi da ga se mimo naziva više uopće ne veže za Barcelonu. Golemi je utjecaj tog veličinom zapravo malenog paviljona na cijeli modernistički pokret i time čitavu suvremenu povijest arhitekture, sve je u njemu paradigmatsko i naizgled djeluje kao izmješteno iz stvarnog prostora, dekontekstualizirana arhitektura. U suštini je posve suprotno.
Jedan od ključnih aktera tadašnje njemačke arhitektonske scene, Ludwig Mies van der Rohe, upoznao je dizajnericu Lilly Reich u Frankfurtu 1924. godine. Oboje već etablirani i priznati, nedugo po upoznavanju počinju surađivati. Ona se seli iz Frankfurta k njemu u Berlin. Godine 1928. izabrani su na natječaju za njemački paviljon na predstojećoj Svjetskoj izložbi koja se trebala održati u Barceloni. Pregledavaju fotografije i nacrte lokacije: prazan plato trga, zaklonjen okolnom povijesnom i pseudopovijesnom izgradnjom. U pozadini Palača umjetnosti. Trg u podnožju Montjuïca, na kojemu su iste godine izgrađene fontane prema projektu Carlesa Buigasa, one fontane koje svijetle šareno za sve turiste što upravo pristižu u grad. Fotografija iz vremena izgradnje paviljona prikazuje i niz od osam jonskih stupova u širini trga. Postavljeni su tamo iste godine kad Mies van der Rohe i Reich počinju rad na svom projektu. Jonski stupovi nisu vidljivi niti na jednom od njihovih nacrta. Te kolonade podiže Primo di Rivera, autokrat koji vlada Španjolskom do izbijanja revolucije 1930., nakon što je prvo naložio rušenje četiriju središnjih monolitnih stupova, podignutih po završetku rata i u slavu katalonske nacije. Pseudo-antičke kolonade postavljene su uoči Svjetske izložbe na dvije nasuprotne strane trga - na istočnom i zapadnom kraju, pred parcelom koja je pripala Njemačkoj za njezin nacionalni paviljon.
A parcela se nalazi na kraju poprečne osi trga, položene uzduž grandiozne strukture izložbenih hala. Cilj je bio stvoriti paviljon kao prolaz, dinamizirati tu kratku putanju kojom završava duga, nepregledna ravnina označena tek Di Riverinim kolonadama. Ansambl pregrada iz mramora, travertina i stakla vodi prolaznike kroz niz prostornih doživljaja koji sažimaju ideju modernizma: prostori su ogoljeni od svega, osim od onoga što vodi do njih i što im slijedi. Prvi od niza prolaza onaj je usporedno s kolonadom, koji je potrebno proći kako bi se pristupilo stubama koje vode na plato pred paviljonom. Niti na jednoj od službenih fotografija nastalih po otvorenju paviljona nema ni traga jonskim stupovima. Za to se osobno pobrinuo Ludwig Mies van der Rohe.
Nije njemački dvojac projektirao samo paviljon, već i 16.000 četvornih metara izložbenog prostora gdje se svojim proizvodima predstavilo više od 300 njemačkih tvrtki. Taj je projekt dio interijera jedne od palača oblikovanih u stilu znanom kao “Neucentisme”, suvremenom našoj secesiji, odnosno nekoj vrsti katalonskog Jugendstila, kojim se jedna umjetnička struja borila protiv modernističkog purizma. Tako su posljednji krikovi svjetske tehnologije bili nagurani u taj kičeraj.
“Nećete jednoj arhitektici pokloniti bidermajer buket, nego valjda neku lijepu ružu”, rekla je moja profesorica Renata Waldgoni na jednoj od prvih vježbi crtanja koje smo slušali na fakultetu i koliko mi je u tom trenutku njezina izjava djelovala nepotrebnom, toliko je se često i sve češće sjetim.
Njemački paviljon svakako je ruža među bidermajer buketima. I nije to ni tako loše, ako se sjetimo koliko je naprosto korova od arhitekture. Mies i Reich i tom unutarnjem izložbenom prostoru pristupaju s jednakom rigidnosti kao i prilikom projektiranja paviljona - svu silu ukrasa, pilastara, stupova i štukatura, puni stida skrivaju zidnim oblogama, spuštenim stropovima i panelima. Izloške postavljaju u posebno dizajnirane elemente pregradnih bokseva. Sve dakako ravnih linija i čistih ploha, da ne bi kome palo na pamet povezati njihov interijer s buketom unutar kojega je silom prilike smješten.
Malo je spomena tog interijerskog rješenja, istinske i gotovo drske pobune moderne protiv nostalgije, dok je Paviljon bespogovorno antologijski. Isti se često pripisuje isključivo Miesu van der Roheu. Na službenim stranicama fundacije koja nosi njegovo ime i danas upravlja muzejskim prostorom paviljona navedeno je kako su autori njih dvoje. U katalogu s otvorenja izložbe 1929. godine Mies je potpisan za “arhitektonsku direkciju” (leitender Architekt), dok uz ime Lilly Reich stoji “kreativna direkcija” (künstlerische Leitung).
Podjela njihova autorstva, ne samo u ovom slučaju, već kroz cijelih 13 godina, koliko su živjeli i radili zajedno, tema je koja se ponavlja kroz povijest moderne arhitekture (a svakako i prije).
Lilly Reich djetinjstvo provodi u rodnom Berlinu, gdje se školuje za vezilju u tekstilnoj industriji. Početak je 20. stoljeća i Njemačku zahvaća nagla i sveopća industrijalizacija, tvornice postaju idealom prosperiteta. U dobi od 23 godine odlazi u Beč, gdje se ubrzo ističe svojim talentom u radionici dizajnera Josefa Hoffmanna te mu postaje suradnicom na nekim od njegovih najpoznatijih projekata. Po povratku u Berlin počinje samostalno dizajnirati namještaj, tekstil i odjeću, uređuje prodajne salone i postave interijera robnih kuća. Ubrzo postaje članicom Werkbunda, udruženja osnovanog s ciljem promocije njemačkog primijenjenog dizajna i umjetnosti. Postat će prvom ženom izabranom u Upravni odbor. Početkom 1920-ih jedna je od vodećih figura modernističkog pokreta u Njemačkoj, posvećena kako vlastitim projektima, tako i promociji njemačke primijenjene umjetnosti i industrijskog dizajna. Godine 1924. Lilly Reich odlazi u Frankfurt, gdje će upoznati Ludwiga Miesa van der Rohea. Surađivat će na svim projektima poznatim pod njegovim imenom - sve do izbijanja rata i njegova odlaska u SAD. Tridesetih godina počinje predavati na Bauhausu, vodi radionice dizajna interijera i dizajna namještaja, dolazi na čelo Kabineta za unutarnje uređenje (završne unutarnje obrade). Akademska joj je karijera kratkog vijeka - nacističke vlasti zatvaraju Bauhaus 1933. godine. Nastavlja sa samostalnim radom, izlaže gdjegod uspije. Sudjeluje na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. godine - ovoga puta njemački paviljon projektira Hitlerov miljenik Albert Speer. Strahoviti je raskorak između te masivne totemske strukture i one, najednom davne čistoće, ne plohe, već kretanja, one jasnoće prostornog doživljaja koju su Reich i Mies postavili u Barceloni.
Sa sve manje mogućnosti za djelovanje u nacističkoj Njemačkoj, uoči izbijanja rata, Mies odlazi u Ameriku s kolegom s Bauhausa, Walterom Gropiusom. Lilly Reich ostaje u Berlinu. Miesa posjećuje tek jednom i nakratko, 1939. godine. Tijekom jednog od bombardiranja 1943. studio joj ostaje u ruševinama. Nedugo nakon toga Lilly Reich odvedena je u radni logor, gdje je dočekala i kraj rata. Mies tad već ima američko državljanstvo, vodi ured u Chicagu, započinje svoje prve velike američke projekte kojima će - nije pretjerano reći - promijeniti obrise tog grada i sliku svijeta. Lilly Reich počinje predavati na Berlinskom sveučilištu, no ni ovoga puta ne zadugo - presudit će joj bolest. Umrla je u Berlinu 1947. godine. U to vrijeme, Mies van der Rohe crta prve skice za kuću Farnsworth, svoje najpoznatije djelo nakon Paviljona. U Njemačku će se vratiti 1968., nakon što podigne zavidan broj danas kultnih nebodera, da bi projektirao novu zgradu za Nationalgallerie u Berlinu. To mu je ujedno i posljednji projekt dovršen za života. Umire svega godinu kasnije u Chicagu, u dobi od 86 godina.
Trg pred Palačom svjetske izložbe u Barceloni tad je već dugo prazan. Samo na arhivskim fotografijama moguće je vidjeti paviljon u kojemu su na otvorenju Svjetske izložbe 1929. dočekani španjolski kralj Alfonso XIII. i kraljica Victoria Eugenie, njemačka princeza po rođenju. Umjesto sa zapadne, pristupne strane i preko reprezentativnog stubišta, kako nalažu arhitektonska zamisao i zdrava logika, oni su došli iz smjera već postavljene izložbe na trgu, uspeli su se uskim stubama usporednim s jonskom kolonadom i mramornim zidom paviljona do platoa uz plitki bazen. Istim putem danas stižu i posjetitelji. Iza glavnoga je stubišta postavljena ograda.
Paviljon je demontiran 1930. po završetku Izložbe. Trebalo je proći 50 godina da inicijativa za izradu faksimila napokon krene u provedbu. Podijeljena mišljenja struke nisu zaustavila tadašnjeg ravnatelja Urbanističkog zavoda, zahvaljujući čijim je naporima pokrenut projekt istraživanja i rekonstrukcije. Zgrada je dovršena i otvorena za javnost 1986. godine. Sve je tu i na svome mjestu, i naslonjač Barcelona (vjerojatno nema komada namještaja koji je toliko što više, što manje uspješno repliciran), i reprodukcija skulpture Georga Kolbea. Nema samo kolonada Prima di Rivere. Prvotni katalonski monoliti također su rekonstruirani, stoje pred usponom ka izložbenoj palači.
